Utorak, 23 Aprila, 2024
Rubrika:

Iz plejade pregalaca za opstanak samostalne crnogorske države (1918-1925)

U ustaničkom, zelenaškom, komitskom, crnogorskom narodnom oslobodilačkom pokretu u raznim područjima, koji su se nalazili u državnim granicama Kraljevine Crne Gore, kao i u političkoj emigraciji, uglavom u Italiji (1919-1922., đe su bili u sastavu crnogorske vojske u egzilu, na čijem su se čelu nalazili u tome periodu komandanti: komandir Petar Lekić, potom brigadiri Andrija Vidov Raičević, Đuro Novakov Jovović i Krsto Zrnov Popović), bilo je na hiljade patriota, boraca ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Od januara 1919. godine mnogobrojni crnogorski građani, ustali su, oružanim putem, da se bore za vaspostavu, odnosno, restauraciju Crne Gore, za njen državni integritet, suverenost i slobodu.

U ustaničkom, zelenaškom, komitskom, crnogorskom narodnom oslobodilačkom pokretu u raznim područjima, koji su se nalazili u državnim granicama Kraljevine Crne Gore, kao i u političkoj emigraciji, uglavom u Italiji (1919-1922., đe su bili u sastavu crnogorske vojske u egzilu, na čijem su se čelu nalazili u tome periodu komandanti: komandir Petar Lekić, potom brigadiri Andrija Vidov Raičević, Đuro Novakov Jovović i Krsto Zrnov Popović), bilo je na hiljade patriota, boraca ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE.

U ovom tekstu prezentiramo javnosti, kraće biografije četvorice crnogorskih rodoljuba, ustanika, zelenaša, komita i političkih emigranata-suverenista: i to: Vida Boškova Đurkovića iz Kosijera (cetinjska oblast), Jovana Mićova Đonkovića iz Krnjica (Crmnica, barska oblast); komandira (majora) crnogorske vojske Nika Đeloševića (podgorička oblast) i oficira Bećira Dukića (Durakovića) iz Tuđemila, barska oblast.

Vido Boškov Đurković rođen je u Kosijerima kod Cetinja 15. juna 1892. godine- a strijeljan je u Humcima kod Cetinja 20. jula 1944. godine. Bio je podoficir, desečar, potom vodnik crnogorske vojske, crnogorski rodoljub, zelenaš, ustanik i komita, borac, pregaoc za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Osnovnu školu završio je u rodnim Kosijerima. Bio je zemljoradnik. Učestvovao u Balkanskom ratu 1912-1913. godine. Učesnik je i Prvog svjetskog rata od 1914. do pada Crne Gore 1916. godine, kada je postao invalid. Bio je 1918. godine pristalica odbrane crnogorske države, ugrožene velikosrpskom agresijom i hegemonijom. Učesnik je Božićnog ustanka januara 1919. u cetinjskom kraju.

Sa snagama iz Kosijera, Bokova i Đinovića učestvovao je u akciji pokušaja oslobađanja Cetinja, januara 1919. godine. Nakon sloma ustanka, emigrirao je u Italiju. Bio je politički emigrant u Italiji, đe je u Gaeti bio u sastavu crnogorske vojske u egzilu (1919-1921). U rangu vodnika bio je u sastavu II bataljona crnogorske vojske, pod komandom komandira Blagote Martinovića iz Bandića, a potom tokom 1921. godine u sastavu bataljona kojim je komandovao komandir Milo Petranović iz Crmnice. Okupacione srpske (srbijanske) vlasti su Vida Đurkovića bile oglasile za odmetnika.

Vratio se iz Gaete u rodni kraj 20. VIII 1921. godine i od strane okupacionih srpskih vlasti je zatvoren. Potom je amnestiran i pušten iz zatvora. Nastavio da živi u rodnom mjestu- selu Kosijeri. Kad je izbio drugi svjetski rat na prostoru Crne Gore, podržao je 13-julski ustanak u Crnoj Gori 1941. godine i partizanski NOP. Zbog toga su ga Italijani internirali u Kavaju u Albaniji sa grupom Kosijera, jer je odbio da preda oružje Italijanima. U logoru je ostao do sredine novembra 1941. godine. Po povratku u Kosijere postao je vojnik-borac IV čete NOP-a tokom 1942. godine. Ponovo je bio uhapšen aprila 1942. godine. Zatvoren je u italijanski zatvor na Cetinju. Iz Cetinja je prebačen u italijanski logor u Baru, u kome je bio zatvoren do kapitulacije Italije septembra 1943. godine i raspuštanja tog logora.

Potom se vratio u rodne Kosijere i nastavio aktivno da pomaže NOP. Jula 1944. godine u Kosijere je upala četa četnika, koja je došla iz Cetinja i pohapsila veliki broj stanovnika i odvela ih u cetinjski zatvor. Tada su četnici uhapsili i Vida Đurkovića. Bilo je to vrijeme kad su njemačke trupe reokupirale Crnu Goru. Vido Đurković je strijeljan je 20. jula 1944. godine u Humnicima nadomak Cetinja sa još 9 rodoljuba iz okolnih sela[1].

Jovan Mićov Đonković (Krnjice,Crmnica), bio je oficir, potporučnik crnogorske vojske, crnogorski patriota, zelenaš, ustanik, borac za slobodnu i samostalnu Crnu Goru. Vojevao je protiv velikosrpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore. Učesnik je Božićnog ustanka januara 1919. godine sa snagama iz Donje Crmnice. Nakon sloma ustanka, izbjegao je februara 1919. godine za Medovu, da bi aprila emigrirao za Gaetu. Iz Gaete se vratio u Crnu Goru i vršio gerilske akcije. Pripadao je komitskoj skupini komandira, potom brigadira Marka Vučerakovića. Bio je politički emigrant u Italiji, tada u rangu vodnika đe je u Gaeti 1919-1921. godine bio u sastavu crnogorske vojske u egzilu u sastavu I čete II bataljona, kojim je komandovao komandir Blagota Martinović.

Narodni učitelj i rezervni kapetan crnogorske vojske M. Pekić u pismu Jovanu S. Plamencu iz Gaete 16. juna 1921. godine tražio je da se unaprijedi Jovan Đonković iz Krnjica, koji je pripadao komitskoj, gerilskoj grupi Marka Vučerakovića, te kojem je uništena cjelokupna imovina, kuća zapaljena i opljačkana, braća i sestre i žena pohapšeni, a otac ubijen, strijeljan na putu između crmničkih Seoca i Krnjica u mjestu Dubravice.

Naravno, crnogorska vlada je uslišila tu molbu i Jovan Đonković je unaprijeđen u viši čin. Od vodnika avanzovao je u potporučnika. Jovan Đonković je u Gaeti dao sljedeću izjavu 1920. godine o srpskim zločinima nad njegovom familijom: Godine 1919, u mjesecu junu, okupacione srbijanske vlasti dosle su u moju kuću i u njoj strijeljali mog starog oca Mića, od godina 50, istodobno kuću opljačkali, kao sitnih brava 20, jednog vola, jednog vepra, 8 kvintala psenice i 5 kvintala zita”.

Potporučnik Jovan Đonković je otišao u Argentinu otišao iz Italije januara 1922. godine u ekspediciji na čelu sa brigadirom Krstom Zrnovim Popovićem, brodom iz Napulja, i to sa velikom grupom od 65 Crnogoraca, koji su napustili Italiju i koji su stigli u Buenos Aires polovinom februara 1922. godine.

Bio je jedan je brojnih emigranta u Argentini, koji je pripadao „Crnogorskoj slobodnoj stranci“ na čijem je čelu bio crnogorski ministar Milo M. Vujović iz Njujorka-njenom ogranku za Južnu Ameriku, potpisujući kao njen član, brojne manifeste, proglase, predstavke i pisma, u vrijeme kad su u Argentini od 1922. godine na čelu crnogorskih emigrantskih krugova bili Krsto Zrnov Popović, Živko  M. Nikčević, Vasko G. Marojević i Marko A. Matanović.

»Crnogorski glasnik« iz Detriota, broj 78. od 2 novembra 1925. godine pominje ga kao člana ogranka za Južnu Ameriku-Crnogorske slobodne stranke- i kao potpisnika političkog proglasa »Glas iz Južne Amerike«, u kojemu se kritikuje velikosrpski beogradski režim Karađorđevića i njihova osvajačka i ugnjetačka politika prema Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Potpisnik je manifesta crnogorskih izbjeglica u Argentinu iz Zarate (Argentina) od 24. avgusta 1925. godine.

Nika (Niko) Đelošević bio je komandir (major) crnogorske vojske, crnogorski patriota, zelenaš, ustanik, komita, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Učesnik je Božićnog ustanka 1919. godine, poslije čijeg je sloma emigrirao za Italiju. Bio je politički emigrant u Italiji, đe je u Gaeti bio u sastavu regularne crnogorske vojske u egzilu 1919-1921. godine. U Gaeti je bio i juna 1921. godine u oficirskom štabu Komande crnogorksih trupa pod zapovjedništvom brigadira Krsta Zrnova Popovića u rangu komandira (majora).

Na sastanku dijela crnogorskih ustaničkih vođa u San Đovani di Medua, održanom 24. januara 1920. godine sačinjen je referat o stanju u Crnoj Gori, poziciji i uslovima pod kojima djeluju ustanici i komiti, stradanju stanovništva itd. i na kojemu su utvrđeni prijedlozi za dalju aktivnost i istaknuti konkretni zahtjevi od strane majora Petra Lekića, majora Vojina Lazovića, majora Marka Vučerakovića, majora Pera T. Vukovića, kapetana Mila S. Lekovića, kapetana Nika Đeloševića, kapetana Boža Bećira i poručnika Sava Raspopovića[2].

Crnogorski ustanički vođe, u tome dokumentu ističu, i svoje prijedloge za ustaničku akciju, tražeći potrebna novčana sredstva i uputstva kako da postupaju.

