Ljudi su povjerovali da duvan liječi. Ali u to da su Front evropejci – nisu

Piše: Andrej Nikolaidis

Kokakolu su, u ranim danima istorije tog pića, prodavali kao eliksir što liječi i najteže bolesti. Teza je bila: kola sadrži kokain,  a kokain je zdrav. Ako ti ne pomogne kokakola – onda je tu nož, nema trećeg. Ako ne pomogne ni nož, slijedi lopata i rupa u zemlji. To je život, to su čovjekove opcije.

Duvan su u prvoj polovini XX vijeka prodavali kao proizvod dobar za zdravlje. Jedna od legendarnih reklama kaže kako „doktori najviše puše Camel“. Duvan su uredno reklamirala djeca. Na plakatu se pojavljuje beba koja kaže: „Tata, ti uvijek dobiješ najbolje od svega… pa i Marlboro“. Na reklami za Chesterfield vidimo ljekara koji gleda kroz mikroskop i puši. „Kao vaš zubar, preporučio bih Viceroys“, kaže jedna od reklama za duvan iz tog doba.

A danas… Većina roditelja djetetu bi radije dala čašu varikine  nego kokakolu. Jeste, varikina je ono što je predsjednik SAD Donald Trump preporučio da se pije protiv kovida; jeste, to je dokaz da ocvala demokratija katkada, kao u Vajmarskoj Njemačkoj, sklizne u fašizam, a katkada, eto, u idiokratiju. Danas je opštepoznato da kokakola ne sadrži kokain. Ali danas sve ima da se kupi odvojeno. U takozvanim razvijenim demokratijama kokain je danas društveno prihvatljiviji od duvana. Količina prezira koji zapadne imperijalističke demokratije izlijevaju na pušače čovjeka prosto obavezuje da puši, u znak solidarnosti sa potlačenima. Zato je, uostalom, i Tito pušio.

Elem… Sve možeš prodati. Pa i duvan kao lijek. Ali Demokratski front kao demokratski, tolerantan, ne-šovinistički – e to, pokazalo se, prodati ne možeš.

Pa ti vidi koliko je to loš proizvod.

I nije do marketinških agencija koje su kao evropejce i natofile reklamirale autentične krkane i ontološke fašiste. Nije do opinionmakera koji su sav kredibilitet koji nemaju i talenat kojega imaju još manje uložili u tezu da Crnoj Gori nema demokratije bez Fronta. Oni su radili najbolje što su mogli. Pošteno su zaradili svaku konvertovanu rublju koju su za to primili.

Ponuda Fronta partijama manje brojnih naroda bila je upravo dirljiva. Pustite nas u vladu jer smo sazreli, jer smo se promijenili, defašizirali, evropeizirali, natoizirali. A ako nas ne pustite u vladu, jebaćemo vam oca turskog i ustaškog.

I zamislite: ovi rekli „ne“, „ne može“.

Ali istinski problem Crne Gore nije Front. Problem je to što bi Front, da nije bilo pritiska zapada – koji će, dakako, uvijek i svuda biti negiran – danas bio dio vlade. I to bez kampanje o pozitivnim efektima i ljekovitim svojstvima.

Problem je mnogo dublji od jedne političke strukture. Problem leži u odgovoru na pitanje zašto je najradikalnija i najantizapadnija politička struktura baš ona koja je najvitalnija?

Odgovor je prost: zato što je ta politička struktura veoma utemeljena u crnogorskoj kulturi i tradiciji.

Potom, logično, slijedi pitanje: a u kojim dijelovima crnogorske kulture i tradicije?

I tu, po pravilu, staje rasprava. Tu vlast preuzima crnogorska hipokrizija i sklonost da se „ne čačka“ i „ne dira sad to“, jer „ne valja podkopavati temelje“.

Zato će se Front, u ovoj ili onoj formi, na ovaj ili onaj način, opet i opet i opet vratiti.