DRUGO POLUVRIJEME REFERENDUMA: Crnogorci će tek zrijevati kao nacija

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Crna Gora je, uz ostale izazove, danas ugrožena i lažnim razumijevanjem sebe. Nerijetko se pozivamo na naše autentične vrline, istovremeno dozvoljavajući da one budu falsifikovane, frizirane ili iskrivljene. Dok politički mešetari pokušavaju trgovati našom prošlošću i budućnošću, svodeći ih na jednostrane karikature, u svojoj zemlji polako postajemo siročad po izboru. Uz to nas još i ubjeđuju da biti bezdomnik i siroče jeste plemenito moderno dostignuće.

Politički demagozi i pokrovitelji lažnog optimizma, vođeni nekritičkim, ničim zasnovanim uvjerenjem u neizbježnost napretka, nespremni su za opasnosti u postkulturnom i postnacionalnom svijetu u kojem živimo te ne priznaju njegove brojne nedostatke, zaslijepljeni zanosom sličnim religioznom fanatizmu. Takvo uvjerenje ide dotle da negira vlastite korijene i sistematski guši svako neslaganje u ime navodne slobode i tolerancije.

Crnogorsko nacionalno biće i kultura se prazne usljed takvih iluzija i zavaravanja. Politička korektnost podstiče tabue, pa izazovi statusu quo su gotovo prokazani i anatemisani. Takvo shvatanje društvene zbilje i svijeta oko nas ne podstiče političku emancipaciju, već kulturu tržišno zasnovane homogenosti i politički nametnuti konformitet.

Crnogorci žive drugo poluvrijeme referenduma jer su naivno pomislili da su u onom prvom, riješili sve protivrječnosti i atake na svoju individualnost i integritet. Nedovoljno zreli da se nose sa alama prošlosti, nedosljedni, a nerijetko i sami u odbrani napadnutih vrijednosti, oni već deceniju bilježe regresiju u vlastitom zrijevanju očekujući da bitku za njih same i breme prošlosti koje treba da bude zaloga za budućnost, može nositi neko drugi umjesto njih, a oni samo povremeno uzimati ono što im je potrebno za dokazivanje vlastitog identiteta i integriteta.

Lišeni viših ideala kulturom odbacivanja provjerenih tradicionalnih vrijednosti i obeshrabreni da ispoljavamo patriotski ponos našli smo se u poteškoći da mobilišemo snage neophodne za odbranu crnogorskih nacionalnih, kulturnih i duhovnih vrijednosti – za odbranu suštine crnogorskoga bića.

Kultura odbacivanja lišava buduće generacije osjećaja crnogorskog identiteta. Izazov je oduprijeti se toj prijetnji našoj budućnosti i zastupati pravu a ne lažnu Crnu Goru, onu kojoj su naši preci pripadali i kojoj svi mi trebamo da pripadamo danas i u budućnosti.

Ljubav prema svojoj, crnogorskoj kući i svemu onom plemenitom što smo primili u nasljeđe od naših predaka, od nas zahtijeva da odbacimo lažni jezik koji izbjegava odgovornost i njeguje ideološku manipulaciju. Kao Evropljani, dijelimo zajedničko nasljeđe, a to nasljeđe zahtijeva ne samo da živimo zajedno u bratskoj ljubavi sa našim sugrađanima nego i u miru, saradnji i razumijevanju sa ostalim narodima u Evropi i svijetu.

Duhovni diskontinuitet sa prošlošću

Kao da je mislio i na Crnogorce onaj ko je zapisao da “civilizacije ne umiru uvijek zato što su poražene od svojih vanjskih neprijatelja, već zato što više nema nikoga ko je voljan da se i dalje zauzme za njih”.

Ovo se odnosi i na manje cjeline: kulture, države i narode kod kojih vremenom splasne entuzijazam, životna snaga i interesovanje za vlastiti opstanak i razvoj.

Crnogorci već duže vremena pokazuju znakove umora, letargije i duhovnog diskontinuiteta sa svojom prošlošću postajući prilično ravnodušni prema njoj, ali i prema budućoj sudbini i opstanku na pozornici istorijske događajnosti.

Crna Gora je posljednjih stotinjak godina proizvodila “višak istorije”, što ga kao malobrojan narod nijesmo mogli bezbolno apsorbovati. Žrtvovanje crnogorskih nacionalnih interesa u ime šireg integralizma i utopijskih ciljeva izazvalo je ne samo zamor, već i ravnodušnost i osjećaj vlastite civilizacijske inferiornosti u odnosu na prošlost od koje smo se počeli otuđivati.

