piše: Željko Vukmirović
Potraga za definicijom riječi „paranoja“ ispostavila se kao prilično zabavna stvar.
Jedno od objašnjenja je doslovce glasilo: „Paranoja je psihoza za koju su karakteristične bolesne ideje veličine i proganjanja, dok je inteligencija osobe očuvana“.
I sve to po objavljivanju naslovne strane beogradskog nedjeljnika Afera na kojoj je jasno i nedvosmisleno osvanuo naslov – „Kreće rat Mila i Vučića“.
Riječ „rat“ je ispisana crvenim slovima.
Očuvana inteligencija se nigdje ne spominje.
Nešto slično, a povodom paranoje, dogodilo se još prije godinu kada je srpska medijska kuća „Centar“ objavila emisiju „Intervju“ u kojoj je gostovao izvjesni Božidar Boško Filipović, bivši bokser, sada privatni preduzetnik, crnogorskog porijekla, koji više od 40 godina živi u Beogradu. I koji je istakao pripadnost „uzvišenom srpskom plemenu“. Ipak, on je tek jedan od onih koji ne mogu da dobiju srpsko državljanstvo.
O odnosu današnjih država Srbije i Crne Gore, on je bio isključiv u svom očaju: „Aleksandar Vučić i Milo Đukanović su rođaci, a ja ću se zapaliti“.
Očaj je zajebana stvar, zar ne?
Naročito kada se za državu Srbiju taj očaj ogleda u Vučićevoj izjavi iz decembra 2013. godine, a koju je Kurir objavio na naslovnoj strani: „Vučić: Milo Đukanović je preporučio šeicima da ulažu u Srbiju“.
Ništa očajnije nije moglo da im se desi. Pa, iako su poodavno spoznali da Vučić svašta priča. Ali ne može baš toliko da laže. A i Dačić ne može baš toliko da se folira. Već na spomen imena Mila Đukanovića, recimo najbezbolnije, samo malo promijeni ploču. Uostalom, vinil je opet u modi. Raspitajte se.
Plus, ono što je za Vučića bilo izuzetno važno da svojevremeno kaže: “Crna Gora je od turizma zaradila 200 miliona eura manje od Srbije”.
Brao ti ga, kralju. I u zdravlje te pare da cepate…
Nego, daleko interesantnije je ovosezonsko „jesen – zima – proljeće“ kreiranje i donošenje zakona o slobodi vjeroispovjesti u Crnoj Gori. A i da se to konačno raščišćavanje sa dogmatskim i retrogradnim „fashion“ uvjerenjima, uz malu pomoć istorijskih činjenica, privede svom neumitnom kraju.
Uz naplatu poreza na promet. Po džepu Srpske pravoslavne crkve, kao krajnjem korisniku. Tamo gdje najviše boli. Ali i tamo gdje je i ostvarena najveća zarada. Pa nek’ onda pričaju o veličini i proganjanju.
Iz čisto pravoslavnih razloga. Ima ko će da sudi. O svima nama.
Ali nešto mora i da se plati. Neke vreće moraju da se prazne. Ovo sa vrećama nije nikakav slikovit prikaz. Te pare koje je SPC pokupila na tlu Crne Gore koristeći crnogorske crkve i manastire, od 1918. godine zaista su se trpale u vreće.
A taj što je o tome progovorio je davno raščinjen.
Svejedno, očigledan sljedeći korak u cijeloj priči je primjena Zakona o radu stranih kompanija i profitabinih društava na tlu Crne Gore. Ako tako nešto uopšte postoji u ovoj klimavoj i očigledno nedovršenoj državici koja se još ustručava da bude nezavisna.
Uostalom, ako je SPC radila sve pošteno, nema što da se snebiva od bilo kakvog zakona ili istrage.
A ko je lagao, krivotvorio, uzurpirao i okoristio se tuđom kulturnom baštinom, moraće najprije da plati danak na Zemlji. I to nema veze sa nikakvom paranojom, očuvanom inteligencijom, “ratom”, šeicima ili “religijskim turizmom”.
Pare su u pitanju.