Rikošet kletve

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Amfilofije Radović je bio opaki mag kletvi. Pop Mićović nije mu ni u tome do koljena. Veliki je nesklad između njegove želje da kletvama straši narod i sposobnosti da efektno „baci kletvu.“ Baca je kao da baca kamena s ramena na kakvoj seoskoj „olimpijadi.“

Amater je on u umijeću proklinjanja. Kad krene na Crnogorce prijetnjama paklenih prokletstava, do srži se ogoli ono što se u hrišćanskim crkvama uvijek željelo sakriti ili poricati.  Postoje teološki i naučni sporovi o kletvama, ali teško je načiniti razliku između svješteničkih kletvi i upražnjavanja crne magije (magia malefica). Štaviše, praksa proklinjanja ni po čemu bitnom im se ne razlikuje od one u animističkim, totemističkim i mitološkim sistemima vjerovanja!

Nije drugačije ni kad se pop Mićović poduhvati proklinjanja. Kao i svaki drugi mag, on vjeruje da proklinjanjem može uticati na ljudske sudbine i događaje. Vjeruje da je – po tome što je svješteno lice u Crkvi Srbije – sposoban i ovlašćen da naređuje tajnim natprirodnim silama, da ih sebi potčinjava i instrumentalizuje, a da one poslušno izvršavaju njegove želje!

Vjeruje on, takođe, da ima pravo manipulisati sviješću i voljom onoga na koga je usmjerio otrov svoje kletve. Kao i u drugim vjerskim zajednicama, u njegovoj Crkvi vlada stav da je neprimjeren i neprihvatljiv svaki oblik magije, onim onoga koji se u njoj praktikuje. Nije od značaja što se u njoj uvijek nađe opravdanje da je proklinjanje dio njenog pastirskog rada. Na plodnom tlu praznovjerja, ono može imati veliki manipulatorski potencijal pa je oduvijek bilo snažni instrument ideološke, duhovne i socijalne kontrole vjernika.

Rana hrišćanska misao je ontologizirala kletvu. Od Boga prokletog đavola učinila je Božjim antagonistom. Nema u Novom zavjetu ni pomisli da bi se Božje pravo proklinjanja moglo „delegirati“ kleru hrišćanske crkve! Crkva je ipak – podešavajući „svetu predaju“ svojim interesima – samu sebe „licencirala“ da kune koga hoće.

Institut kletve se tako – teološki nelegitimno – učvrstio u hrišćanskim crkvama kao oblik najbizarnije i najprovidnije zloupotrebe ljudskog praznovjerja. Kletva je postala moćno „duhovno“ i svjetovno oruđe u borbi za svoje interese. Popu Mićoviću  ona je postala samo sredstvo za ostvarenje njegovih svjetovnih interesa!

Strategijom „štapa i šargarepe,“ hrišćanske crkve su blagoslov sučelile s kletvom. Ova strategija je do te mjere ukorijenjena u narodima koji žive tradiciju hrišćanstva da se više ne primjećuje njena frapantna bizarnost. Bizarno je uvjerenje da svještenik ima toliku moć da može zapovijedati onome natprirodnom, dakle, Bogu i određivati mu da li će ljudima činiti dobro ili zlo! Pop Radović je u trenucima nadahnute glume uspijevao ubijediti naivne u ovu bizarnost. Pop Mićović nikoga ne može ubijediti u bilo šta!

Mitološka i religijska praksa „bacanja kletve“ odvija se zapoviješću ili ritualnom radnjom kojom svještenik kao mag doziva demona. Vodi ga namjera da nekome nanese štetu ili izazove nesreću, bolest pa i smrt. Koliko zla treba nositi u sebi da bi ga svještenik mogao kletvama sijati po narodu?!

Svještenik uvijek s bezbjedne distance priziva zlo namijenjeno neprijatelju. Ovaj ne mora biti prisutan, čak ni znati da je na njega bačena kletva. Kad Radović i Mićović kunu, Crnogorci su uvijek prisutni!

Kletva obično ima preventivni karakter. Treba da uplaši i odvrati od neželjenih radnji onoga ko magu i njegovima – po njihovoj procjeni – nanosi štetu. „Prijetećim kletvama“ svještenici pokušavaju unaprijed onemogućiti radnje koje su za njih nepovoljne.

U hrišćanskim crkvama kletva služe da zaštiti njihove interese. Pred potencijalne kršitelje njihovih interesa postavljaju prijetnju odmazdom koju će se pretrpjeti od onostranih sila. U crnogorskom slučaju, popovi Crkve Srbije kunu svakoga ko ima namjeru da Crnoj Gori vrati ono što joj je ta Crkva nezakonito i nemoralno otela.

U kulturama u kojima se fetišiziraju i obogotvoravaju preci, funkciju opake kaznene sile za kletve dobivaju – ni krivi ni dužni – đedovi! Noje u Starom zavjetu proklinje svoga unuka, a Njegoš govori o „kletvi prađedovskoj.“ Motive ova dva faktora prijetnje i odvraćanja pop Mićović je spojio i izmislio „kletvu svetog Petra Cetinjskoga.“ Njome namjerava uplašiti Crnogorce koji mu ne daju da izvrši najveću poharu koju je Crna Gora ikad doživjela, poharu njenog sakralnog blaga!

U mitološko-religijskoj praksi institut proklinjanja počiva na sujevjernom strahu naroda od natprirodnih sila. Odvraćajući učinak kletve zavisi od stupnja kultivisanosti i civilizovanosti onoga ko je njen objekt. Kad je upućena sujevjernim ljudima, može izazivati strah od dovođenja u životno opasnu situaciju.

Učinak kletve zavisi od predstave o autoritativnosti onih koji kunu (vračevi, vračare, vještice, vješci, magovi ili svještenici). U načelu, kunu slabi! Kunu oni koji ne mogu na drugi način ostvariti svoje interese ili zaštititi ono što su nepravdom oteli. Kunu oni koji nemaju moći da na drugačiji način utiču na ljude i događaje. U većini tradicionalnih društava kunu žene, sirotani, kukavice, bolesnici, umirući i svještenici.

Kad je pop Radović proklinjao Crnogorce, od toga je svakoga razumnog spopadala teška mučnina, ne zbog straha od njegovih kletvi, nego od odvratnosti izbljuvanog zla koje je dolazilo iz usta svještenika. Kad kune pop Mićović, onda to izaziva golemo sažaljenje prema njemu. Ne pristaje sve svakome. Teško tupoj sablji u slabašnoj ruci!

Pop Radović nije znao, a pop Mićović ni sad ne zna ono što su o kletvama znali stari magovi i autoriteti od te struke. Kletva je  dvośekla. Opasna je za onoga ko proklinje, taman koliko i za onoga koji se proklinje. Ko se kletve lati, od kletve može postradati!

Nekad su „specijaliste“ za kletve držali podalje od naroda, jer su bili štetni za okolinu. Vjerovalo se u starim kulturama da kletva može imati protivdjejstvo. Njen „odboj“ – nešto poput magijskog rikošeta – mogao je pogoditi ne samo onoga ko proklinje, nego i njegove bližnje, rođake i druge ljude. Mag se zbog toga morao odricati od  bližnjih i rođaka pa je život provodio mučen teškom usamljenošću, koja se najčešće završavala pomračenjem njegovog uma!

Pop Radović, izvjesno, nije vjerovao u mogućnost rikošeta kletve. Bacao ih je sve dok je vjerovao da drugi vjeruju u njih, vjerujući da njega ne mogu pogoditi. A ko bi mogao tvrditi da ga nijesu pogodile, ako nikako drukčije a ono pomračenjem uma koji je odbio da vjeruje u medicinske zakone! Ako ne obuzda na vrijeme želju za proklinjanjem, pop Mićović bi mogao iskusiti teorijsku i praktičnu mogućnost rikošeta kletve.

Sve dok ozbiljno vjeruje u moć vlastitih kletvi, pop Mićović bi morao pretpostavljati: prvo, da zaista postoji Bog kakvim ga on zamišlja; drugo, da tako zamišljen Bog – iz krajnje misterioznih razloga koje ne otkrivaju Stari ni Novi zavjet ni sveta predaja – dopušta da mu svoju volju nameće jedan lokalni pop; treće, da Bog dopušta da bude instrumentalizovan od toga popa u njegovim obračunima s Crnogorcima. Tako zamišljen Bog je – savršena kosmička budala!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta