piše: Nikola Đurković
Proteklih par nedjelja je u Njujorku bilo mračno. Iz dana u dan informacije su bile sve gore. Dnevni brojevi zaraženih i hospitalizovanih su rasli vrtoglavom brzinom. Svakodnevno na stotine umrlih…
Prazne ulice. Kako reče, u magazinu Njujorker, Dejvid Remnik: “Spektakl Njujorka bez Njujorčana”. Pakt istinskog zajedništva, motivisan strahom kao gradilačkim faktorom. Svijest o kolektivnoj ugroženosti.
Bolesnu tišinu, prečesto, prekidaju sirene medicinskih vozila. Svijest o neprestanoj borbi u bolnicama i činjenica da fali zaštitne opreme i respiratora. U svim prostorijama hitne pomoći ista bitka: adrenalin doktora i medicinskih sestara protiv virusom zasićenog vazduha. Aplauzi širom grada, namijenjeni zdravstvenim radnicima, tačno u 7 svako veče… Veličanstveni i jezivi.
Dobre i loše vijesti
Više medija objavilo je mapu bolesti grada Njujorka. ProPublika čak ima interaktivnu stranicu na kojoj svako može vidjeti broj zaraženih u sopstvenoj blizini. Iako virus napada sve ljude, vidi se jaka veza između koncentracije zaraze i socio-ekonomskog stanja određenog komšiluka. Socijalna distanca je luksuz. Što siromašniji dio grada, to je nivo inficiranosti veći. Kao konsekvenca, bolnice u tim kvartovima su pod većim pritiskom. Svi znamo čemu to vodi.
Upravo je taj, klasni aspekt ove zdravstvene krize, jedan od najinteresantnijih i najbitnijih. Isti princip važi za planetu.
Nešto nalik na dobre vijesti stiže u nedjelju 5. aprila: smrtnost je malo niža nego prethodnih dana, a 74 procenta, od hospitalizovanih na nivou države Njujork, je već otpušteno iz bolnica. Istog dana je broj novoprimljenih u bolnice – prepolovljen. Mali, još nepouzdani znaci, da stvari idu na bolje, a berza već pokazuje znake života.
Malo treba pohlepi i velegradu.
Sljedeća Kuomova konferencija za štampu, 6. aprila, čekala se kao ključni izvještaj sa ratišta. Od najnovijih brojeva zavisi nivo optimizma, a samim tim, berza, politika i ton medija. Sve će to uticati na, trenutno, visok nivo anksioznosti građana.
Guvernerove traume
Guverner Kuomo je počeo da govori ubrzo nakon što je Njujork Tajms objavio informaciju da postoji mogućnost da se mrtvi, privremeno, sahranjuju u masovnoj grobnici jednog od gradskih parkova. Kuomo je odbacio te priče…
Statistika 6. aprila donosi još dobrih vijesti – blagi pad broja umrlih i opet nizak nivo novih hospitalizacija. I dalje se, u velikom broju, izlazi iz bolnica. Ako vrijeme pokaže da je ovaj trenutak vrhunac krize, sa ne dugim trajanjem, onda je to mnogo bolje i brže od očekivanog. U startu je bilo najavljeno da će na vrhuncu biti potrebno od 55.000 do 110.000 kreveta. Trenutno je u bolnicama blizu 18.000 ljudi.
U svakom slučaju, Kuomovo upravljanje očekivanjima nas vodi kroz žestoku psihološku turbulenciju. Da ne kažem – traumu. Koja još traje.
Guverner insistira da se ne opuštamo. Socijalna distanca daje rezultate. Upozorava protiv, Njujorčanima tako svojstvene, pretjerane sigurnosti u sebe. Navodi Hong Kong i Južnu Koreju kao primjere preranog radovanja. Povećava kaznu za kršenje socijalnog distanciranja sa 500 na 1.000 dolara.
I dodaje: “Ovo je neprijatelj koga smo potcijenili od dana broj jedan. I plaćamo skupu cijenu za to”.
Kuomo je zahvalio državi Oregon za pošiljku od 140 respiratora i pomenuo još nekoliko američkih država koje su se složile da pomognu onima kojima je u određenom trenutku najpotrebnije: “To je jedini način kako da se ponašamo kao nacija”. Odličan primjer kako se, bez direktnog osuđivanja i sa pametnim rješenjem, bori protiv očigledne nacionalne sramote. O kašnjenju, nespremnosti i razjedinjenosti Sjedinjenih Američkih Država će tek da se priča.
Vikend opuštanje
Proteklog vikenda se lako moglo primijetiti, po gušćem saobraćaju, da je atmosfera, za nijansu, opuštenija. Lijepo vrijeme je veliko iskušenje. Većina Njujorčana se u malim, a preskupim stanovima, žestoko bori sa sobom. Uči se i radu preko interneta. Strah i višak energije kreiraju nervozu. Previše se jede. Socijalna distanca je totalna suprotnost prirodi grada i građana. Kao da Babilon, sa teškom mukom, posti.
A ključ pobjede je – dugotrpeljivo držanje distance.
Ako išta, osim straha, motiviše da se izdrži u poštovanju pravila, onda je to svijest o postojanju, uz bolnice – još jedne linije fronta. Pola miliona Njujorčana je već, ili će uskoro biti, bez posla. To je blizu nivoa velike depresije s kraja dvadesetih i tokom tridesetih godina prošlog vijeka. Grad je obezbijedio 400 lokacija na kojima svako može dobiti tri obroka dnevno.
Sedmog aprila, Guverner Kuomo je umorniji nego prethodnih dana. Brojevi su, uglavnom, u skladu sa pretpostavkom da smo blizu ili na samom vrhuncu zdravstvene krize. Trend je jasan: prosjek broja novih pacijenata u protekla tri dana je u padu. Svega 89 novih bolesnika na odjeljenjima intenzivne njege, širom države Njujork. Konstantno je visok nivo napuštanja bolnica.
Loša vijest je – rekordnih 731 umrlih u jednom danu.
Opstanak imperije
Kuomo tvrdi da svaka bolnica ima dovoljno kreveta, radnika i opreme. Opet se zahvalio Trampu na pomoći i kreiranju dva bitna ventila za lokalne bolnice: Džejkob Džavits centra, sa dvije i po hiljade, i vojnom brodu Komfort, sa hiljadu kreveta. U gradu praktično nema drugih, osim kovid-19 pacijenata. Značajno je manje saobraćajnih nesreća i kriminala.
Pitanje restartovanja ekonomije, polako, izbija u prvi plan. U tom smislu, ključno je pitanje mogućnost masovnog testiranja, kako bi tačno znali ko je bolovao, odnosno stekao imunitet, a ko ne.
Sudeći po podacima o kretanju ljudi, koji su preuzeti sa mobilnih telefona, a koje su objavili mnogi mediji, najveću disciplinu u socijalnom distanciranju pokazuju građani sjeveroistoka, gdje pripada Njujork i krajnjeg zapada Amerike, gdje Kalifornija i država Vašington već pokazuju dobre rezultate.
Njujork se, kao simbol imperije, jednostavno – ne ostavlja.
Primjera pomoći je bezbroj. Preko 80.000 dobrovoljaca, od toga dvadesetak hiljada zdravstvenih radnika van države Njujork. Mnogi od njih su penzioneri. Milionske privatne donacije Njujorčana, što za opremu, što za zdravstvene radnike i njihove porodice. Jedan od primjera je Robert Kraft, vlasnik fudbalskog tima Patriots, koji je u najtežim, ranim danima krize, doveo avion opreme iz Kine.
Jedan od osnivača kineske Alibabe Džo Cai je donirao 2.000 respiratora. Vlasnik Tvitera Džek Dorsi poklanja milijardu dolara, odnosno petinu svog bogatstva, za borbu protiv korone i u druge dobrotvorne svrhe. Kompanije, poput Ejpla su svojim kanalima, radile isto. Ne manje bitno – i Donald Tramp je Njujorčanin.
Primjer čojstva je i Mario Salerno, vlasnik 200 stanova u Bruklinu, koji je svima oprostio aprilsku rentu uz riječi: „Samo da smo zdravo“. Hrana stiže u bolnice iz mnogih restorana, a zdravstveni radnici ne mogu ni kafu da plate.
Njujork je voljen – jer zna da voli.
Potraga za izliječenjem
Osmog aprila, lokalna TV stanica, NY1, javlja da medicinski centar Langon u Njujorku sprovodi 10 različitih eksperimenata koji se tiču efektnosti, kontroverznog lijeka, hidroksihlorokina. Jedno od najbitnijih pitanja je da li ovaj lijek protiv malarije, a postoje ozbiljne indicije, može zaustaviti razvoj bolesti u slučaju kada je virus već dospio u ljudski organizam.
Istog dana, dok kineski Vuhan, zvanično i svečano, izlazi iz “zatvora”, Njujork bilježi kontinuirani pad novih hospitalizacija, ali i novi rekord od 779 umrlih u jednom danu.
Grad već ima više žrtava nego 11. septembra. Zastave se spuštaju na pola koplja. I niko ne zna što donosi novi dan.
Možda se vijesti pogoršaju. Možda se nabavka i proizvodnja zaštitne opreme dovedu do perfekcije. Možda se virus suzbije u rekordnom vremenu. Moguće je da ludilo i potraje. Možda se izbori održe u haotičnoj, a možda u sređenoj situaciji… I sve je to možda.
Ali jedno je sigurno: “realnost je kandidovala Bernia Sandersa”. To su riječi iz naslova teksta Kiange Tajler, akademkinje i saradnice magazina Njujorker. U tekstu se savršeno sumira proteklih nekoliko mjeseci američkog života i politike: “Ova kriza je ogoljela brutalnost ekonomije organizovane oko produkcije zbog profita, a ne zbog ljudske potrebe…Virus je promijenio kalkulaciju. Dok federalna država najavljuje trilione dolara pomoći, više se nikad ne možemo vratiti na banalne diskusije i pitanja: ’Kako ćemo platiti za sve?’. A kako da ne platimo? Sada je momenat da napravimo novo društvo”.
U Njujorku skoro svako već zna nekoga ko je zaražen ili ko je ozdravio. Mnogi su poznavali preminule. I pored toga, u velikom gradu se lako slagati da je sve OK. Ali kome je u glavi čak i domovina mala, ni Amerika nije dovoljno velika ni daleka. I nema opuštanja. Do pobjede!