ANATOMIJA JEDNE HAJKE (34): Uhapsite pisce

Piše: Šeki Radončić

1. Marko Milačić – jednoćelijski novinar Miška Perovića

Ako je prethodna godina protekla u javnom bičevanju Šekija Radončića zbog filma Heroj našeg doba, početak nove će uglavnom proteći u znaku javnog čerečenja zbog knjige Miško Kesedžija i njegove bize /esej o crnogorskom zlu/, koju su napisali Marko Vešović i Šeki Radončić. To djelo govori o antiratnim profiterima,  medijskim mafijašima i tiranima, o njihovim pljačkama svojih kolega i novinara, mahinacijama na berzi, utajama poreza, bezočnom manipulisanju javnim mnjenjem, hajkama na ljude, medijskim ubistvima… U našoj knjizi nijesmo objavili sve što znamo o gospodarima istine u Crnoj Gori, već samo ono što možemo da dokažemo na svakom sudu, uz pomoć dokumenata i svjedoka.

Upravo zbog toga glavni likovi naše knjige i njihova medijska legija nijesu osporili niti jedan redak, niti jednu od činjenica koju smo, sve goru od gore, o njima naveli. Tom knjigom smo obalili na leđa crnogorskog medijskog Sadama, Miodraga Perovića, najmoćnijeg, najpohlepnijeg i najpokvarenijeg balkanskog diktatora iz sjenke.

Kako bi spriječili izlazak naše knjige, koja je ogledalo Don Mikelijeve medijske tiranije, njegovi specijalisti za događanje naroda organizovali su miting ispred zgrade Pobjede. Bacajući na zgradu Pobjede rolne toaletnog papira i koristeći se najvulgarnijim falsifikatom – istrzanjem nekoliko riječi iz konteksta i knjige, Perovićevi specijalci, čiji je posao da podmeću, lažno prijavljuju, tuže i izriču javne presude, bacili su se na uzaludan posao kompromitovanja djela i autora:

„Popiša, popuši, ispuši, kenja, serenda, biza, junac, budala, budaletine, lipsotina, blavor, avetinja, kerovi, guzica, prkno, gadoljče, krme, nitkov, splačina, radodajka, nesoj, bitanga“, pisalo je na transparentu kojeg su ispred zgrade Pobjede donijeli kolumnisti Vijesti, Marko Milačić i Filip Kovačević.

Dakle, uz pomoć bacača toaletnog pipira, Prodavci Laži su našu knjigu od 123.000 sveli na dvadesetak riječi.

Tokom svog idiotskog pira, dvojica korporacijskih kolumnista i bacača toaletnog papira sahranili su i čitaoca Pobjede. Ne vlasnika, ne urednika, ne novinara, već čitaoca druge novine, što je čisto bezumlje. Zamislite da kolumnisti New York Timesa gađaju rolnama toaletnog papira zgradu Washington posta i na njenom ulazu „sahrane“ čitaoca te novine. Ne bi, kladim se, završili u policiji, već na prvoj psihijatrijskoj klinici.

Čitalac je umro „od prevelike konzumacije Pobjede“, precizirao je ucvijeljeni „doktor“ Milačić, kolumnista Vijesti kojima smo oborili tiraž, što je Miško Grobar smatrao skandaloznim, stoga je preduzeo luđački napad na čitaoce Pobjede koji bi, podrazumijeva se, morali da čitaju tabloid četvorice prodavaca laži kako bi ostali živi.

Milačić je podsjetio kako je „Pobjeda početkom devedesetih huškala na rat“, ali je Miškov mali imitator zaboravio da je baš on prve novinarske korake napravio u Pobjedi, da je othranjen parama te Pobjede i da mu je otac Dragoslav, zvani Đuća, ovjekovječen u Pobjedinim ratnohuškačkim sveskama Rat za mir, kao jedan od autora.

Pinokiju nije prvi put da demonstrira ispred zgrade Pobjede. Tu ga je, još kao dijete, otac sa sobom poveo da pod šatorom na travnjaku danima logoruju, sve dok komunistički režim njegovom tati nije dao stan. Što kao borac za poštivanje ljudskih prava, i kao dobitnik međunarodne nagrade za ljudska prava SEEMO iz Beča, mogu okarakterisati i kao zlostavljanje djeteta.

Jednom su i zbog bacača toaletnog papira mitingovali tzv. nezavisni intelektualci: kada TVCG nije produžila ugovor tom jednoćelijskom novinaru, ispred zgrade TVCG protestvovali su Miodrag M. Perović i njegovi intelektualci. No, Prodavcu Laži nije bilo ni na kraj pameti da takvu novinarsku gromadu i honorarnog kolumnistu Vijesti zaposli na svojoj televiziji. Milačić mu je, dakako, poslužio kao povod da sebe još jednom lažno predstavi kao angažovanog nezavisnog intelektualca, zaštitnika ugroženih novinara i antirežimliju osjetljivog na svaku nepravdu.

Orgijanju Don Mikelijevih inkvizitora ispred zgrade Pobjede, prethodila je medijska uvertira u Monitoru. Tako dama koja ne zna da nije damski lagati, u toj krepaloj novini, konstatuje: „Specijalna režimska jedinica  Marko Vešović i Šemsudin Radončić već duže vrijeme bombarduju neistinama i uvredama“.

Milena Perović-Korać, koja misli da praznim riječima može ratovati protiv činjenica koje smo objavili, to isto će papagajski ponoviti mjesec dana kasnije: „Šemsudin Radončić je brat Fahrudina Radončića. On i

Marko Vešović već duže vrijeme u Pobjedi bombarduju uvredama i neistinama“, što govori da Monitor nastavlja sa retorikom mržnje i štancovanjem etiketa iz teksta u tekst.

Dami koja ne zna da nije damski lagati, pripomogao je  i novinar Monitora Predrag Nikolić, tip koji je kao bolnička hrana, bez mirisa i ukusa:

„Marko Vešović i Šemsudin Radončić uz Kusovčev i državni amin, svake nedjelje razgone izdajnike na buljuke… Svi koji kritikuju gospodara su četnici i posrbice. Diverzantska režimska trojka brani domovinu ne birajući psovke i uvrede. Blate se živi i mrtvi, šira i uža familija…“, piše Nikolić, a diktira Kuta, ali obojica podvaljuju, jer u našem tekstu nema nikakvih „posrbica“, ali ima „Miško Prisrbica“. Prodavci laži i sitni manipulanti misle da su veoma lukavi kada „Prisrbica“ napišu kao „posrbica“, i tu riječ stave u množinu s namjerom da nas predstave kao ljude koji govore jezikom mržnje usmjerenim prema jednom čitavom narodu.

Najdalje je otišao Nikolićev naručeni sagovornik Koka Pavlović. Perovićev moralni pandur i kolumnista Vijesti  tvrdi: „Šarićev klan je donedavno bio suvlasnik Pobjede, a tamo će ih sada zamijeniti klan Radončića, i tu nema bitne razlike. Osim što su Šarići pali, a Radončići nijesu. Ali, vrijeme radi protiv njih, i to nije utjeha nego istina.“(Monitor, 2. mart 2012.)

Istina je sasvim drugačija: Radončići nijesu kupili Pobjedu, Fahrudin je, prošavši sve domaće i inostrane provjere, postao ministar sigurnosti BiH, dok Šemsudin piše knjigu o moralnim nakazama Prodavca Laži, dilerima i konzumentima koke iz Debele berte, koji sada svoju biografiju pokušavaju da podmetnu drugima.

Podgorički hroničar Ilija Zlatičanin zabilježio je kako su u staroj Crnoj Gori izgledala javna bičevanja. Po odluci plemenskih kapetana čin „šibikanja“ odvijao se na najvidnijem mjestu u selu ili varoši:

„Najprije je kucao doboš i onda se vidi da ide čaršijom jedan Ciganin, koju je nosio klupu, a drugi Ciga ide ozbiljan kao zvaničnik sa nekoliko šibaka u ruci. Do njega je desečar (pandur)“, dok „narod radoznalo trči, tiska se, raspituje i larma.“ Pošto bi Cigo postavio klupu na određeno mjesto, nastavlja Zlatičanin, pandur bi naredio žrtvi da legne na klupu. „Sad tek stupa Cigo da tuče, a pandur da po dužnosti broji udarce. Strašan je bio ovaj čin… I kod Ciga je bilo privilegije, jer je jačina udara bila u Ciginoj vlasti. Imao sam prilike da vidim po koji put i Cigu milostiva, pa dava udarce dosta lake. A po koji put je krvnički tukao…“

Koka Pavlović, Miškov je „Cigo sa šibacima“ koji krvnički tuče svakog koga njegov šef stavi na klupu srama. Miškov šibadžija već je pokušao da mi napakuje krivično djelo ugrožavanja života SMS porukama, što je mačji kašalj u poređenju sa ovim podmetanjem.

Optužiti Šekija Radončića i njegovog brata da su narko dileri, koji su preuzeli posao od zloglasnih Šarića, ali još nijesu pali, nije samo brutalni pokušaj njihove kriminalizacije, već i pokušaj pakovanja krivičnog djela trgovine drogom. Ovakvu gadost može preko usta da prevali samo Miškov šibadžija, duševna nakaza na kojoj se može izučavati anatomija mržnje. Izvinite ako sam ličan: ovaj Durmitorac bi od mene i moje porodice, kao što se da zaključiti, napravio malu Srebrenicu.

U sjutrašnjem nastavku čitaćete BOJE CICERONOVE RETORIKE: KURVETINA U HLAČAMA, RADODAJKA, MORAČKA KURVA, KILOMUDIĆKA…

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta