Ponedjeljak, 6 Februara, 2023
Rubrika:

Fukujama i kraj “kraja povijesti”

Fukujama misli da prestaje potreba za demokratskim revolucijama protiv sistema liberalne demokratije te samim tim prestaju ''istorijski'' konflikti među državama, jer sve njihove sporove reguliše ekonomija. Međutim, činjenice iz temalja ruše njegovu tvrdnju da liberalizam nema militaristički karakter. U svojoj povijesti od 1776. godine do danas, Amerika nije bila u ratu samo 21 godinu. Nikad nijedan rat nije vodila na svojoj teritoriji!

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Nesolidno je sve čega se dohvate pojedini crnogorski poluintelekti. Oni su na stalnoj službi provincijskog “zaśenjivanja prostote,” jer su preskromnih znanja u stvarima filozofije i suśednih disciplina. Drže se zato “svjetskih trendova.” Ništa bolje od takvog držanja ne može im sakriti intelektualnu siromaštinu.

“Trendovi” su im donijeli svjetsku filistarsku fascinaciju Frensisom Fukujamom, apologetom i propagandistom savremenog neoliberalističkog vučjeg kapitalizma. On je pod šifrom “kraja povijesti” objavio da je takav kapitalizam ono najviše i potonje što je čovječanstvo postiglo. Ova eshatološka “blaga vijest” odmah je po svijetu stekla mnoštvo dobrovoljnih apostola i vjernika “niščih duhom.”

Crna Gora je – ni kriva ni dužna – bila počašćena njegovom pośetom, kao i  prijevodima njegovih knjiga Kraj povijesti i potonji čovjek (CID, Podgorica, 1997. i 2002.) i Amerika na prekretnici: demokratija, moć i neokonzervativno zaveštanje, CID, 2006.

Publika neupućena u filozofiju – posebno ona koja ništa ne zna o Hegelu – primila je Fukujaminu knjigu Kraj povijesti i potonji čovjek (1992) kao veliki filozofski događaj, jer je autor pregnuo da Hegela stavi u službu neoliberalizma. Fukujama nije znao samo ono glavno: Hegelova praktička filozofija počiva na razumijevanju liberalizma koje je potpuno svjesno njegovih epohalnih slabosti i granica!

Aristotela je aristotelistička tradicija tako pogrešno tumačila, da mu je pripisivala sve što je suprotno duhu i slovu njegove filozofije. Ne prolazi bolje ni Hegel do danas, a tako će biti i ubuduće. Golema je hrpa tekstova napisana o njegovim stavovima o „kraju umjetnosti“ (Ende der Kust) i „kraju povijesti“ (Ende der Geschichte). Izvjesno, mnogi od tumača i kritičara ovih stavova uopšte nijesu čitali Hegelovu Estetiku ni Filozofiju povijesti.

Fukujama nije čitao Hegela! Čitao je samo knjigu Aleksandra Koževa Kako čitati Hegela. Zato nije ni imao kriterija da dokuči ozbiljne promašaje Koževa u tumačenju važnih Hegelovih učenja i pojmova. Po vlastitom priznanju, Fukujama nije stekao ozbiljno filozofsko obrazovanje. Nije ga to obeshrabrilo u namjeri da stupi u „dijalog“ s najsloženijom filozofijom. Čitanje Hegela ne traži samo prvoklasno filozofsko obrazovanje, nego i sposobnost za spekulativno mišljenje koja je rijetka i među prominentnim filozofima. Neznanje ne zna vlastite granice, znanje ih zna!

Fukujama kaže: „Sebe nikad ne bih nazvao filozofom. Ne mislim da su moje misli i radovi dovoljno profesionalni da bi se nužno mogli klasifikovati kao filozofski. Rekao bih da sam politekonomista.“ Na Harvardu je iz oblasti sovjetologije odbranio disertaciju o “sovjetskoj prijetnji miješanjem na Bliskom Istoku” (1981). Radio je u Vladi SAD kao specijalista za pitanja bliskoistočne politike. S drugim neokonzervativcima svojedobno je tražio svrgavanje režima u Iraku, vojnu intervenciju u Avganistanu, ubistvo Bin Ladena, borbu protiv Hesbolaha, uništavanje “terorističkih grupa” u Palestini i povećanje vojnih rashoda. Zbog katastrofe američke politike u Iraku, razišao se s neokonzervativcima.

Šta ovaj čovjek bez filozofskog obrazovanja hoće od Hegela? Zna on vrlo dobro da ni publika za koju piše ne zna ništa o Hegelu. No, kao što se Poperu svojevremeno učinilo da apologiju kapitalizma („otvorenog društva“) može valjano zasnovati lošom i promašenom kritikom Hegela, Fukujama je sličnu apologiju mislio utemeljiti lošom ideološkom i propagandističkom instrumentalizacijom Hegela.

Utilitarni osnov i krajnji domet njegove knjige Kraj povijesti i potonji čovjek krije se u toj svrsi Knjiga je rođena iz duha neokonzervativističke euforije zbog pada Sovjetskog Saveza. Euforiju je podsticalo uvjerenje da je socijalizam (komunizam) za sva vremena nestao kao epohalni antagonista i antiteza kapitalizmu. Iluzija da se uopšte desila pobjeda Zapada u „Hladnom ratu“ navela je mnoga zapadna intelektualna pera – među njima i Fukujamu – da liberalnu demokratiju proglase „krajem povijesti,“ bezalternativnom i univerzalnom potonjom riječju čovječanstva u svim sferama života.

Iako je ideju „kraja povijesti“ uzeo kao svoju centralnu temu, Fukujama ne razumije njenu unutrašnju oprečnost. On kaže: „Ono što je po mom uvjerenju došlo do kraja nije slijed događaja – čak ni ozbiljnih i velikih događaja – nego Povijest s velikim slovom – odnosno povijest shvaćena kao jedinstven, logički dosljedan evolucijski proces, razmatran uzimajući u obzir iskustvo svih vremena i naroda.“

Ako je to tako, povijesno vrijeme nastajanja i planetarnog širenja liberalne demokratije slijedilo je napredujući, „logički dosljedan“ svrhoviti proces. A onda je povijest nenadano izgubila svrhu i „logiku?!“ Prestala je biti povijest, jer više ne može biti „logična“ ni svrhovita, jer nema više antropološke i povijesne svrhe koja bi nadmašila svrhu liberalne demokratije, tj. rasta profitne stope do u beskonačnost!

Fukujama istodobno tvrdi da povijest jeste i nije svrhoviti proces. Konkretnije, bila je svrhoviti proces dok zapadni kapitalizam nije postao svjetski hegemon. Prestala je biti svrhoviti proces kad se učinilo da je on za svagda pobijedio svoje alternative!? Karikirajući Hegelovu misaonu triadičku formu, Fukujama je zamislio kretanje povijesti od ekstremnog liberalizma (teza), totalitarizma (antiteza) do liberalne demokratije (sinteza).

Nije mu ta forma dovoljna za apologiju liberalne demokratije, nego u diskusiju uvodi pogrešna Koževljeva tumačenja Hegelovog učenja o priznanja (die Anerkenung), priče o gospodaru i robu, kao i teze o „kraja povijesti.“ On je uvjeren da će njihovom upotrebom objasniti povijesne procese od Drugog svjetskog rata do pada Berlinskog zida 1989. godine.

Fukujama nije shvatio šta Hegel uistinu misli pod izrazom „kraj povijesti.“ Nema osnova ni njegova tvrdnja da je Marks razradio ideju „kraja povijesti.“ No, ideja „kraja“ učinila mu se prikladnom za apologiju fantazmagoričnog htijenja američke i zapadnoevropske plutokratije da proglašenjem kraja povijesti za sva vremena konzervira svoje trenutno ekonomsko, političko i hegemonističko postignuće te da ga predstavi kao svjetsku idilu koja više ne zna za sukobe ideologija, ratove ni globalne revolucije.

Hegelovu tezu o borbi za priznanje te priču o odnosu gospodara i roba (koje spadaju u učenje o filogenezi ljudske samosvijesti u robovlasničkoj epohi), Fukujama je mehanički prenio na tumačenje međunarodnim odnosima te tako pokušao legitimirati moderni imperijalizam. „Borba za priznanje“ implicirala bi i proleterske revolucije te nacionalno-oslobodilačke ratove protiv kolonijalizma i neokolonijalizma, ali Fukujama nije spreman na takve zaključke.

On misli da prestaje potreba za demokratskim revolucijama protiv sistema liberalne demokratije te samim tim prestaju „istorijski“ konflikti među državama, jer sve njihove sporove reguliše ekonomija. Međutim, činjenice iz temalja ruše njegovu tvrdnju da liberalizam nema militaristički karakter. U svojoj povijesti od 1776. godine do danas, Amerika nije bila u ratu samo 21 godinu. Nikad nijedan rat nije vodila na svojoj teritoriji!

Najposlije, shvatajući da liberalna demokratija nema mehanizme za rješavanje svojih unutrašnjih problema, Fukujama je njenu alternativu našao u autoritarnoj državi. Suprotno svim ranijim stavovima došao je i do spoznaje da je „nužno vratiti se socijalizmu.“

Utvrdio je i da je Marks bio u pravu u nekim pitanjima: „U ovoj etapi čini mi se da su se pokazale istinitim neke stvari o kojima je govorio Karl Marks. Govorio je o krizi hiperprodukcije, … o tome da radnici siromaše, a da će potrošnja biti nedovoljna.“ Shvatajući da se socijalizam s kineskim obilježjima svojim robnim karakterom i preferencijama na svjetsku dominaciju u ovom vremenu ravnopravno nadmeće s liberalnom demokratijom, on je sebi olakšao problem tvrdnjom da je u Kini na djelu kapitalizam (Intervju: Socialism ought to come back, 2019; www.newstatesman.com).

Postuliranje potrebe za povratkom socijalizmu znači da je „kraj povijesti“ došao do kraja i da ona može nastaviti da teče. Fukujama nije svjestan implikacije svoga stava, nego se i dalje drži koncepcije o „kraju povijesti,“ ali misli da će sama povijest riješiti pitanje „konačnog oblika društva,“ ako takvog oblika uopšte ima!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

7 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Rovca
14.01.2023-07:11 07:11

Podrška misli”Nužno se vratiti socijalizmu”

Grunf
14.01.2023-16:25 16:25

“Povijesti” ? Treba tebi nogu u guzicu pa da letis iz Srbije u svoj kamenjar ili Hrvatsku….

Stevan Dž
14.01.2023-19:13 19:13

Što ste vi srbalji nervozni, pošto ste nam sve što ste mogli oteli oćete i jezik….naš jezik su i riječi: vijeće, glasovanje, tisuću, povijest, vijećnici, javni bilježnik,……sve ste vi to privremeno zabranili od kada ste nam i CPC poništili…..na sreću postoje arhivi

Grunf
15.01.2023-07:34 07:34
Reply to  Stevan Dž

Neka se vrati u svoj kamenjar, pa neka tamo pametuje, a ne u Srbiji koja ga je besplatno skolovala, zaposlila, lecila, itd. Najelo se kuce pa ujeda.

Zeljko govedo beee
14.01.2023-19:32 19:32

Cita sam ranog hegela kad se druzio sa diltajem u hajdelberg tesko mogu razumjet u vesti kakvu takvu filizofiju ni onaj balsa ne razumije a kamoli provincijalac brano ili djura naturalizovani beogradjanin

sir Oliver
14.01.2023-20:06 20:06

mister Grunf ko i Fukujama obrazovan na crtanim romanima ko Alan Ford pa onda jos pomijesa likove. i sto ti imas protiv kamenjara,mirisa bazilikuma i matrijalne ugrozenosti?E ne ide to tako debeli , kraj je kraj ,kraja historije a g Perovicu ruku ljubim sto ga osisa .Krajnje je bilo vrijeme .

Macavare
14.01.2023-21:11 21:11

Idi povjesničaru u svoj Rvani do i ne sramoti naše Peroviće i ostale Banjane.