Kao da smo posljednjih nekoliko generacija izgubili ono neuhvatljivo ali fundamentalno “nešto” što nas zapravo čini Crngorcima, jer broj onih koji se osjećaju nasljednicima crnogorske kulture i tradicije i koji žele materijalno i nematerijalno blago, moralne vrline i vrijednosti koje su im preci ostavili učiniti svojim i prenijeti ih svojoj djeci  – vidno opada.

Ne zato što je odbojnost prema našoj istoriji narasla, već zato što se dio nas distancirao od crnogorskoga bića, tražeći uporište za svoj otklon kroz drugačije ideološko polazište i tumačenje istorije.

Današnji čovjek, izvan svog individualnog napretka u životu i uživanja u hedonističkoj potrošačkoj kulturi, ne bavi se opštim stvarima zajednice – kao da živi u postistorijskom vremenu i vegetira usred ruševina nekadašnjih ideala.

Mnogo je naših predaka hrabro išlo u smrt boreći se za nešto što im se činilo važnijim od njihovih života. A ko bi danas bio spreman staviti svoj život na kocku ne samo zbog upitnih savremenih dobara koja se napadno nameću, nego čak i zbog istinskih vrijednosti poput demokratije i vladavine prava?

Neko bi, naravno, mogao prepoznati civilizacijski napredak u činjenici da je većini ljudi njihov interes važniji od bilo čega drugog, čak i da predstavlja znak posebnog prosvjećenja i hvale vrijednog individualizma. Ali ako pogledamo u prošlost, upozoravajuće djeluje slika ondašnje evropske javnosti koja je cinično zataškavala svoju letargiju omogućujući Hitleru nesmetanu ekspanziju.

Na sličan način, u današnjoj Crnoj Gori, ravnodušnost zajednice prema razdržavljenju Crne Gore generisanom ne samo iz susjedstva, nego i od struktura unutar nje, pa čak i sa pozicije prvog ministra njene Vlade, brine. Ostavljeni na vjetrometini velikodržavnih i asimilatorskih ideja, uz otpor jedino samoorganizovane grupe patriota koji bez interesa i institucionalne podrške brane baš integritet, Crnogorci variraju od samrtnog ropca do etičke nadmoći, bez mnogo šanse za konačan uspjeh ne dođe li do mobilizacije cijele zajednice generisane makar logikom samoodržanja.

Iluzije i samoobmana

Smiju li Crnogorci dozvoliti da budu pasivni posmatrači, eliminisani kao pozitivan i kreativan faktor u svom nacionalnom, kulturnom i civilizacijskom razvoju? Jesu li spremni na svakodnevnu borbu za opstanak i dobro svoje zajednice, porodice i djece?

Pobjeda crnogorskog patriotizma možda može imati samo odgađajući učinak u kontekstu neminovnosti postepenog propadanja civilizacija. Ali odlaganje, koliko god trajalo, nije samo jedna od neizbježnih dužnosti svakog od nas, već ujedno i šansa koja nam je preostala da sačuvamo crnogorstvo i Crnu Goru.

Napor u očuvanju svog nasljeđa i bića predstavlja svjetionik i putokaz za našu budućnost. Stoga se ne treba prepustiti defetizmu i rezignaciji, već ga shvatiti kao dužnost čiji će se značaj i rezultati možda u budućnosti izjednačiti, ili prevazići najveće i naplemenitije podvige naših slavnih predaka.

Crna Gora je ugrožena gušenjem koje lažna nada i politička obmana vrše nad našom maštom i zdravim razumom. Naši ljudi i zajednička kultura se prazne zbog iluzije i samoobmane što Crna Gora jeste i što treba da bude. Posvećeni smo odupiranju ovoj prijetnji našoj budućnosti i dužni smo braniti, održavati i zagovarati onu Crnu Goru, kojoj svi u dubini bića pripadamo.

Kad država postaje stabilnija i razvijenija, zajednički nacionalni interes i identitet postaju jači, kroz poštovanje zajedničkog nasljeđa. Tada se patriotskom ljubavlju i građanskom lojalnošću otvaramo prema svijetu, koji nam uzvraća poštovanjem.

I još nešto: ako Crna Gora ne uspije naći balans između nacionalnog i građanskog – izgubiće oboje.  Prvo će izgubiti crnogorski karakter istorijske države crnogorskoga naroda, a time i građanski, jer će se na kraju svesti na državnu tvorevinu naroda i kultura jasno razgraničenih u svoje nacionalne i religijske atare, političke subjekte i uske nacionalne interese kojima će sasvim podrediti opšti interes.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta