Kad svetosavska sekta slavi žalost

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Dva su me događaja ovih dana podsjetila na rodni kraj moga oca. Selo Čokrlije i nešto nalik varošici – Pavino Polje, nalaze se u živopisnoj Vraneškoj dolini, na tridesetak kilometara od Bijelog Polja. No, prije nešto manje od jednog vijeka, djelovali su kao Eldorado u odnosu na Rovca, postojbinu moje familije koja se jednoga dana 1927. godine spakovala i odselila u Vraneš. Iz Rovaca se tada odlazilo uglavnom iz dva razloga: iz ekonomskih jer je podno Maganika bilo malo uslova za pristojan život, te zbog sloma Božićne pobune i činjenice da ogromnom broju Rovčana koji su se tada usprotivili srpskoj okupaciji više nije bilo opstanka u svojim domovima. I moji su, naravno, morali otići. Prađed Petar, kome je nadimak bio Šujo, oficir crnogorske vojske, nikada nije prežalio nestanak Crne Gore i voljenog mu kralja Nikole. Nikada se nije navikao ni na novu sredinu. Zato je za života napravio sebi grobnicu u Pavinom Polju, usklesavši gomilu ordenja koje je donio nakon Mojkovačke i drugih bitaka. I brzo “uselio” u vječni dom.

U to Pavino Polje, gdje su “vjernici” Srpske pravoslavne crkve proslavljali u nedjelju nekakvo osveštavanje krsta na Molikvi, zaputio sam se kao novinar lista Krug 1990. godine na jednu od prvih promocija Narodne stranke. Bio je to pravi četnički pir, začinjen kokardama, žalom za Kosovom i hektolitrima alkohola. Sjećam se gomile polusvijeta koja je pala u trans kada im je pjesnik Momir Vojvodić u zapaljivom govoru rekao: “Kako je lijepa ova livada na kojoj smo se okupili. Toliko lijepa da bi se na njoj mogao odigrati još jedan Kosovski boj”.

Rekoh, bješe to 1990. godina, višestranačje u povoju, stranka instalirana od Udbe da glumi jedan pol na političkoj sceni Crne Gore i sasvim originalni četnici koji su upravo tih dana izmiljeli iz mišjih rupa u koje su njihove pretke i istomišljenike satjerali partizani u kojima je bila čitava moja porodica. Razlika između tog pira tada i onoga koji se desio u nedjelju dok je cijela zemlja tugovala zbog cetinjske tragedije, bila je u količini bahatosti i odsustvu poštovanja temeljnih normi ljudskog, što je odlikovalo sljedbenike episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija sa sveštenstvom koji je služio svetu liturgiju u Hramu Uspenja presvete Bogorice u Pavinom polju.

Sličnost dva događaja, ipak je frapantna. I tada i sada, karakteristika vlasti u Podgorici, bila je da je “slaba” na popove, blagonaklona prema kokardi, nespremna da one koji slave izdaju i saradnju sa okupatorom sankcioniše i stavi im do znanja da žive na tlu Evrope čiji su temelji zasnovani na antifašizmu. Ove današnje niko nije ni opomenuo da su prekršili čak i jednu od elementarnih ljudskih normi u Crnoj Gori – da se na dan žalosti ne pjeva i ne veseli. A ne bih se smio zakleti da su bili mnogo tužni zbog cetinjskog masakra.

Drugi razlog zbog koga me sjećanja vode u Vranešku dolinu, jeste tragedija koja se u mom selu, Čokrlijama, desila februara 1993. godine. Tamo je mlađani Momčilo, u krvavom piru, za samo nekoliko minuta, pobio svog oca, majku, brata, sestrino dijete i babu. Na kraju je presudio sebi. Nikada mi iz glave nije izašla sahrana sa šest kovčega od kojih je jedan bio skrajnut. Bjehu to divni ljudi, naše prve komšije, čiji je jedini grijeh bio što su u tim ratnim godinama u kući imali previše oružja kojim je 14-godišnji Momo, u zao čas naučio da barata. O tom događaju, baš kao i o cetinjskom, danima su izvještavali domaći i regionalni mediji.

U oba slučaja koje sam opisao i doveo ih u vezu sa ovim današnjim, sve se zapravo svodi na ambijent u kome su se odigrali. Miting Narodne stranke u Pavinom Polju bio je priprema za rat koji je počeo samo godinu kasnije. Masakr u Čoklrijama bio je umnogome uslovljen ratnim dešavanjima u okruženju i normalnosti da dijete od 14 godina ima pred sobom arsenal oružja koji, vidjeli smo tada, nije služilo samo za odbranu od eventualnog neprijatelja.

Ambijent u kojem se desio zločin na Cetinju i nedjeljna proslava u organizaciji Svetosavske sekte koja sebe naziva crkvom, nije ratni, ali mu za takvo karakterisanje nedostaju samo uniforme. Zaraćene strane već imamo. Vrijeme vrenja, nabujalih tenzija i zla koje je posijano među ljudima, karakteristika je današnje Crne Gore u kojoj društveni ambijent kreira nakaradna vlast pod patronatom još crnje crkve. A kada dođu vremena previranja, stvari mogu krenuti u bilo kojem pravcu.

Nacističko orgijanje Svetosavske sekte

Negdje sam pročitao da političar mora da ima jednu posebnu odliku: da stvara ambijent za tuđu sreću. Za sreću građana. Ako građani moraju da slijede njegovu sreću, država je u problemu.

Građani Crne Gore osuđeni su da slijede frustracije, neostvarene dječačke snove, ali i dugove slučajnog premijera Abazovića koji gro svojih političkih poteza povlači pod uticajem i neposrednom kontrolom Srpske crkve. Njegova politika donijela je među ljude nepodnošenje, nerazumijevanje, osvetničke emocije, tenzije koje često djeluju kao da su pred pucanjem.

U takvom ambijentu, moguće je čak i da jedan opskurni lokalni funkcioner iz Nikšića Miljan Mijušković, savjetnik za kulturu i vjerska pitanja (!), poveže masakr na Cetinju sa navodnim nepoštovanjem religije, označivši to kao “božju osvetu zbog skrnavljenja svetinja”. Zato je, kaže, potrebno “tražiti oproštaj od Boga”!

Nacističko orgijanje pristalica svetosavske sekte na društvenim mrežama, začinio je ipak nekakav Rosandić, očito lider tek opismenjene bulumente ”srpskog sveta”, koji je zbog ludačkog komentara, umjesto u Dobroti, završio u Sudu za prekršaje. Higijenski razlozi me sprečavaju da citiram makar dio iz njegove Fejsbuk bljuvotine, jer sam istinski zagovornik neophodnosti da se toj osobi što prije pruži stručna pomoć.

Da se masovno ubistvo ne politizuje, tražio je i premijer Dritan Abazović koji je, netipično za njega, osudio “one koji nijesu poštovali dane žalosti koje je proglasila Vlada”. Sad, da li je premijeru zasmetalo što u slučaju crkvenog slavlja u Pavinom polju nije poštovana Vlada, ili to što su njegovi politički istomišljenici slavili onda kada mjesta za slavlje nije bilo, teško je zaključiti iz njegove reakcije. Tek, bio je ovo prvi slučaj u posljednjih godinu i po, da je Abazović u negativnom kontekstu pomenuo neki događaj u organizaciji njegove omiljene crkve. Dobro de, iz svetosavske sekte ne bi ni priznali da su oni organizovali događaj u Žuberu kod Pavinog polja. Ali, molim vas, kada bi se onoliko mještana željnih gusala, krkanluka i ispovijedanja “srpske vjere”, okupili u tom pustom kraju, da se tamo nije obreo episkop budimljansko-nikšićki Metodije?

Iako je prvobitno otkazao posjetu Herceg Novom, stigao je u Savinu i prvi pop Crkve Srbije Porfirije Prle Perić. No, on se makar čuvao da neko ne uslika raspjevanu braću u njegovoj blizini, iako je slagao da će odložiti posjetu. Ništa novo kada je u pitanju tajni potpisnik nevažećeg ugovora sa Dritanom Abazovićem u četiri ujutru.

I taman kada sam mislio da neću više morati da privatizujem redove koje pišem, saznadoh  da je Metodije Ostojić, nekada velika nada mitropolita Amfilohija,  proizveo Nikolaja Stamatovića, aktera pedofilskih i gej skandala, koji važi za glavnog makroa u svetosavskoj sekti (SS), u čin igumana manastira Zlateš u Tomaševu! U crkvi u kojoj je kršten moj otac!

