Proletarijat u pelenama

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Francuski sociolog Andre Gorc je u knjizi Zbogom proletarijatu, objavljenoj prije četdeset godina, tvrdio da je završena „istorijska misija proletarijata.“ S njim se treba oprostiti, jer nema perspektivu dolaska na vlast. Preostaje još samo trud da se oslobodi u radu i od rada?!

Nije zapadni proletarijat nestao niti se oslobodio od sve suptilnijih oblika eksploatacije radne snage. Dijelom je tu đe je uvijek bio, uveliko u prekarnom statusu. Dijelom je – poput rijeke ponornice u planetarizovanoj ekonomiji – izronio u zemljama Trećeg svijeta, Kini, na istoku Evrope etc.

Nije on nestao ni u bivšim jugoslovenskim republikama, nego je pao u kovitlac teške povijesne regresije. Koru hljeba suva zarađuje na stotine ponižavajućih načina, sve do nošenja pelena na radu, da se ništa ne gubi od dragocjenog radnog vremena u sistemu „tranzicionog“ tejlorizma!

Od sloma socijalizma proletarijat u postjugoslovenskim državicama živi kao da ga je točak povijesti vratio dva stoljeća unazad da bi podśetio kako izgleda surova i sirova kapitalistička eksploatacija u uslovima prvobitne akumulacije kapitala.

Ispisuje se tako naša današnja verzija onoga što je Engels  u svoje vrijeme prikazao u djelu Položaj radničkle klase u Engleskoj (1845). Opisao je ekonomski i socijalni položaj engleskog proletarijata, s „najnevjerovatnijim i najpotresnijim slikama njegovih nevolja“ (Lenjin).

Engels je shvatio da proletarijat nije samo „klasa koja pati,“  jer ima moćnu potenciju svog konačnog oslobođenja. Nju će najbolje pokrenuti sticanjem svijesti da nema drugog izlaza osim političke borbe za socijalizam.

Obrnutim smjerom od Engelsovog ukazivanja, kreće se jugoslovenski proletarijat. Od socijalizma je u samo jednoj generaciji nazadovao do najteže žrtve kapitalističke kontrarevolucije, osuđene da ponavlja ulogu poniženih i uvrijeđenih iz vremena ranoga divljeg kapitalizma.

U svim zemljama bivše Jugoslavije ekonomske i političke moći domogla se ujedinjena snaga političke ohlokratije i tajkunske buržoazije. Dokopavši se represivnog aparata države i sredstava propagande, podržana i legitimirana od Zapada, osiona jer nema klasnog antagonistu, bezgranično lakoma u prisvajanju društvenog bogatstva i eksploataciji radne snage, ova je ujedinjena sila dovela proletarijat u stanje materijalne i duhovne bijede. Da velika povijesna prevara lakše uspije, dala mu je u ruke alkohol, drogu i tribalni nacionalizam!

Kako su jugoslovenski proleteri dospjeli u ovakav sramotni položaj?

Socijalistička Jugoslavije je od 1945. godine građena na trošnim povijesnim osnovama. Bez građanske tradicije, bez riješenog nacionalnog i socijalnog pitanja, s velikim razlikama u stupnju ekonomskog, društvenog i kulturnog razvitka svojih regija, s četiri petine ruralnog stanovništva, sa slabom industrijskom tradicijom i lošim diverzitetom industrijskih resursa, bez razvijenih robno-novčanih odnosa, proklamovala je ideju pravednog i bogatog društva s visokim socijalnim senzibilitetom.

Naslijedila je ona krajnje traumatično iskustvo Drugog svjetskog rata, posljedice demografske katastrofe, ratnim strahotama duboko psihotizovano stanovništvo, razarane i opljačkane privredne resurse, uništene kuće, stanove, javne objekte, komunikacije i putnu mrežu. Dijelovi razvlašćene buržoazije, malograđanskih slojeva i seljaštva – najčešće kao sljedbenici fašističkih, šovinističkih nacionalističkih ideologija i učesnici njenih vojnih formacija – pružali su otpor socijalizmu i Jugoslaviji. Velike religijske zajednice pokazivale su radikalnu netrpeljivost prema socijalističkom sistemu, njegovoj ateističkoj ideologiji i provođenju sekularizma.

Za revitalizaciju totaliteta života bile su potrebne decenije! Pobjednici u Ratu i Revoluciji, odgovor na velike zahtjeve revitalizacije tražili su u samoupravnom socijalizmu. On je počivao na ideji radničkog upravljanja proizvodnjom i raspodjelom, transformaciji privatnog u društveno vlasništvo, doktrini neposredne političke demokratije, jednopartizmu, decentralizaciji sistema upravljanja, planskoj privredi te organizaciji države na temelju predstavničke samoupravne demokratije.

Prvo djelo vitalnog socijalizma trebalo je da bude stvaranje proletarijata s jasnom sviješću o svojim interesima i spremnošću da ih brani, dakle, „proletarijata za sebe“ (Marks), koji ne čini samo  radnička klasa, nego svi društveni slojevi podložni eksploataciji.

Na prvoj velikoj probi vremena, kada se počeo ljuljati socijalizam kao svjetski proces, jugoslovenski proletarijat je izdao sebe i svoje interese! Dopustio je da potonja generacija socijalističke državne i partijske birokratije – obuzeta cinizmom, defetizmom i nacionalizmom – razori sve što je on stvarao preko četrdeset godina i da se poigra životima i sudbinama miliona ljudi.

Što je posijano u „sutonu socijalizma,“ žanje se već preko trideset godina. Na sve načine tada je stigmatizovana Marksova misao i svaka utemeljena lijeva kritika društva. Sve što je lijevo, dočekivano je s podsmijehom. Ohrabrivan sa Zapada, dobar dio intelektualnog pogona društva rado se uključivao u propagandni rat protiv socijalizma kao takvog. Šireno je uvjerenje da će neki liberalistički mesija, bacanjem državnih deviznih rezervi u bezdanu jamu javne potrošnje, prevesti proletarijat i cijelo društvo u željenu zemlju Dembeliju!

Korumpirana inteligencija je, ispod krinke kritike socijalizma u ime liberalnih i građanskih vrijednosti, razrađivala nacionalističke programe i indirektno pripremala krvavi raspad Jugoslavije.

Državna i partijska birokratija dovele su državu na rub dužničkog ropstva. Zapadna plutokratija im je tada uputila cinični ultimatum da „nađu titulara svojine“, tj. da ukinu (opljačkaju i upropaste) društveno vlasništvo i „dezideologiziraju društvo“, tj. ukinu Savez komunista i socijalizam kao takav, a onda ništa više neće moći stati na put raspadu države!

Pod udarima ideologije potrošačkog društva, holivudskih sapunica i turbo-folk kulture te proizvodnje opšteg društvenog defetizma nestajala je svaka društvena energija htijenja da se brani socijalizam te ono pozitivno što je bio donio!

Proletarijat je svjesno i nesvjesno sekundirao u velikom poslu destrukcije svega socijalističkog. Osveta „same stvari“ odmah je stigla i traje do danas. Osuđen je da plati najvišu cijenu.

Plaća je deindustrijalizacijom cijelog jugoslovenskog prostora, uništavanjem i zatiranjem cijelih sistema privrednih grana, nacionalističkim i fašističkim fanatizacijama, desekularizacijom, duhovnom, kulturnom i moralnom pauperizacijom te snižavanjem krijerija ljudskosti do granice životinjstva.

Plaća je slomom državne suverenosti svih državica koje su nastale od nekadašnje Jugoslavije. Plaća je činjenicom da su te državice igračka u rukama velikih sila s Zapada i s Istoka. Plaća je ekonomskom, političkom i duhovnom nesamostalnošću.

Plaća je „samoskrivljenom nezrelošću“ u svim oblastima života. Plaća je stupidnom pokornošću svojim „nacionalnim“ kleptokratijama i kakistokratijama, nacionalističkim i nacifašističkim bukačima, podlim crnomantijašima i prevarantima od svake ruke!

U cjelini, platio je proletarijat najstrašniju cijenu, jer je dopustio da iz njega izvuku ono najgore i najneljudskije, upotrijebivši tu esenciju zla prije svega protiv njega!

Danas nad njim nije više potrebno držati knutu ili obračunsku kaznenu knjigu savremenih fabričkih goniča robova. Dovoljni su lokalni postmodernisti koji ga uspješno uvjeravaju da izvan kontingencije postojećeg „tranzicionog“ svijeta ne postoji niti je moguć bolji svijet!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta