Jedan stari štos, prepričavan u formi rasprave između supružnika, vjerovatno bi mogao da opiše ponešto o tačnosti informacija i načinu plasiranja. Dakle, da ne gubimo vrijeme. Ona kaže…
“Ti si mi rekao da vičem po kući. Kako se usuđuješ?! I šta to treba da znači? Da ja lajem?”
U daljem opisu objašnjavalo bi se kako je nakon toga uslijedio ultimativni poziv njenoj mami.
“Mama, on mi je rekao da sam kučka.”
U svakom slučaju, kao što se vidi iz priloženog, tačnost informacija nije naročito upitna stvar. Plasman je, već, prioritet i pravo čudo. Plus, zamjena teza, naročitog tumačenja riječi i izraza, lagana teorija zavjere, uz nezaobilazno pozivanje na tužilaštvo, malo piskaranja evropskim komisijama, ambasadama…Ima tu reda, a i efekta. Ona tačnost informacije niti jednog časa i bez ikakvog iznenađenja neće biti upitna. Konzistentna stvar.
Nevolje počinju kada vrag odnese šalu, pa zamjene teza odjednom ne piju vodu, teorije zavjere zasluže imenovanje kao paranoje, a pozivanje na tužilaštvo i piskaranje evropskim komisijama i ambasadama krenu iz suprotnog pravca. Doduše, sa istinskom nevoljom, iznoseći isključivo činjenice i pozivajući se na elementarna prava i zakone.
A licemerje koje je do tada nekom izlazilo na uši, počinje da splašnjava naočigled. I konzistentnost jedne ponude informacija zasluži svoje dno.
Mediji u Crnoj Gori, kao politički projekti, nisu nikakva novost. Jedan od njih je osnovan parama nacionaliste koji je poželio satiranje nacije iz koje je potekao, dok su drugi bili lojalni onome ko ih je podržao u osnivačkom i materijalnom smislu, dok im nije prifalilo para. Ili samo nešto više para.
U svakom slučaju, vrag je poodavno odnio šalu.
A označavanje neprijatelja u tim medijima je upravo poodavno preuzelo fašističke metode okrivljavanja. Falile su još samo žute trake. I svakom je pronalažena mana. Samo su oni bili ispravni. A ona tačnost informacija je zaglavila u riječima “navodno” ili “prema izvorima poznatim redakciji”. Ili još bolje, onim “bliskim istrazi”. Ipak, ljudi su označavani, prozivani, njihova imena su boldovana na novinskom papiru, bilo je tu laganog gaženja, navlačenja sumnji i nešto sitnije odštampanih demantija.
Poseban uzlet ti mediji su doživjeli sa pokušajem državnog udara, objavljujući podsmješljive natpise, omalovažavanjem događaja, potpunim ignorisanjem izgovorenih prijetnji ili njihovom pojačanom promocijom. Uz marketinšku prezentaciju koja je do tada bila nezapamćena u Crnoj Gori. Bar je tako odštampano. Pisalo je Mi ili on. U vrh naslovnica. I ispalo je da se većina nije izjasnila za njih.
A prijetnje i izjave Demokratskog fronta zakucavane su baš za te naslovne strane, još neko vrijeme. Valjda dok su pare potrajale. Neka to bude uz njihovu omiljenu riječ “navodno”, čisto zbog boljeg razumijevanja. Plus, nipodaštavanje aktera pretvarajući ih u samo molere i keramičare, pristigle tek onako, iz susjedne države. Uz jedno, valjda banalno, šta li već, izjašnjavanje o pripadanju Ravnogorskom pokretu. Jeste, baš onom što je sarađivao sa fašistima.
Ili o onom, kako se već zove, pokušaju ubistva Mila Đukanovića. Bar je tako rekao Majk Pens, američki potpredsjednik. A o tome je bilo priče i na suđenju onim slučajnim turistima…molerima i keramičarima. A i pripadnicima Ravnogorskog pokreta. Jeste, baš onim, saradnicima fašista. Zato, za kraj, dok grebanje o evropske fondove neumitno traje, uz sada već narušenu prepisku o tačnosti i načinu informisanja javnosti, te nepostojanju bilo kakvih maski, izbor za odjavu nije naročit.
Zovite mamu…
piše: Željko Vukmirović
autor teksta je urednik u dnevnom listu Dnevne novine