Crnogorci kao jeres

Ne znam postoji li išta beščasnije i zlobnije od stavova koje na društvenim mrežama nesumnjivo plasira Crkva Srbije podsredstvom svojih botova – od toga da je cetinjski događaj uslovljen “nedostatkom religioznosti”, “udarom na Cetinjski manastir” zbog postavljanja crnogorskih zastava ili “huljenjem Boga” zbog toga što Cetinjani listom imaju negativan stav o aktivnostima svetosavaca.

Nema nijedne indicije da je cetinjski masakr uslovljen bilo kakvim političkim, vjerskim ili ideološkim razlozima. Ipak, to nije dovoljno Crkvi Srbije koja bi, uz pomoć svojih sljedbenika, da i ovu situaciju ispolitizuje i zaradi političke poene.

Odavno je znano da je tzv. SPC asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i oduzimanje njihovog istorijskog pamćenja. Njihov predani, trodecenijski rad da od Crne Gore naprave bezličnu masu stanovništva bez identiteta i znanja o sebi i svojoj istoriji, počeo je da daje rezultat kada im je sticaj nesrećnih okolnosti i grešaka bivše vlasti omogućio da pobijede na izborima u avgustu 2020. godine. Na krilima srednjevjekovnih litija, iskoristivši okolnost da se njihova kuknjava o “ugroženim svetinjama” uglavnom prima kod onih koje karakteriše neprosvijećenost i primitivizam, tzv. SPC nastavlja da kreira ambijent u kome biti Crnogorac i vjernik Crnogorske pravoslavne crkve, predstavlja jeres koja je prepreka “pomirenju”. U tome imaju zdušnu podršku iz vrha aktuelne Vlade kojoj nimalo ne smeta što je klerikarizacija društva dostigla razmjere kakve su nezamislive za civilizovane države. Pri tome, “pomirenje” na način na koji ga shvataju i vlast i crkva, jeste ona situacija gdje svi treba da misle kao svetosavska sekta i kada više ne postoje oni koji imaju senzibilitet za očuvanje crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta.

Zato je model ponašanja koji nameće crkva, a prihvata aktuelna vlast, nimalo imanentan tradicionalnoj Crnoj Gori – ono što oni žele vidjeti od nas. To je zaustavljanje države na putu evropskih integracija, opstrukcija demokratskih procesa, slavljenje zločinaca i saradnika okupatora, okretanje agresorskoj Rusiji, bespogovorno podaništvo Beogradu i zaokruženje projekta ”srpskog sveta”. Oni koji se ne uklapaju ili se protive, za njih su otpadnici, propagatori mržnje i zagovornici podjela. Za to vrijeme, sakriveni iza Boga, vjere i mantije, oni neumorno siju mržnju prema svemu što nije srpsko, zapravo komercijalizujući vjeru u cilju ostvarenja enormne zarade i privilegija za sveštenstvo. Dok bi se do nedavno zadovoljili gradnjom superluksuzne zgrade ispod brda Gorica, sada su im apetiti porasli pa grade hotele na Kraljičinoj plaži, dok prave planove kako da vrijedno zemljište u Valdanosu ili Buljarici, pretvore u nove milione.

Snimak nastao ispred Hrama u Podgorici gdje se u vozilo za prevoz dragocjenosti unose ogromne količine novca i ko zna kakvih dobara prikupljenih na konto “vjere” i “Boga”, najbolja je slika istinskih ciljeva Crkve Srbije. Oni su za svoju misiju posrbljavanja debelo plaćeni, njihovi prihodi iz Ostroga su bez ikakve državne kontrole, država od njih ne prihoduje ni cent poreza, a sve je zamaskirano u priču o ugroženim svetinjama.

Na paralelnom kolosjeku propovijedanja lažne vjere Crkve Srbije, nalazi se misija srpskog sveta i sticanja enormnog profita koji podrazumijeva i bogate nagrade posrbljenim Crnogorcima za izdaju. Treba li se onda čuditi što je kreiranje ambijenta podjela, mržnje i bujanja najnižih strasti, zapravo ono što čini idealnu podlogu za djelovanje takve organizacije? Upravo tu i leži odgovor na pitanje zašto su se i čemu radovali srpski popovi i pavinopoljski polusvijet u danu dok je Crna Gora tugovala.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta