Parada licemjerja

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Sve i da nijesam osam posljednjih dana proveo na odmoru u Španiji, sumnjam da bih pogledao u poštansko sanduče da provjerim je li me pozvao Dritan. Zamislite taj kulturološki šok: prvo na što sam naletio po povratku sa lijepog provoda po trgovima Barselone i brčkanja na Costa Brava – bile su fotografije sa prijema predsjednika Vlade povodom mog praznika. Kojeg bi Vlada koja je Abazovića lansirala u političku elitu – da je mogla – najradije ukinula. I zamijenila ga sa nekim datumom rođenja popa Mace ili Pavla Đurišića.

Oči pune ljepote katalonskih atrakcija, odjednom su odmijenile slike balkanskog licemjerja. Da ne bude zabune: i sam sam bio na mnogo prijema u posljednjih par decenija, rukovao sa sa dragim i nedragim osobama, uvijek smatrajući da je datum zbog koga sam obukao odijelo, iznad bilo kojeg pojedinca koji je tu primao čestitke sticajem okolnosti i neke političke nepogode. Sve dok nijesu nastupila vremena premijera kakvi su Duško Marković, Zdravko Krivokapić i sada Dritan Abazović. Takvi me nikada nijesu zvali, a ne bih im se, tako mi Bog pomogao, ni odazvao. Jer da sam ovoga puta bio naredan da prihvatim Dritanov poziv, kao što su – vidim na fotkama – učinili neki crnogorski novinari (uglavnom dps-ovske provenijencije), zamolio bih suprugu da putovanje pomjerimo za neku drugu priliku. Ovako, dok je u četvrtak veče trajao bal u dvorištu Vile Gorica, moje misli i moje oči bile su zaokupljene nekim mnogo ljepšim predjelima gdje nema djevojaka sa hijaluronima, violentnih svetosavaca, ni slučajnih premijera sa par procenata podrške.

Pa, kad sam se već odlučio na mazohizam da posmatram fotografije sa Dritanovog partija, onda da priznam da sam se i smijuljio i glasno cerekao, hvatao za glavu, smijao do suza, kiselo razvlačio usne u osmijeh, pa opet ostajao zgrožen onim što vidim (naravno, one koji su tu bili po funkciji, izdvajam u kategoriju: morali su). A onda, iako te scene nema na sajtu Vlade ni u snimcima, ni na slikama, ugledah Miloša Rakonjca i onaj dražesni zagrljaj koji mu je, valjda zbog akcije dostave srpskih popova, uputio ponosni Dritan. Ljudi moji, pa tu čistu emociju, taj žar u oku, tu ruku na ramenu junačkom, taj kapljični izliv biranih riječi… to ne bi mogli zajedno u živom prenosu da dočaraju ni Mladen Delić i Edo Pezzi da su kojim slučajem prenosili prijem.

Umjesto da leži u zatvoru i čeka suđenje zbog državnog udara 5. septembra 2021. godine, umjesto da bude obilježen kao veleizdajnik i odgovara pred sudom države čiju polovinu stanovnika mrzi, umjesto da (za početak) bude udaljen sa prijema države kojoj je unizio dostojanstvo i udario na identitet, a prema stanovnicima njene Prijestonice pokazao ogoljenu mržnju kada je mahao automatskim oružjem ispred njihove svetinje spreman da puca u prvog Crnogorca koji se tu zadesi, v.d. pomoćnika direktora policije za Sektor posebne namjene Miloš Rakonjac imao je obraza da se pojavi na prijemu.

Bješe li ijednog čestitog Crnogorca koji je – kada je vidio ovaj susret koji razdire ponos – imao petlju da kaže da ne želi biti na istom mjestu sa toliko onih koji su iznevjerili državu čija se nezavisnost te noći slavila?

Sistem je takve njegovao

„Slučaj je najveći komendijant“ – pisao je Crnjanski. Dritan Abazović je slučajno postao premijer. I meni se slučajno desilo da se rodim baš u Bijelom Polju, u čiju su okolinu moji preci doselili iz ponosnih Rovaca nakon pada Rovačke republike. Slučaj je htio i da je u gradu podno Obrova stasavao Miloš Rakonjac.

Miloš vjerovatno nije ni slutio da će jednoga dana učiniti velike stvari za svetosavsku sektu, koja se lažno predstavlja kao Srpska pravoslavna crkva. Kao koordinator vojno-policijske akcije u kojoj su dva vojna helikoptera upotrijebljena za transport sveštenika Crkve Srbije na ustoličenje 5.septembra 2021. godine na Cetinju, Rakonjac je navukao na sebe gnijev svakog nacionalnog Crnogorca koji drži do sebe, istorije i tradicije naroda za koga se nekada znalo kako bira i ustoličuje svoje vladike.

Miloš Rakonjac, sa repertiranom automatskom puškom i mržnjom u očima prema svemu crnogorskom, doturio je dva srpska popa u njemu omraženu Prijestonicu države koju smatra svojom samo u mjeri u kojoj može da uživa njene privilegije. Da je podoban da služi svakoj vlasti, odavno je znano. Uostalom, nije on produkt apostolske vladavine, već sistema koji je takve kao on njegovao tri decenije.

Ipak, nešto je u njegovom djelovanju konstanta, uprkos impresivnoj biografiji i boravku u školama na kojima očito, nije naučio ništa o suživotu i različitosti – odioznost prema svemu crnogorskom. O tome zorno svjedoče transkripti koje niko nije osporio: ono što je on sa kolegom Kneževićem učinio, klasičan je državni udar.

Još jedan događaj zorno svjedoči o Rakonjčevom liku i djelu: on je, tvrde upućeni, rukovodio akcijom u kojoj je divljački pretučen Mijo Martinović, a automobil na čijim registarskim oznakama je pisalo „LSCG“, zvjerski izudaran palicama. Baš kao da su junaci koji su to učinili, željeli iskaliti bijes prema svemu što je Liberalni savez simbolizovao, a čega nikada nijesu bili dostojni.

Sve dalje od Evrope

Rekoh već: Miloš Rakonjac je tipični predstavnik one fele ljudi koje država Crna Gora plaća da bi joj radili o glavi. Na višem nivou od njega, tu spada i aktuelni premijer Dritan Abazović, neki članovi njegovog tima, ali i svi oni koji su u decenijama iza nas čerupali resurse države, puneći vlastite džepove. Ima li onda razlike između njih?

Tajkun, dok krade državu, želi joj da bude još prosperitetnija i bogatija nego što jeste, da traje kako bi trajao i on. Drugačije stoje stvari sa onima koji bi da državu učine kolonijom i prinesu je na oltar tuđinu.

Recimo, kada se u koloni koja na prijemu čeka da toj istoj državi čestita Dan nezavisnosti nađe neko poput Rakonjca, čija je uniforma i cijev kojom je jurišao na obilježja crnogorskog identiteta ostala na fotografijama, stvari postaju ogoljenije i više smetaju. Jer, za razliku od lopova, takav neskriveno želi da poništi državu, da je ukine ili učini marionetskom.

Suštinski, razlike između njih nema, jer su obojica na istom zadatku. Problem je što na prvo gledanje, ipak ostavljaju različit utisak.

Sudeći po premijerovoj retorici, ispada da mu smetaju oni prvi, a da se drugima ponosi. Da nije tako, ne bi bilo ni onog nezaboravnog zagrljaja koji je paradigma njegovog viđenja Crne Gore. Jer, dok se makar deklarativno bori protiv lopovluka, priziva policiju, tužilaštvo i sudsku vlast da hapse i sude, on očigledno toleriše i čak podstiče identitetske atake na Crnu Goru, ne bi li je obezličio i pretvorio u praznu ljušturu.

Onda dođe prijem na kome se slavi Dan nezavisnosti i sve postane konfuzno, do banalnosti.

Recimo, pojavi se, uredno pozvan, prvi čovjek Crkve koju premijer nikada ne pominje niti posjećuje, dok popova sekte sa čijom „vjerskom zajednicom“ Abazović želi da potpiše „temeljni ugovor“ nema, jer tu državu ne priznaju. I njemu to nimalo ne smeta.

Pa pozove na prijem prvog čovjeka firme u čijim su bananama nađene neke čudne supstance, srdačno se sa njim zdravi i na trenutak zaboravlja sve tvitove o „pola Crne Gore koja ne spava“ i pravdi koja će „zakucati na svačija vrata“.

Zato kažem da je Abazovićev prijem bio parada licemjerja. A upravo su licemjerje i nedobronamjernost spotakli Crnu Goru na njenom putu ka evropskim integracijama i državnoj emancipaciji. Šesnaest godina nakon što je izvojevala nezavisnost, Crna Gora je, čini se, nikada dalje od modernosti, ekonomskog prosperiteta i državnog dostojanstva. Tačku na kakva-takva dostignuća ranije vlasti, stavila je Vlada Zdravka Krivokapića, a saniranje štete koju su počinili zaustavljajući državu na evropskom putu i na planu afirmacije državnog i nacionalnog identiteta, Abazovićeva Vlada neće sanirati ni brzo, ni lako. Ovu identitetsku, na način koji je proklamovan u njegovom premijerskom ekspozeu – neće nikako, jer za tako nešto nema ni želje ni volje.

Gdje je to onda, 16 godina nakon „najljepše majske zore“ završila Crna Gora? U poređenju sa danima uoči referenduma, manje je evroatlanskog entuzijazma nego danas. Možda bi neke brojke pokazale da je bilo napretka, ali to je samo statistika. Realno, životni standard tone, kvalitet života je sve lošiji, Evropa je sve manje privlačna kao utočište, vladavina prava je samo pusta želja, međuetničke tenzije sve su veće, stanovništvo više nego ikada zavedeno pogubnom ideologijom svetosavske sekte, crnogorski nacionalni identitet trpi sve veće atake sa državnog nivoa… Najgore od svega je što je presahla nada.

Dvije trećine mladih želi da napusti zemlju, nepotizam i partijsko zapošljavanje ušli su u sve pore društva, negativna selekcija je sveprisutna, ideal brzog bogaćenja bez rada je jedini pokretački motiv mladih ljudi, nepravda je svuda oko nas. Vlast ne čini ništa, ni riječima ni djelom, da građani ovu državu dožive kao svoju.

Onda dođe na red prijem novopečenog premijera gdje samo površan pogled na dio zvanica, a posebno na one koji su skup bojkotovali zato što se nikada nijesu pomirili sa državnom nezavisnošću – ogoli svu propast koju živimo u besudnoj zemlji bez identiteta. U kojoj, čak ni za kraj (radi onih kojima ipak treba dati neku nadu), teško da postoji poruka koja može probuditi novi entuzijazam.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta