Neke od njih koji su se drznuli i pitali zašto su ih zatočili, čuvari logora istog su trenutka odveli na strijeljanje…
Američki student Oto Vormbir, koji je bio u zatvoru u Sjevernoj Koreji 17 mjeseci, prije nego se vratio u SAD u komi, umro je u bolnici u Sinsinatiju. Zbog ovog se u svijetu digla velika prašina. Sa druge strane, mnogi insajderski podaci o sjevernokorejskim logorima govore da se broj zatočenih posljednjih nekoliko godina bitno smanjio u odnosu na prije 10-ak godina, kada je oko 200.000 ljudi praktično bilo u statusu robova. Danas ih je između 80.000 i 120.000.
– Nažalost, strašno zlostavljanje koje je naš sin doživio od Sjevernokorejaca osiguralo je da nije bio moguć nikakav drugi rezultat od ovog tužnog koji smo danas iskusili – rekla je porodica u saopštenju nakon Varmbierove smrti.
Uprkos tome, teror koji se tamo sprovodi nad zarobljenicima uporediv je sa nacističkim koncentracionim logorima. U posljednjih 20-ak godina iz Sjeverne Koreje uspjelo je da pobjegne oko 20.000 ljudi, a njihove ispovjesti po pravilu se poklapaju jedne s drugima, što može značiti samo to da ti ljudi govore istinu, piše Express.hr.
A istina znači, na primjer, da je stvaran užas koji je pred UN-ovim istražiteljima ispričala Kim Hje Sok, koja je 28 godina provela u logoru, a da uopšte nije ni znala što je njen zločin. Imala je samo 13 godina kad su vlasti strpale u logor “Puckhang” cijelu njenu porodicu.
Radni dani u rudniku uglja trajali su između 16 i 20 radnih sati, a dobijali su dnevno jednu porcija kaše od kukuruza kao jelo, doživjeli najgora premlaćivanja ukoliko ne bi mogli raditi i živjeli u grupama od po troje s obavezom da svako od njih sastavlja izvještaje o ostalo dvoje kako su se ponašali i što su sve radili i pričali.
Poslušnost nije dovoljna. Traži se apsolutna pokornost. Hje Sok je preživjela samo zahvaljujući tome što joj je zapalo u nekom trenutku da uzgaja domaće životinje za čuvare. Konačno, tek nakon što su je pustili na slobodu nakon 28 godina robije, tad 42-godišnjoj ženi objasnili su da su cijelu porodicu zatočili nakon što su saznali da je njen đed, kojeg ona nikad nije upoznala, tokom Korejskog rata pobjegao na jug.
Kolektivne kazne, po pravilu porodične kolektivne kazne, bjegunci iz Sjeverne Koreje opisivali su decenijama. Kao i to da logoraši čak nisu ni morali znati zašto su zatočeni, koliko će tamo ostati, čak ni zašto ih gaze, prebijaju do smrti i izgladnjuju iako su još djeca. Hje Sok je opisala i tretman koji su imali zatočeni sljedbenici Kim Il Sunga nakon što je vlast preuzeo njegov sin Kim Jong Il.
Neke od njih koji su se drznuli pitati zašto su ih zatočili, čuvari logora istog su trenutka odveli na strijeljanje. Nakon što su je vlasti pustile iz logora, Hje Sok iskoristila je prvu priliku za bijeg u Kinu da bi je tamošnje vlasti nakon šest godina uhvatile i vratile nazad.
Posljednjih godina kolektivne kazne za porodice izrazito su se proredile. Ipak, uslovi u logoru na koje je Hje Sok naišla po nasilnom povratku u Sjevernu Koreju bili su još i gori od onih koje je upamtila. U svakom slučaju, ona je sada znala što joj je činiti; prvom prilikom je podmitila nadležne da je puste iz logora, a potom je pobjegla preko Kine za Južnu Koreju.
Ispovjesti preživjelih koji se uopšte ni ne poznaju, navode da je glad u logorima tolika da logoraši u izmetu krava traže neprobavljene sjemenke žitarica koje onda jedu. Svako meso bilo kojeg izvora predstavlja gozbu; bilo da je riječ o ptici, mišu ili bilo čemu sličnom, čak i djelovi preminulog kolege iz logora. U krajnjoj nuždi poslužiće bilo koja probavljiva biljka poput trave.
Priče iz “Zatvorskog logora 22″ redom spominju rutinska silovanja, a eventualna posljedična trudnoća novi je prekršaj žrtve koji se strogo kažnjava. UN-ovi izvještaji navode ispovjest muškarca koji je bio zatočen u ćeliji visokoj 50 centimetara uz obrazloženje da životinje poput njega moraju naučiti da puze pred ljudima. Jedna je Korejka ispričala kako su njenog brata uhvatili pri pokušaju bijega iz zemlje, da bi ga za kaznu i kao lekciju ostalima, vrativši ga u grad gdje je živio, vezali konopcem za ruke i za kamion i onda ga tako vukli 45 kilometara po asfaltu.
On, naravno nije preživio, ali vlasti barem nisu progonile nju, što ide u prilog glasovima da se porodične kazne barem više ne primjenjuju onako ekstenzivno, praktično nacistički, kao prije samo koju godinu.
Jeonmi Park (23) koja danas živi na jugu, imala je dovoljno sreće da nikad ne završi u logoru. Opisala je ipak kako je prvoj javnoj egzekuciji prisustvovala kad je imala samo devet godina.
Među osmoro osuđenih koji su čekali na strijeljanje na gradskom stadionu vidjela je i majku svog školskog kolege. U sjećanje joj se urezao zvučni udar plotuna i crveni oblak koji je prsnuo kad su meci pogodili tijela. Majku školskog kolege čije je strijeljanje gledala pogubili su zato što je gledala južnokorejske filmove na DVD-ima.
Opisala je godine jezive gladi u zemlji koja je izbila 1994. i koja je odnijela oko tri miliona života. Sjeća se, kaže, kako joj je još kao djevojčici bilo jasno da nešto gadno nije u redu kad je stala primjećivati ljude koji su se učestalo rušili po ulicama, kao i leševe koje je nosila rijeka kroz njen rodni grad Hjesan na samom sjeveru zemlje.
Glad je kosila ponajviše one koji su bili previše siromašni da pronađu hranu, previše ponosni da bi krali, previše mladi ili slabi. Njenu je porodicu spasilo to što je njen otac, koji je bio državni službenik srednjeg ranga, švercovao zlato i srebro koje je dobijao od dobavljača iz glavnog grada. I tako sve do 2002. kad su ga uhvatili. Dobio je 17 godina robije. Majka ga je nakon izricanja presude vidjela samo jednom, teško isprebijanog i s polomljenim prstima, ali je podmićivanjem uspio srediti da ga puste.
Danas se stanje promijenilo utoliko što su neki hitovi, neki filmovi, neke serije iz Južne Koreje, ne baš dopušteni, ali se tolerišu. Izvještaji o brutalnostima po logorima, međutim, i dalje opisuju onaj isti sastav kao i prije nekoliko decenija.
Izvor: Telegraf.rs