Marko Vešović SVAŠTARA: Socijalizam

za aktuelno.me

piše Marko Vešović

Ovo pričicu, često slušanu u djetinjstvu, pamtim bar šedeset i pet godina, a prvi put sam je čuo iz usta mog tetka Gojka Čuljkovića, za koga je bila udata tetka Milka, najljepša šćer Simeunova, dugovjeka na oca. Velibor Vujović, sin tetka-Jasnin, rekao mi je da je i danas lijepa.“Ista ona tetka Mija, samo joj se glava smanjila, došla ko dečja“.

Nakon Oslobođenja, drug Kakoseonozvaše, a sve mi se čini da mu je ime bilo Spasoje, došao u đikansko selo Rakitu pod Bjelasicom, da agituje za listu Narodnog fronta. Ostavljam po strani pojedinosti i svodim stvar na jezgru: narečeni komunista bio je jači na djelu nego na riječi. Ili, kako su Rakićani zaključili: bolje bije no što tolmači. Časna reč, oganj živi od čoveka.

Od Gojka sam čuo priču o partizanu Ivanu Tomiću iz Papa.U ne znam kojem selu kod Foče, nabrzili ih Njemci i đikani, opšti metež, niko se ne osvrće ni na koga, a Ivan sa jedne čuke veze mitraljezom, brani im odstupnicu, ne misli na svoju čapru. Danas Ivan, časna reč, nema ni poštenog leba da jede. Gojkova ekavica mi je zvučala prirodno, kao da nije Crnogorac iz sela Jabučna kod Bijelog Polja.

Jezikom je, mimikom, nogama, rukama Spasoje Rakićanima objašnjavao za kakvu državu i kakvo društvo će glasati ako ubace kuglicu u kutiju Narodnog Fronta, trostruki ga znoj oblio dok nije, činilo mu se, istinu išćerao na čistinu. Kad je njegov satelitski snimak novog svijeta bio gotov, jedan seljak, inače gazda obučen u rite koje će i Bogu i ljudima zorno predočiti na šta su ga sagnali pobjednici, digne dva prsta: “Druže Tajitaj, sve ste tolkovali, a ne rekoste nam šta je taj socijalizam?”

Govornik se utren osvijestio. Shvatio gdje je. U Rakiti. Među đikanima. Zaludu je  trošio kalorije na objašnjavanje socijalizma. Pa dronjavom postavljaču pitanja kaže: “Socijalizam, veliš? Šta je da je – gradićete ga da jebete oca očinskoga!”

Pričao mi je Milovan Đilas:kad je Ilija Bulatović, partijski sekretar bjelopoljskog sreza, sa društvom četredset devete kao ibeovac pobjegao u šumu, udbaši su mobilisali seljake, pa i Rakićane, da odmetnike traže po bjelasičkom snijegu, i davali im uputstva kako se to radi, a neko je od njih rekao: Ne učite vi nas toj raboti.Ovako su nas četrdeset druge dizali da tražimo partizanske gerilce.

MOJSIJEVA DRŽAVA

Zaborav me pustoši kao kralj Alarik Rim. Ali iz pošlog rata i poraća nije se sve izbrisalo, ponešto i pamtim. Na primjer, da je vasojevićko „Udruženje ratnika i dobrovoljaca od 1912. do 1918. godine i njihovih potomaka i poštovalaca“ tražilo izdvajanje Vasojevića iz Crne Gore i stvaranje nezavisne i suverene vasojevićke države, za početak republike. Proglas je nepotpisan, jer bi ga morali zakrstiti.

I ja sam bio za vasojevićku, sprva republiku, akobogda i kraljevinu, jer još nisam zaboravio kako su đikani uoči ovog rata skandirali: “ne valja bez kralja, ne valja bez kralja“ . Čak sam, po ugledu na pjesnika Nikolu Petrovića, smislio stihove za mitinge na kojima bi se prednjepomenuti mirno i dostojanstveno borili za vasojevićku Suverenu:

Mi, potomci Krivog Vasa, majstori za sitnu ševu,

ne tražimo ništa novo, već državu Mojsijevu.