Iz Medove je komandir Marko Vučeraković 25. februara 1920. godine poslao Niku-Nika Đeloševića za Kuče i okolinu Podgorice u svrhu vršenja ustaničko-komitskih akcija i političkog agitaciono-propagandog rada u cilju borbe za državnu nezavisnost Crne Gore, što Vučeraković navodi u svome izvještaju iz Medove 1. marta 1920. poslatom u Rim ministru Milu Vujoviću. Nika-Niko Đelošević je jedan od tvoraca i potpisnika izjave crnogorskih emigranata u Italiji upućene izaslaniku italijanske vlade pukovniku Atiliju Viđevanu, u kojoj izražavaju žestok protest zbog postupanja italijanskih vojnih vlasti prema crnogorskim vojnicima u Gaeti.

Bećir Dukić (Duraković) je rođen 1890, Tuđemili, Bar-umro 1985, u Istanbulu, Turska. Bio je oficir, poručnik crnogorske vojske, islamske vjeroispovijesti, pripadao III četi I bataljona u Gaeti, crnogorski rodoljub islamske konfesije, zelenaš, ustanik, komita, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Službovao na dvoru kralja Nikole kao perjanik na Cetinju, kada je uzeo prezime Dukić. Učesnik je Božićnog ustanka na barskom području.

Istaknuti komita, pripadao gerilskoj četi kapetana potom i komandira Sava Raspopovića. Bio je vođa komita u Tuđemilima kod Bara. Sukobljavao se sa srpskom vojskom, žandarmerijom i kontrakomitskim potjerama- u više oružanih obračuna. Nakon jednog konflikta kod Bijele Skele, iznad Bara, u kojemu je kao komita sudjelovao zajedno sa Salijom Bogdanovićem, uspio je da izbjegne u Gaetu, đe je bio u sastavu crnogorske vojske u emigraciji. U Italiji je kao politički emigrant bio u Gaeti i Sulmoni u sastavu crnogorske vojske, kao poručnik u sastavu III čete II bataljona, pod komandom komandira Blagote Martinovića.

Iz Gaete 3. avgusta 1920. godine Bećir-Bećo Dukić poslao je pismo predsjedniku crnogorske emigrantske Vlade Jovanu S. Plamencu u kome traži da mu se dodijeli čin kapetana.

To pismo Bećira Dukića upućeno Jovanu S. Plamencu glasi:

“Predsjedniku Kralj. Crnogorske Vlade, Njegovoj Ekselenciji, Jovanu S. Plamencu, Rim – Potpisati uzima slobodu podnijeti Vašoj Ekselenciji sljedeće: Moju školsku spremu nije potreba da ističem, uglavnom svi moji školski drugovi su Komandiri; moj rad i požrtvovanja također neću da ističem, već se pozivam na Sava Raspopovića, koji me poznaje, kako za vrijeme sramne okupacije Srbijanske, tako i za vrijeme trogodišnjeg robovanja pod Austrijom. Poskitao sam familiju, izgubio sam jednog sina, opljačkano mi svo pokretno imanje; jednom rječji upropašćen moralno i materijalno. Pored svega toga učinjen je na mene izuzetak i napravda što na nijednoga Crnogorca; Da sam dosađivao, moguće je da ne bi samnom ovako bilo, ali ja to nijesam htio činjeti, računajući da polažem i ja pravo na domovinu kao i ostali Crnogorci i da će mi se dati bez ikakvog potraživanja. Istina je bio sam osuđen, ali sam od strane Njegova Veličanstva pomilovan – bio sam osuđen zbog odbrane svoje oficirske časti. Ostajem u nadi da će Vaša Ekselencija uzeti u obzir gore navedeno i proizvesti me u činu Kapetana, kog sam zaslužio u svakom pogledu, bez čega se stidim otići među mojim seljanima i do boga mi se kriva za do sada učinjeni izuzetak na mene. – Sa poštovanjem, Por. Bećo Dukić iz Tuđemila (Bara) . Gaeta,3.VIII 1920.” [3].

Nakon raspuštanja crnogorske vojske u emigraciji, Bećir Dukić iz Gaete odlazi u Tursku, u Carigrad, đe radi kao trgovac. Umro je u Istanbulu 1985. godine.

 

[1] Nikola Perov Rajković, “Pleme Kosijeri 1439-1945”, Cetinje, 1968. str. 221.

[2] DACG-Cetinje, FIV, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f. 107.

[3] Prof. dr Šerbo Rastoder, “Trideset i sedam neobjavljenih dokumenata o muslimanskim odmetnicima iz Crne Gore I Srbije 1919-1929, I dio”, časopis “Almahan” 9-10, Podgorica, 2000. str. 242-243.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Eagle_stone
22.04.2024-19:29 19:29

Fala ti Novače Adžiću za ove iistorijske podatke, mi ih znamo – ali neka znaju svi u Crnu Goru ko su rodoljubi koji su svojim životima branili Pravo Čast i Slobodu Crne Gore…