Utorak, 19 Marta, 2024
Rubrika:

Bakljada sveštenika i navijača

Performans odbrane Kosova (i Metohije), kako su to izvele “Delije” u suorganizaciji sa SPC, je nesumnjivo iskaz jake, prosto čelične, volje svih prisutnih, uključujući i nazočne predstavnike političkih partija, in primis Demokratskog fronta, predvođenih četničkim vojvodom Mandićem, da istraju na “odbrani” srpskog naroda u južnoj srpskoj pokrajini i prisajedinjenju Crne Gore Srbiji

za aktuelno.me

piše Vlatko Sekulović

Kulminacija performansa pod nazivom “Za naše Kosovo i Metohiju”, nedavno održanog u Herceg Novom, bila je bakljada koju su organizovali sveštenici zajedno sa navijačima uz izvođenje pesama sa porukom odbrane određene teritorije i akcentom na krv, odnosno krvnu povezanost i jedinstvo. Navedeni performans odbrane Kosova (i Metohije), kako su to izvele “Delije” u suorganizaciji sa SPC, je nesumnjivo iskaz jake, prosto čelične, volje svih prisutnih, uključujući i nazočne predstavnike političkih partija, in primis Demokratskog fronta, predvođenih četničkim vojvodom Mandićem, da istraju na “odbrani” srpskog naroda u južnoj srpskoj pokrajini i prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Maltene trijumfalan iskaz političke volje u događaju čiji je prihod namenjen humanitarnim ciljevima, prema rečima organizatora.

Vlatko Sekulović

Šesti kongres Nacionalsocijalističke radničke partije Nemačke pod nazivom “Sabor jedinstva i snage”, održan u Nirnbergu 1934. godine,  ovekovečen u filmskom ostvarenju Leni Rifenštal “Trijumf volje”, a nastavljen 1935. godine kongresom pod nazivom “Sabor slobode”, u raznim segmentima asocira na gore opisani performans. U oba slučaja radi se pre svega o političkom činu, odnosno upućivane su određene isključive dvoznačne političke poruke. Naime, Hitler završava navedeni kongres sa rečima “Svi lojalni Nemci postaće Nacionalsocijalisti”, a u drugom slučaju svi Srbi imaju smatrati da je Kosovo (i Metohija) naše, odnosno srpsko, a ne njihovo (albansko). Dakle, svako ko drugačije misli nije lojalan Nemac, niti Srbin. U slučaju Nemačke takva politika je dovela neminovno do sukoba unutar nemačkog društva i to prvo istrebljenjem političkih protivnika nacista, in primis socijaldemokrata i komunista, koji su pre Jevreja završili ubijani na ulicama ili u logorima, a potom i sa “degenerisanom mešavinom nacija (rasa)”, kako su nacisti opisivali Amerikance, i drugim narodima. U slučaju Srbije takva politika je odvela srpski narod u oružani sukob sa Albancima, Amerikancima i drugim narodima, a koji se 1999. godine završio kapitulacijom, potvrđenom od strane Skupštine Srbije, i gubitkom predmetne teritorije Kosova.

U performansima nacista osnovni motiv je teorija “Blut und Boden” (krvi i tla), nacionalistička teza zasnovana na biološkoj, iliti nacionalnoj, odnosno rasnoj superiornosti, po kojoj, u suštini, naciju definišu etnicitet (simbolička krvna veza) i veza sa tlom, odnosno teritorijom. Imajući u vidu da teritoriju često jedna nacija deli sa nekom drugom, onda ona koja se smatra superiornijom tvrdi da ima više prava nad istom, istorijska, biološka ili etnička, u zavisnosti od oportunosti, a druga, inferiornija, se mora povinovati volji superiornije ili nestati sa te teritorije. Ipak, prva opcija nije baš privlačna, jer je druga nacija koja pretenduje na određenu teritoriju, uvek subverzivni element u očima navodno superiorne nacije,  te u takvim situacijama najčešće dolazi do etničkog čišćenja, kako se ne bi ugrozio fundament nacionalne države.

Tako su 1935. godine na gore navednom performansu, začinjenom bakljama i kukastim krstovima, u ime slobode obnarodovani Nemcima Nirnberški zakoni, rasni zakoni kojima se veliča i štiti čistota krvi, a Sloveni, uključujući i Srbe, svrstani su u nižu rasu, dok Jevreji u ljudski šljam, a sve u cilju čišćenja tla, odnosno nemačkog “etničkog” prostora. Na performansu u Herceg Novom je jedan od vodećih motiva bila teza da su Srbija i Crna Gora jedna familija, kojom se veliča krv, odnosno nekakva krvna veza i samim tim istovetnost naroda u dve države, a čime se pledira na jedinstvo, naravno na nacionalističkoj platformi, u navodnoj odbrani tla, odnosno Kosova (i Metohije), iako već 20 godina nije u okviru suvereniteta Srbije.

Što se tiče muzičke podloge događaja, skup u Nirnbergu obeležen je operom, “Majstori pevači iz Nirnberga”, omiljenog Hitlerovog kompozitora, Vagnera. Problem, i dan danas, sa ovim delom, koje je u suštini komedija, pored potuljenog antisemitizma, pre svega u rečima jednog od glavnih likova u poslednjem činu gde se poziva na oslobođenje Nemaca od stranaca i njihovog uticaja, te se veliča nemačka umetnost. U poredjenju sa tekstom pesme “Ovamo, ‘namo”, koja je izvedena na performansu u Herceg Novom, Majstori pevači iz Nirnberga su hipici, deca cveća i mirotvorci. Inspiracija, ove nekadašnje himne, navodno je u garibaldinskoj borbenoj pesmi “Otkrivaju se grobovi, ustaju mrtvi”, a tekst je u suštini poziv na boj, radi oslobođenja Srba i osvajanja Kosova, konkretno Prizrena i Dečana, te istrebljenja kuge, odnosno Turaka. Dakle, radi se o namernom izboru pesme u skladu sa tematikom i koreografijom čitavog predmetnog performansa sa svrhom da se još jače podcrta jedna od osnovnih političkih poruka, a to je da srpski nacionalisti neće nikada odustati od nasilnog uspostavljanja kontrole nad Kosovom (i Metohijom) i istrebljenja kuge. Na sve to poznati političar Bećković Matija u prozi veliča bakljade navijača, držeći se svog stava da su stadioni jedina borbena polja na kojima Srbi nisu poraženi, a predmetni skup u Herceg Novom opravdava uobičajenom eci-peci-pec sprdnjom na račun crnogorskih državnih vlasti pod paradoksalnom parolom “neka bude što ne može biti”, na šta se jedino može odgovoriti sa “nikad nije kao što će da bude”. Izvesni navodni sveštenik i političar, Nikčević, dočim izjavljuje da je novljanski performans bio skup ljubavi prema Kosovu izražen bojnim pokličima i bakljama u rukama.

Glavna simbolička sličnost, ipak, između dva opisana performansa je upotreba baklji, a gore pomenuti političari namerno prećutkuju da su nacisti bakljade doveli do savršenstva, često  ih koristeći zajedno sa svastikom, stvarajući atmosferu misticizma, simbolizujući pročišćenje i novo rađanje na svojim skupovima uz prigodnu muzičku pratnju. Nakon tih skupova, baklje su koristili da bi potpalili knjige, zgrade i krematorijume u koncentracionim logorima radi spaljivanja živih ljudi, poput pokušaja ubistva srpskog policajca na Marakani 2007. godine, u Beogradu, kada mu je jedan navijač nabio baklju u grlo. Možemo samo da pretpostavimo šta bi nacionalistički propagatori bakljada učinili sa 1.800.000 Albanaca na Kosovu i njihovim sunarodnicima u Crnoj Gori.

Ipak, ostaje dilema, da li su poruke sa novljanskog performansa uopšte namenjene crnogorskom društvu i rukovodstvu? Imajući u vidu da je Crna Gora u jakom vojnom savezu sa susedima, da ima koliko-toliko normalne odnose sa Srbijom, da je većina stanovništva opredeljena ka multietničkom skladu, da Srbi letuju na crnogorskom primorju, da ovakvi događaji samo podsećaju građanke i građane Crne Gore na posledice nacionalizma, homogenizujući birače oko građanskih partija, opravdano se može postaviti pitanje kome su u stvari upućene poruke sa ovog performansa? Ovo pitanje se posebno nameće ako se ima u vidu ga je glavni šansonjer na predmetnoj bakljadi oštri protivnik srpskog predsednika, kojeg smatra za odgovornim što mu nije dozvoljeno da peva na nekom događaju u Smederevu pre dve godine.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve