za aktuelno.me
piše Marko Vešović
1.Moj najstariji brat Momčilo, dječji ljekar koji je u 80. godini od infarkta naprekočas umro pod jabukom u dvorištu naše porodične kuće u Rakonjama – ne znam je li ovako lijepu smrt zbilja zaslužio – nakon završetka gimnazije zaposlio se u bjelopoljskoj pošti, jer nije imao su čim ići na studije.
Moja majka bila je udovica ibeovca koga su, u selu Žari, uhvatili u pojati Jelene Vojinović, koja ga je potkazala Udbi, i u potoku zvanom Zekića Rijeka likvidirali ga metkom koji mu je ušao ispod lijevog oka, pucali su mu, dakle, u lice. Jednom je otišla kod Radomira Meda – tada je u bjelopoljskom srezu bio bog i batina – zaplakala se pred njim, i pitala može li njen sin odlikaš dobiti ikakvu stipendiju.
„Slušaj, ženo“, rekao je Radomir, „dok sam ja živ, sin izdajnika Velimira Vešovića neće dobiti stipendiju. A ima i gore. Ako mi bude milo, sin ti neće ni nastaviti školovanje“.
Od cijela Radomira u sjećanju su mi ostale Darinkine suze, tri njegove rečenice, i nadimak Zguro. Zašto su ga tako zvali, ne znam, možda je to bila aluzija na tuberkulozu od koje se izliječio, ali, kad sam prevodio pjesmu „Jednom tiraninu“, u kojoj je Josif Brodski Staljina nazvao “suzdržani zguro“, sjetio sam se Radomira Meda, kako sam ga skraćeno vazda zvao, po ugledu na Darinku.
Radomira nikad nisam vidio, ni uživo, ni na slici. Doduše, imao je u Pruškoj kuću kraj koje sam često prolazio, jer je moj najbolji gimnazijski drug Vukašin Tripković stanovao u obližnjoj zgradi kod zeta Ljubislava Milićevića, i mogao sam Radomira vidjeti ko zna koliko puta, ali niti sam znao da je to on, ni da je to njegova kuća. To mi je, kasnije, kad mi je bilo svejedno, rekao brat od tetke Vukosav Simonović, koga u zapisima o Papama i Bijelom Polju zovem Car Jurat: „Ovo je kuća vašeg dušmanina Radomira Meda“.
Moje neznanje je bilo vrlo povoljno, jer ko zna bih li, vo vremja ono, smio prolaziti kraj Radomirove kuće: bio sam isprepadano izdajničko kopile koje će kasnije postati pjesnik, što ima da zahvali, pouzdano zna danas, ponajprije strahovima iz djetinjstva i dječaštva, te bih s malo pretjerivanja mogao kazati: mog oca Velimira oćeralo pod zemlju, a mene u književnike.
Radomir mi je ostao sjenka bez lica. Danas ni ja nisam mnogo više od sjenke, ali na mojih sedamdesetak objavljenih i neobjavljenih knjiga moje je lice zauvijek otisnuto kao na rupcu Veronikinom. Nje sam se sjetio ne da se kurčim poredeći sebe sa Hristom, već da se mogu sjetiti davne rečenice koju sam upamtio sa beogradske televizije: “Zašto Crnogorci slatko mleko zovu Veronika?“
Kad su doznali da je s Cetinja poslan Radomir da pohapsi bjelopoljske ibeovce, njih osamanest, od kojih dvanaest članova Sreskog komiteta na čelu sa sekretarom Ilijom Bulatovićem, zbrisali su u šumu. Ne znam ništa pouzdano, ali vjerujem da su htjeli prebjeći u Albaniju. Jer je docnije Ratko Bulatović, kapetan graničarske policije, koji je trebalo da im bude veza, ubijen kao ibeovac.
Pobjegli su u šumu na Badnji dan 1949. godine, a sutradan je rumnuo snijeg do koljena, ubrzo je došla policija i vojska – kažu da je bila iz Slovenije – i blokirali teren. Milovan Đilas mi je pričao: kad su udbaši iz više ne znam kojeg sela, valjda Rakite, sakupljali ljude da pretražuju Bjelasicu, i davali im poduke kako se to radi, jedan od njih rekao: nemojte nas vi ovome učit, ovako su nas četres i druge četnici dizali da po Bjelasici tražimo partizanske gerilice.
Ubijeni su njih trinaestorica, dok su petorica preživjeli i otpremljeni na Goljak. Moj otac je ubijen prvi. Od cijelog njihovog društva u Albaniju je prebjegao jedini Panto Bogavac, i tamo živio dugo, a kad se prošlo vrijeme, vratio se kući.
Đilas je još rekao: “Kad se po Sandžaku počelo pričati da je Ilija Bulatović sa društvom pobjegao u šumu da diže nov Trinaestojulski ustanak“ – usred zime kad mu nije vreme, dodao bi Filip Višnjić – „naređeno je da se potuku“.
Đilas me smatrao dovoljno pametnim da iz bezličnog „se“ zaključim ko je naredio, jer jer čitao moju ispovijest, uoči rata objavljenu u Borbi, i kad smo se, nakon toga, upoznali, rekao je: „Đe si, Udovičiću?“ Đilas je, kao Titina žrtva, mogao na mrtvog maršala tovariti šta je htio, ali nije. Njegove riječi: „naređeno je da se potuku“ zvučale su mi gospodstveno.
Jednom sam, u snu, na zidu bjelopoljskog hotela Brskovo – bože, postoji li još? – sprejem napisao “RADOMIR MEDOJEVIĆ“. Baš ovako, velikim slovima i sa znacima navoda. Jer njegovo ime i prezime zvučalo mi je kao naziv škole ili doma zdravlja ili preduzeća, i teško je bilo zamisliti da bi moglo pripadati čeljadetu koje kija i useknjuje se u maramicu i srče supu iz tanjira. Kad je po njemu prozvana bjelopoljska ulica, pomislio sam da je protivurječje napokon uklonjeno i da je to ime i prezime najzad upotrijebljeno u pravu svrhu.
A kad pomislim da bi, neko mogao, nekad, mojim imenom nazvati bilo koju ulicu Crnoj Gori, podiđu me ježurci: toliko ne volim zemlju koju bi, rečeno jezikom Papljana, dobra žena mogla prepišati. Jesam, kad je trebalo, bio zakleti crnogorski separatista, ali u knjizi „Miško Kesedžija i njegove bize“, koju sam napisao sa Šekijem Radončićem, kazao sam suštu istinu: osim goli fakat njene nezavisnosti, Marko Darin u Crnoj Gori nema šta da brani.
- U gimnaziji sa mnom je u razredu bio Radomirov sin Mile, glup ko krampa, ali je imao oca pod glavom. Jednom je Milisav Konatar, naš profesor francuskog jezika, vrstan predavač i istinski gospodin, na kraju školske godine, rekao pred razredom: „Zaključio sam svima prolazne ocjene, jer sam bio prisiljen da polaznu dam i Milu Medojeviću, i hoću da to znate“. Ne sjećam se bi li Mile, da mu je Konatar zaključio slabu ocjenu, pao nagodinu, ili su i još neki profesori bili primorani da Mileve dvojke, koje su onda bile jednice, pretvore u trojke.
Konatar je jedna od mojih najdivnijih gimnazijskih uspomena: jednom, kao đaka drugog razreda, odveo me da pred učenicima četvrtog pokažem kako se čita i prevodi francuski jezik. Takve uspomene možda ni moj prah neće zaboraviti.
- Jednom je Darinka svratila Kod Džamije. Tako je zvala mjesto gdje bila kuća njenoga oca Simuena. Džamiju su srušili četnici 1942. godine, ali je nastavila da u majčinom jeziku postoji do njene smrti i produžila postojati u jeziku njenog sina. Svratila i vidjela, pored ostalih crvenih glavara,i Radomira Meda za trpezom. “Namjestili se za tatinu sofru kao da tu misle godinovati”.
- U tomaševskoj osmoljetki srpskohvatski mi je predavao nastavnik Medojević iz Grančareva, čije ime, na žalost, ne pamtim. Dobar čovjek, ne nego prepun duše, i vrstan stručnjak. Još pamtim kako je komentirao pismeni sastav Slobodana Ašanina: “Piiisac opisuje! Piiisac opisuje! Piiisac opisuje! I tako sedam puta!“ Čemu sam se nasmijao,a možda zato i upamtio. Na njegovim časovima sam se slobodno smijao, jer ga se nisam bojao.
Car Jurat je s velikim uspjehom, na času, imitirao mnoge naše nastavnike. Kad se srbista Medojević, profilom nama okrenut, na pola rečenice zamisli zagledan koso uvis, Car Jurat, sa kojim sam sjedio klupi, pokaže mi svoj profil, tačnu karikaturu Medojevićevog, i mene podguši smijeh. Koji jednom nisam uspio suspregnuti. „Reci, Marko, šta je smiješno, da se i mi nasmijemo“, kazao je, ne prvi put, onim maličak nazalnim glasom koji bih prepoznao i danas kad bih ga čuo, jer sam i njega brojao u dokaze dobrote. Zastidio sam se, jer kako priznati da si se smijao profilu dragog nastavnika u Car Juratovoj izvedbi. A morao si se smijati.
Nakon mog odlaska na studije, viđali smo se, ne jednom, na bjelopoljskom korzu, i vazda mi je bilo drago sresti ga. Vidio sam ga pomalo kao ujaka. I profesora Konatara i nastavnika Medojevića volio sam ponajprije zato što je njima jedino znanje bilo važno. Nastavio je vanredno da studira za profesora kinjiževnosti na Filozofskom fakuletu u Sarajevu i, nakon što je diplomirao, kad bismo sjedjeli u belopoljskoj kafani, često je pričao ljudima: „Na pismeni dio diplomskog ispita zajedno izašli nastavnik i đak, ja i Marko Vešović. Nastavnik pao, a đak dobio devetku“. Treba li reći da je ovo pričao s ponosom? Danas Marko Darin sa sličnim ponosom ljudima kaže da je na fakultetu predavao Aleksandru Hemonu, svjetski slavnom književniku koji piše na engelskom. Mada uvijek dodam da je Hemon jednom zaspao na mom času. Ne zadrijemao, nego zaspao ko jagnje.
- Daleko od naše kuće, na drugom kraju Papa, živio je Radosav Medojević, s bijelom kosom, bijelim obrvama i bijelim brkovima. Bijelim, ne sijedim. Prvobrac. Niko ni o njemu, ni o njegovoj djeci, a bilo ih je podosta, nije mogao reći ništa ružno, ali su im Papljani dali nadimak Brmbuljaci, jer su imali okrugle glave i obraze. Brmbuljak je, po rječniku SANU, omanji obao kamen. Zahvaljući Radosavljenom sinu Mirašu, koji se šokolovao za učitelja i bio veliki drug Momčilov, danas u glavi imam ne uspomenu nego alem.
Momčilo se popeo na jednu od šljiva koje je Darinka presadila, nisu bile visoke, trebalo je tek da narastu, ali gustih krošnji i rodne za priču. Jeo je i bacao meni Odjednom se pred mnom niotkud stvorio nepoznat mladić koji mi se osmjehivao. Kad ga je ugledao, Momčilo nije sišao nego skočio sa šljive, zagrlio ga i rekao: “Đe si, Mindžo!”
Tako su ga zvali papljanski momci, uvredljiv nadimak, jer je prizivao mindžu, u u Bosni kažu minđa, i da mu je to ko drugi rekao, sigurno bi se s njim posvađao. Tren kad je Momo skočio sa šljive, zagrlio ga i nazvao ga Mindžom, u meni je zauvijek ostao kao jedna od praslika drugarstva.
Docnije, kad sam čitao Zogovićeve komentare uz svoju poemu o Ali Binaku, riječ Šiptar nije zvučala uvredljivo, jer je govorio kao njihov. I sjetio sam se Miraša i pojmio da je svoj nadimak iz Momčilovih usta čuo kao tepanje.
Ne sjećam se, naravno, šta su pričali, ali sam upamtio njegov glas kakav se vrlo rijetko može sresti u Crnoj Gori, i ne umijem ga opisati, pa ću za nevolju reći da je to bio ne samo muževan, nego i glas ljudske normalnosti koja nikom ne zavidi ni na čemu, i čija ti vedrina svagda ide u susret.