Ali me brinula legitimnost njihovog zahtjeva. Jer svi ti dobrovoljci i ratnici su 1912. godine imali barem šesnaest ljeta, što znači da je svaki od njih sto-i-kusur-godišnjak. Ne čudi me: na mjerodavnom mjestu je rečeno da „Vasov rod je jedrog zdravlja“ i zato dugovjek. Pojedini primjerci žive po 300 godina kao kornjače sa Galapagosa. Moja baba po ocu Ćaćka živjela je svega 112 godina i u dugovjekosti bila srednja žalost.

Da bi njihovi zahtjevi bili posve regularni, ovkve u srećnim zemljama podvrgavaju zdravstvenom pregledu, stoga mi se nametnulo pitanje: jesu li moji plemenici odvedeni pred ljekarsku komisiju gdje bi odgovorili na tri pitanja: a) znaju li kako se zovu? b) na kojem kontinentu žive? c) u kojem smo stoljeću? Pošto sličan test nisu polagali, ogradio sam se od njihove inicijative na koju su ih, očito, podorlili vasojevićki đikani koji su naumili da proglase svoju Nezavisnu kako bi mogli dići spomenik Pavlu Đurišiću koji Đukanović neće moći da minira.

Vasojevičku nahiju ne treba uljepšavati Đurišićem. Da je, recimo, Katunjanima naumpalo da njime zakite i oplemene svoj turobni zavičaj gdje ne bi dobrovoljno živio niko nako đavoli i Montenegrinjci, urgirao bih kod Mila da udovolji njihovoj želji kako bi čovjeku u onoj pustinji – nije slučajno vladika Rade sebe zvao pustinjak cetinjski –imale oči na nečemu počinuti.

A pošto je Savaot, onaj koga Ješua Ga Nokri s križa i danas kori: „Zašto si me na ćedilu ostavio?“, na Vasojevićku nahiju izlio krasota kao na malo koje parče zemaljske kugle, ne bi valjalo kad bi se i divota od bronzanog đikanskog vojvode udedečila nasred Zaostra, jer bi sve bilo prezašećereno.Milo nije Đurišića digao u zrak iz ideoloških pobuda već zato što mu se grstilo od kiča. Vasojevićki predjeli su edenski, te ako bi im dodao Đurišićev kip, postali bi bukvarski obrazac kiča.

Da su vasojevićke starine položili maločas pomenuti test, njihovu državu bih u Ujedinjenim nacijama pogurao, možda i progurao, a za uzvrat bih tražio da se iz prvog republičkog budžeta izdvoje sredstva za naučna istraživanja na osnovu kojih bi povjesničar Zoran Lakić napisao “Istoriju plemena Vasojevića od postanka svijeta do Slobe Mirinoga“.Zoki bi se obračunao i sa glasinom, čijim autorom smatra Marka Darinoga, da se rodonačelnik toga plemena zvao Vaso Krivi. Ali šta ću kad sam ovu dezinformaciju našao kod jednog od najvećih jugoslovenskih romansijera 20. stoljeća koji se zove Mihailo Lalić. Kad stavim Lalića i Zogovića na jedan tas, a na drugi ostatak Vasojevića iz 20. vijeka, pretegnu ova dvojica. Lakić je đikan iz Bjelopavlića, a od mene je branio moje Vasojeviće, otac ga očin.

Jeste, moje Vasojeviće. Kad se mi djeca podžapamo, Darinka Simeuova, kojoj su se pred očima krvave vrćele, zgrabila bi ofuk i svima nama dala što nam niko uzet neće, ne raspitujući se ko je agresor, a ko žrtva. S grkim ponosom je  govorila tetki Ljuši: “Ja svoju đecu nijesam, ko ti, nigda ostavila željnu batina“. A što poneseš iz kuće, to ti je. Ko zna koliko su puta njih dvije pričale ono što nisam smio slušati, ali nisam zaboravio riječi kojima bi ponekad Ljuša, kivno stišćući vilice, završila razgovor: “Đikani su to, moja Daro!“.To je jedna od najstrašnijih, možda i najstrašnija riječ koju sam ponio iz djetinjstva.

Nakon tumezanja, majka bi nam čitala ulomke iz vasojevićke povjesnice:“Vi ste, jadni, od onijeg vitezova te su četeres i druge na Božić išli preko Lima da pršte, pljačkaju, pale i kolju muslimansku sirotinju i da spjevaju pjesmu: Mjesto glavnji i Badnjaka, gore glave od Turaka“. Te stihove sam kasnije našao u Lalića, jednog od mojih pretpostavljenih. Eto zašto su Vasojevići moji.Tako je rekla Darinka, i tako će ostati dok ne krepam. Ko zna, možda sam i ja, prije rođenja, prštio i klao muslimansku sirotinju? Niko ne zna šta bi od šta moglo biti, govorio je Miladin Bulatović.

Pod gorenavedenim uslovima, bio bih i ja za đikansku državu, iz hiljadu razloga, a evo samo jedan: kad su ostala crnogorska plemena živjela na prijelazu iz divljaštva u varvarstvo, Vasojevići su imali republiku uređenu čuvenim Vasojevićkim zakonom u 12 tačaka. Evo jedne: „Ko ukrade Srbinu, a ne ufati se, nek mu je aram. Ko ukrade Turčinu, a ne ufati se, nek mu je alal“. Ovakvo zakonodavstvo najbolje bi definisala tetka-Ljušina jezička formula: „Pičke i rasola“.

U knjizi Uspomene Kapetana Debea Napoleonov oficir o Montenegru veli: “Vješti kradljivci se vrlo cijene u zemlji i kazne na koje su osuđeni oni koje uhvate na djelu dodjeljuju se zbog nespretnosti, a ne zbog čina koji bi, da je uspio, bio legitiman“. Eto zašto neuhvaćenom, jamačno srpskom, lupežu koji je pokrao Turčina Mojsijev zakon zapravo veli: alal ti vjera.

Tvorac ovog zakona nije Mojsije koji je Jevreje izveo iz egipatskog ropstva, već iguman Mojsije Zečević koji je, za turskog ropstva, u tom plemenu čuvao srpski duv i ćuv. Danas ništa nemam protiv tog naroda, možda i zato što se često sjetim pokojnog Darija Džamonje, pisca koji je opjevao Sarajevo. U prozi, ali ga opjevao. Jednom je Daco svog jarana doveo djedu. Koji je, kad je čuo da je taj mladić Srbin, kazao: “Pa šta ćeš, i to je lijepo“.

Znam da su vasojevićki dobrovoljci i ratnici iz balkanskih i prvog svjetskog rata davno legli pod busen, ali u Crnoj Gori, zemlji mimo zemlje, kad umreš, izgubiš sva građanska prava, osim prava da izdaješ političke proglase. Stoga ću da ih upitam: kako je na ahiretu? Kažem ahiretu, jer sam čuo da i tamo, kao i ovamo, prije podne prelazite na islam, a popodne se vrćete na pravoslavlje, je li to tačno? Ima li išta da se pljakne?

I ko ih je na ovi svijet puštio bez putovnice? Ako bih se među njih umutio sa Glišićevom vodom adžijazmom i glogovim kocem, proveli bi se grđe no Sava Savanović, najistaknutiji vampir u srpskoj istoriji.

P. S. Odavno ne glasam ni za koga, i ulicom žmureći prolazim pored fotografija njinih bimbaša. Njinih, jer Darinka je crvene glavare zvala “naše bimbaše“. Prolazim žmureći otkako mi je jedan od njih zaličio na onog Sarajliju koji je, na Koševu, bolesniku koji je izašao sa onkologije doviknuo: “Ćelo, dođi mi na sijelo!“ Ali mi ljudi kažu da Bakirova stranka, kad su izbori, na plakatima ispisuje: „Ne valja bez Alja“. Ako i ne ispisuje, izabrani guzonje tu devizu jamačno drže na hastalu.