(za aktuelno.me)
piše: Kosta Bošković
Stigao je tiho, onako kako se ponašao i kroz igračku karijeru. Bez mnogo trenerskog iskustva (radio samo u Nasionalu iz Montevidea) i kao nasljednik Riverove legende Ramona Diaza.
Na “El Monumentalu” ga je dočekala desetkovana ekipa, glavni igrači Lansini, Karbonero i Ledezma su napustili klub, a on je do početka prvenstva uspio da dovede samo dvojicu. Momka koji je nešto ranije ispao u Drugu ligu Leonarda Piskulićija i golmana Kjarinija.
Činilo se da je fudbalski Napoleon već na startu osuđen na propast, ali… Četiri godine kasnije Marselo Galjardo je najveći trener u istoriji velike River Plate, omaleni (visok 1,65 cm) imperator koji je promijenio DNK tima iz Buenos Ajresa, čovjek koji će dobiti spomenik ispred “Monumentala” kao neko ko je srušio Boku u utakmici svih utakmica.
A zamislite – nijednom nije bio šampion Argentine. Ali koga je (od navijača Rivera) briga za to.
Zato jeste svake godine od kada je u Riveru “zgrabio” bar jedan trofej i od ekipe za koju bi se kod nas govorilo da je “bez rominga” i samo gigant u domaćim okvirima napravio je mašineriju koja ima poseban šmek van Argentine. Nešto po čemu su prije bili prepoznatljivi upravo Boka i Independijente.
“Milioneri” su do Galjardove ere samo dva puta bili šampioni Južne Amerike – sa Napoleonom još dva.
A druga kruna je stigla iz Madrida, iz bitke koja je mogla da bude Galjardov Vaterlo – na evropskom tlu i simbolično ne tako daleko od čuvenog belgijskog mjesta gdje je Napoleon Bonaparta vodio i izgubio svoju posljednju bitku.
Iako ponovo iz sjenke (zbog isključenja nije smio da bude pored terena) vidjela se “Napoleonova” ruka i u ovom finalu Kopa Libertadores. River koji je bio na koljenima u prvom poluvremenu u nastavku se pretvorio u čuvenu osvajačku vojsku.
Na kraju, iako će mnogi biti saglasni da “Santjago Bernabeu” kroz slavnu istoriju nije vidio slabiju predstavu od oba tima, finale u Madridu bilo je i pravi primjer (i našim fudbalskim stručnjacima) kako pravi treneri dobijaju velike utakmice.
Na jednoj strani imali ste uspavanog i uplašenog Giljerma Baros Skelota, čovjeka koji je te večeri promašio sve. Kasnio je sa izmjenama, u igri držao najlošijeg (Bariosa) koji je na kraju dobio drugi žuti, a izveo najboljeg Benedeta. Majstor koji ovakve mečeve rješava jednim potezom Karlos Tevez u igru je ušao kad je već bilo kasno.
A na drugoj strani, čovjeka koji nije bio kraj terena, ali koji je dobro znao kako da njegove zamisli stignu do igrača.
Napoleon je dobio svoju najvažniju bitku – sve buduće (čak i kada budu porazi) nikada neće moći da izbrišu njegovu veličinu.
(autor teksta je novinar Dnevnih novina)