Možda još nije kasno?!

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

“Policija je saopštila da je u i oko manastira pronađeno oružje različitog kalibra, raketni bacači, eksplozivi, detonatori, razni amblemi, dronovi, uniforme – od kojih neke i sa amblemima italijanske vojske, automobilske tablice sa akronimima različitih gradova Srbije, ručni bacači granata (zolja), od kojih je većina novije proizvodnje.”

Ovo nije saopštenje Uprave policije Crne Gore od 5. septembra 2021. godine, na dan “ustoličenja” popa Joanikija II, već raport sa Kosova i manastira Banjska od proteklog vikenda. A mogao bi da bude i sa Cetinja. Samo da su državni organi radili svoj posao. I to ne samo te, 2021. godine, nego i svih ranijih godina i decenija od kada je tu crnogorsku svetinju zaposio agent KOS-a i glavni operativac za Crnu Goru Risto Radović, poznatiji po kodnom imenu Amfilohije.

Saznanja da su u srpskim manastirima širom regiona nalazi oružje i da je zvanični Beograd sa Srbima “iz preka” već decenijama spreman za novi rat, nijesu dopirala – a ne bih rekao da i sada dopiru – do ušiju glavnih aktera međunarodne zajednice zaduženih za Balkan. Sve dok ih ne otrijezni neki dagađaj poput onoga za vikend u Banjskoj, gdje je “svetinja” još jednom bila baza, tvrđava za teroriste, kriminalce i plaćenike zvaničnog Beograda, spremne da u svakom trenutku potpale balkansko bure baruta.

Reći da su srpski manastiri puni oružja svih kalibara, da u njima obitavaju previjani kriminalci, psi rata i ništarije spremne da ubijaju sve nesrbe svijeta, novo je samo za one koji žmure i zatvaraju uši pred svim glasovima razuma i upozorenjima da Srbiji nije dosta rata i da je spremna da još jednom gurne region u sukobe i stradanja. Štoviše, srpski manastiri su već odavno prestali biti ono što bi vjerskim objektima po prirodi stvari trebalo da bude namjena, a postali kasarne, oružarnice i skladišta svih vrsta naoružanja namijenjenih da presude svima onima koji ne razumiju plemenitost ideje “srpskog sveta”.

Događaj na Kosovu, gdje je tridesetak ”junaka” prije par dana održalo pokaznu vježbu, uz ono obavezno, Vučićevo: “U incidentu nisu učestvovali vojska i policija Srbije”, potvrdio je crne slutnje. Na isti način, kao kada bi njegovi jurišnici krenuli na Crnu Goru, oglasio se prvi Srbin današnjice i poručio kako Srbija sa tim nema nikakve veze. Baš kao što sam pisao u nekoliko ranijih tekstova – krene li na Crnu Goru, Vučić nema potrebe da šalje ni vojsku, ni policiju. Nema, jer se na ovom kršu nakotilo već dovoljno izroda spremnih da zapale vlastitu kolijevku i prospu mlijeko koje ih je odgojilo. Zato što su zavedeni, zato što su neuki, zato što su asimilovani. I zato što su – valjda to pripada svakom Srbinu, bio on autentičan ili hibridan – uvijek gladni rata i žedni krvi.

Ali, na Kosovu su se malo preigrali. U roku od nekoliko desetina minuta, opkolilo ih je 470 pripadnika kosovske policije i natjeralo ih u bijeg. Gdje? Pa, u manastir, odakle su se i pojavili. A onda su svi bili “operisani”, kako to i priliči takvim junacima. Kud koji, mili moji. Ili, kojekude, što bi rekao Crni Đorđe.

Jer, Kosovo je, za razliku od Crne Gore, ozbiljna država. Njihov lider Albin Kurti je ozbiljan državnik. Po mom sudu, najbolji u regionu. I na Kosovu im više ne može biti – a nadam se da više nikada i neće – da u jednom danu protjeraju million duša sa kućnog praga, desetine pobiju, da im uzmu dokumenta i poruče im da se više nikada ne vrate. Kao 1999. godine.  Pa da se poslije decenijama čude zašto su proglašeni za talog civilizacije, po kome je NATO sručio bombe.

Kada će, nesrećnici, shvatiti da su te bombe bile  samo posljedica njihovog činjenja? I da u Srbiji nikada nije ni počeo, a kamoli doveden do kraja, proces denacifikacije društva. Jer da jeste, ne bi se ni dogodila Banjska. A ni Cetinje.

Policija pretresla manastir

Eparhija raško-prizrenska, u okviru Srpske pravoslavne crkve (SPC), saopštila je u ponedjeljak da su EULEX i kosovska policija izvršili uviđaj u manastiru Banjska i da su u dvorištu manastira pronašli vatreno oružje i drugu vojnu opremu “koju je narod bacio napuštajući manastir”. Ipak, na dva mjesta u dvorištu samostana otkriveno je vatreno oružje, panciri i dijelovi opreme. Ove stvari su naoružane osobe odbacile juče povlačeći se iz samostana”, stoji u saopštenju.

Prethodno, istog dana, eparhija je objavila saopštenje – koje je kasnije izbrisala – u kojem se navodi da u manastiru nije pronađeno oružje. A jeste. Mnogo oružja. Istog onakvog kakvo skrivaju srpski vjerski objekti u Crnoj Gori, BiH, Hrvatskoj…

Sam Bog zna koliko u srpskim “svetinjama” ima oružja. Jedino je nesporno – da ga ima i to u velikim količinama. Preciznim brojkama barataju jedino BIA, GRU i popovi crkve Srbije. Naravno i Aleksandar Vučić.

I varate se ako mislite da je ta pojava u Crnoj Gori novijeg datuma i da ima veze jedino sa 30-avgustovskom većinom. O, ne. Još je na Petrovdan 1991. godine iz Cetinjskog manastira pucano na Crnogorce. Bilo je i ranjenih, samo čudo je spriječilo sukobe većih razmjera.

Novi veliki skandal sa Srpskom crkvom, kriminalcima u njoj i oružjem, desio je u proljeće 2007. godine, u nezavisnoj Crnoj Gori! Tada je grupa od hiljadu Crnogoraca, na čelu sa mitropolitom Mihailom, krenula u Cetinjski manastir “da obiđe svoju svetinju i da se pomoli Bogu”. Spriječila ih je crnogorska policija!

Kada su tadašnjeg prvog čovjeka policije Veselina Veljovića pitali zbog čega nije dozvoljeno Crnogorcima da uđu u svoj manastir, on je bio izričit da je toga dana u njemu bilo “,mnogo naoružanih kriminalaca”. I nikom ništa. Nije se čak desilo ni novinarsko potpitanje: A ako ste znali da su u pitanju kriminalci i ako već nijeste kao policija smjeli da uđete u Manastir, zašto ih nijeste sačekali kada izađu i pohapsili?”

Par godina kasnije, bio sam jedan od desetak novinara koji su tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću u “živom” programu” TVCG postavljali pitanja. Moje se odnosilo na benevolentan odnos crnogorske vlasti prema tzv. SPC. Pitao sam ga zašto ta crkva u Crnoj Gori ima eksteritorijalni status, odnosno, tretira se kao strane ambasade. Preciznije, zašto policija ne uđe i ne pretrese crkvene objekte. Odgovorio mi je da SPC u Crnoj Gori ne uživa takav status.

Naredna demonstracija (oružane) sile bili su događaji koji su pratili “ustoličenje” Joanikija II. Tako mi takvog ustoličenja. Mahali su tada ubojitim naoružanjem od DPS-a nagrađivani policajci Rakonjac, Knežević and comp., a popovi, nakon obavljenog zadatka, nijesu štedjeli ni ikone, ni ljubičaste novčanice u namjeri da nagrade one koji su im dostavili navodnog mitropolita.

Što je poenta?  Na Kosovu se za vikend dogodila Banjska. I da Kosovo, kako prije rekoh, nije ozbiljna država, ko zna dokle bi stigli teroristi koji su iz manastira uzeli oružje u krenuli u boj.

Ko je na redu? Možda Crna Gora? Oni kriminalci koje je u audio snimku pominjao jedan od šefova operacije dostavljanja Joanikija II? I ko bi ih ovdje zaustavio ako bi krenuli? Policija? Vojska? Jakov? Dritan? Uozbiljimo se, ljudi.

Da ne bude kasno?

Gabrijel Eskobar zna da su srpski manastiri i crkveni objekti u regionu, prepuni oružja i kriminalaca. Pominje evropske integracije, stabilnost regiona, borbu protiv kriminala i korupcije, ali zaboravlja na ovu okolnost. On bi jednostavno, da hoće, mogao da ohrabri vlasti u regionu, policiju, tužilaštva, da se pozabave ovim problemom. Baš kao što je Jakova ohrabrio za evroatlansku vladu i “dobio signale”. Ili će, kao na Kosovu, čekati da izađu iz vjerskih objekata, počine neki zločin, pa da tek onda dočekamo reakciju?

Kosovskoj policiji nije trebalo mnogo da uđe u manastirske prostorije i obavi uviđaj. Ono što je tamo pronađeno, ukazuje da država i službe obavještajno vezane za jednu veliku silu, pripremaju nemire u regionu. Možda i rat?! Jer, ona količina oružja koja je pronađena u Banjskoj, dovoljna je za brojnu armiju i dugotrajnu borbu.

Postoji li neko ko uopšte sumnja da se slične, ako ne i veće količine naoružanja, nalaze u vjerskim objektima u Crnoj Gori? Jer, svetinje su to. Bre.

Oni koji danas o tome ćute ili se prave mrtvi, jednom će o svemu morati da progovore. Nebitno da li pred pravosudnim organima ili pred sudom javnosti. Samo da prije toga ne progovori oružje.

Ko zna, možda je i sreća u ovoj nesreći to što je ućutkana crnogorska opozicija, ućutkala i njoj blisku javnost. Jer, kada bi u ovom vremenu Crnogorci progovorili na način na koji su to činili njihovi preci, Eskobar bi možda postao mirovni izaslanik za Crnu Goru. Da liječi, kad već nije želio da spriječi. A mogao je. Možda još nije kasno?!