Kako se pravi država?

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Vlada najgorih (kakistokratija) razara državu Crne Gore. Kontrarna suprotnost njenog zlog rada pouzdana je mjera kako je državu trebalo graditi kad je bilo prilike i kako će se ona morati graditi kad se nebo opet osmjehne novim crnogorskim državotvornim pregaocima. Rušenje i građenje su suprotnosti, ali oboje počiva na nekom obliku znanja na čemu se svaka država drži! Oni koji su „hirotonisali“ kvislinšku Vladu znaju dobro šta su temelji Crne Gore i po njima sistematično udaraju.

Bivša vlast, s „intelektualcima“ koji su je podupirali, nije imala volje da sazna – pa nije ni mogla znati – kako se država crnogorska mora graditi da bi se sačuvala od starih dušmana. Nije se ona stavljala u službu gradnji valjane države, nego je državu podešavala svojim “tamnim predmetima želja.” Država crnogorska od Referenduma je rasla kao “kolosalno nedonošče.” Njeni “štatsmani” sebe su uvjerili da će im ga hraniti i paziti  Evropa i NATO.

Valja ipak oslušnuti helenskog pjesnika Simonida: “Ni bogovi ne mogu učiniti da ne bude ono što je bilo!” Ni kritika bivše vlasti i njenih nepametnih apologeta ne može učiniti da ne bude tridesetog avgusta prošle godine! Nijesu toj vlasti pomogla ni silna pravovremena i godinama ponavljana upozorenja dobronamjernih kritičara da se država crnogorska primarno mora graditi na svijesti o sudbinskoj važnosti identitetskih politika, dakle, jezičke, kulturne, prosvjetne, naučne i vjerske politike.

Iako se Crna Gora danas nalazi nad ambisom, ova upozorenja nijesu izgubila smisao ni snagu. Umjesno ih je upućivati generaciji koja pokazuje smjelost i volju da Crnu Goru spasava od potonuća u „srpskom svetu“, učeći se na kardinalnim greškama onih koji su je skoro protraćili.

Upečatljivi povijesni primjeri, onima koji imaju mozga i karaktera, najbolji su rukovođ u spoznaji važnosti identitetskih politika za opstojanje svake države.

Primjer prvi. Jezička politika je bila je važan činilac u povijesti stvaranja francuske nacije i države.  Kralj Fransoa I je 1539. godine izdao ukaz (Ordonnance de Villers-Cotterêts). Umjesto latinskog, državnim jezikom administracije i dvora proglasio je parisku normu francuskog jezika. Unifikacijom jezika načinio je ogromni korak u prevazilaženje feudalne razdrobljenosti francuskih zemalja i stvaranju unitarnog kraljevstva Francuske te potonjoj identifikaciji nacije i države. Istina, frankofonizacija Francuske nije tekla brzo ni lako. Trajala je vijekovima podržavana moćnim mehanizama prosvjete, urbanizacije, masovnih medija pa i zabranama službene upotrebe regionalnih jezika (gaskonjskog, provansalskog, bretonskog etc.), kao i lokalnih jezika u prekomorskim zemljama (čak 69 lokalnih jezika).

Primjer drugi. Bitni dio “Ataturkove revolucije” u Turskoj ostvarivan je jezičkom politikom. Osmanski turski jezik, uveliko zavisan od arapskog i persijskog, postao je narodu potpuno nerazumljiv te neupotrebljiv za kulturne, administrativne i komunikacijske potrebe. Ataturk je 1928. godine pokrenuo  kampanju za reformu jezika i lično učestvovao u projektu prilagođavanja latiničnog pisma glasovnom sistemu izvornog turskoga jezika. Istanbulski dijalekt primljen je kao osnova novoga pisma i opšte reforme jezika. Imao je Ataturk smjelosti da izradu završne verzije norme savremenog turskog jezika povjeri mladom Jermeninu Agopu Martajanu. Uticao je na donošenje zakona o uvođenju nove turske abecede i zabrani primjene arapskog pisma, što će pokrenuti proces purizacije turskog jezika. Učinio je golemo “svjetogrđe” iniciranjem da se Kuran s arapskog prevede na tuski jezik! Napokon, ovaj veliki čovjek je obilazio Tursku i – poput narodnog učitelja – agitovao za jezičku reformu. Shvatajući epohalni smisao takvoga državničkog rada, kasnije je turska lingvistkinja Kamile Imer napisala: “Ako se reforma jezika ostvaruje bez podrške države, ostaće samo nepovezanom djelatnošću posebnih ličnosti i neće biti produkt društva.“

Treći primjer. Po vjerskoj politici od početka 20. vijeka Francuska je postala uzor savremene  laičke države. Tokom cijelog 19. vijeka, posebno u periodu Treće republike, u njoj se vodila borba između lijevih republikansko-demokratskih i konzervativno-rojalističkih snaga.  Rojaliste su podržavali plemstvo, dio vojske i Katolička crkva. Lijeve stranke su Crkvu akceptirale kao svog glavnog antimodernističkog protivnika. U ograničavanju njenog uticaja u politici, ekonomiji i prosvjeti mogli su se osloniti na ukorijenjenu tradiciju antiklerikalizma iz vremena Prosvjetiteljstva i Revolucije. Nizom zakonskih mjera, koje su kulminirale u Zakonu o razdvajanju crkve i države (Kombov zakon, 1905.), bitno je izmijenjen status Katoličke crkve i striktno primijenjen stav o odvojenosti crkve i države. Provođenjem snažnog antiklerikalnog programa u državi je  zatvoreno 2500 crkvenih škola. Uklonjeni su vjerski simboli iz javnih škola i sudova. Raspušteni su muški i ženski crkveni redovi. Objekti “religijskog nasljeđa” postali su državno vlasništvo. Katoličkoj crkvi ostavljeno je pravo da ih bez naknade “vječno” koristi. Francusko društvo bilo je moralno pripremljeno da bez potresa primi ozakonjeni laicizam. Stoga je bez teškoća podnijelo višedecenijski sukob s Vatikanom.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta