Dan Svetoga Simeona Smradotočivoga

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Danas nije dan ka’ i svaki drugi.

Danas se litijaši opetovano vucaraju ulicama Titograda.

Ništa strašno: srbočetničko-klerofašističkoj policiji prijaviše vucaranje, i – na komociju se vucaraju iliti uličare.

Problem su tamo-njihove ober lažavine, jer im je cilj litijašenja takozvani ”Nemanjin grad”.

Niti je taj đečko (Nemanja) negda rođen poviše Sastavaka, niti one zidine imaju veze š njim – više no imaju li š njim veze polja oriza u 12. ili 21. stoljeću u Kini.

Jedne prilike napisah:

”Vele da je rođen u Duklji, u mjestu Ribnica.

Ali – u kojoj Ribnici?!

Na koju se Ribnicu misli?!

Je li u pitanju:

• srednjevjekovno mjesto Ribnica, za koju Radoslav Rotković veli da nikad ka’ mjesto u smislu: grad – nije postojala, što je jasno dokazao Mihailo Dinić u svojemu radu: ”O gradnji turske tvrđave izvještava i Ivan Crnojević – Venecija, 1. marta 1474. godine”;
• ili se u njegovomu Žitiju pod Ribnicom podrazumijeva kraj-oblast u Duklji (opetujem: ne grad) đe se nalazio hram Presvete i čiste Vladičice naše Bogorodice – u kojemu je ka’ katolik kršten, a ne rođen?!

Inače, teke u novije je doba izmišljeno da se Nemanja rodio u Ribnici, današnjoj Podgorici.

No, to đe je Nemanja svijet ugleda’, nije baš toliko ni važno, osim – ovdašnjim zluradim i nežnavenim Srbaljima – prokletosavskim zagondžijama, pa je zarad toga prijeko potrebito naučnim činjenicama raskrinkavati im mitomansko zlonamjerno ”znanje”.

Zato:

• jest važno da se jedna jedina istina znade – da tvrđavu na ušću Ribnice u Moraču u 15. stoljeću (1474. godine) izgradiše Osmanlije, nađenuvši joj ime Depedögen – a ne tamo nečesovi Stefan Nemanja;
• pa još kako je važno znati – da tkz. ”Nemanjin grad” (naziv je skovan pomeđu dva svjetska rata – u doba sramne, sramotne, nesojske, krvave i krvničke Karađorđevića okupacije Crne Gore), kako ga podlo, ciljano i redovito danas imentuju srbočetnici-klerofašisti – znameniti Marko Miljanov nazivlje: Stari Grad – koji mu je ime, valjda, u svoje pero velji komad bolje znava’ od ovijeh današnjih podlih lažova;
• ka’ najvažnije treba znati – da ispod njezinih zidina (tvrđave u Staroj Varoši), nema ni traga, ali – ama baš ni najmanjega slijeda ili ostatka neke starije utvrde, ili bilo koje drugojače građevine prije druge polovice 15. stoljeća!”

Kako to da je Smradotočivi?!

Jasno je da masovni ubica, zlikovac, krvolok, dželat, vandal, barbarin i tomu podobno, ne može na nijedan božji način bit proglašen za hrišćanskoga sveca, a kamoli pride i ”mirotočivoga”.

Po drugoj strani, naravna je stvar – on (Simeon) upravo takav može bit svetac Prokletosavske sekte, tkz. SPC.

Svukoliku dragu noć, prije no što ga je izjutra narednoga dana proglasio za sveca, najmlađi mu đetić Savo Prokleti – u svojega mrtvoga tatka, na silu i na sramotu – tiska je miomirisno miro (da je previralo i šikljalo na svakoju bandu ćaletove lešine), ne bi li u svitanje, tokom obavljanja antihrišćanskoga čina proglašenja zločezbine za sveca – neke jade zamirisa’.

Ipak, sve je to Savu Prokletomu bilo zaludu.

A, nije ni čudo – kad je neko za života zlokovan kakav je Nemanja svesrdno bio.

Priśetimo se i ovoga:

Činjenice iz povjesnice zbore da je Stefan Nemanja sve i po vaskolikoj ondašnjoj Duklji – nemilosrdno oburda i razorio, surovo pohara, vandalski opustošio, i u živi plam uždio i ognjem izgorio, liše Kotora grada.

”Ostale gradove poobara i poruši i pretvori slavu njihovu u pustoš …” (Stefan Prvovenčani: ”Žitije svetog Simeona”).

”… gradove sazidane od njih, razruši i izmeni slavu njihovu u sliku pustoši, i ime njihovo ne nazva se više tamo u oblasti toj …” (Domentijan: ”Žitije svetog Simeona”).

Neko ko je:

• ubijajući, koljući i prosipljući toliko silne krvi po Duklji, okrvavio svoje ruke (i to ne do lakata, no do ramena);
• donio smrt, strah i glad;
• iznudio suze, patnju i bol;
• ostavio bez domova i ognjišta;
• nagna’ u zbjegove; … i
• unesrećio i sljedeće generacije onijeh čija dukljanska krv i dan-danji teče žilama našijema – može bit samo: zlotvor, zločezbina, zločinac i zlikovac, što Stefan Nemanja zanago i jest bio – ako ćemo jedino po pravici ili istinito zborit, a istina je preča od svega!

Upravo i jedino tako su ga tadijer naši pra-prađedovi smatrali i mogli doživljavat, jer im je (ka’ i bogumilima) samo to svojim zlim đelima bio zaslužio!

Crnogorke i Crnogorci (sve tri naše vjere), ne smijemo zaboravit da je Stefan Nemanja, liše toga:

• što je bio agresor i okupator Duklje, i krvnik našijeh predaka Dukljana;
• da je sa ovdašnjega prostora zanavijek iskorijenio našu slavnu dinastiju Vojislavljević;
• još je i počinio i nečuven kulturocid, odnosno – uništio: sve dukljansko-zetske skriptorije, svakoju samostansku biblioteku i sve spomenike pisane latinskim pismom, i tijem i tako, sa lica zemlje – zbrisao cijelu jednu sjajnu, slavnu i veličanstvenu dukljansku kulturu!

Potonje spomenuto Nemanjino zlođelo je, za sve nas postojbnike Crne Gore – gubitak u kulturi ravan gubitku aleksandrijske biblioteke za vaskoliko čovječanstvo!

Eto kakvoga ”divnoga” Simeona litijaši-uličari, predvođeni crnomantijašima iz ovdašnje filijale Prokletosavske sekte – danas (26.02.2023.) slave – i, povrh svega, još tomu Smradotočivomu ”svecu”,  okupatoru Duklje, strašnomu zlikovcu i hudomu krvniku svojijeh predaka Dukljana – podigoše hram u Berane.