Kama śutra?

za aktuelno.me

piše Slobodan Jovanović

Ne, nije riječ o indijskoj knjizi o vještini vođenja ljubavi, naprotiv, radi se o omiljenom oružju „antifaštista“ Draže Mihailovića i Pavla Đurišića i njihovom ideološkom comebacku potonjih tri desetljeća. Prije nešto više od dekade, pišući za jedan beogradski dnevnik koji je pokrenuo temu „nacionalnog pomirenja“, konstatovao sam da je u Srbiji nacionalno pominjenje odavno dostignuto: naime, i sinovi partizana, i sinovi četnika  postali su baštinici ideja Draže Mihailovića i četničkog pokreta. Što će reći, propašću komunizma u Srbiji nije pobijedila evropska, demokratska ideja, već su pobijedili ideološki protivnici komunizma iz Drugog svjetskog rata, sa svim onim što je njihova ideologija velikosrpskog nacionalizma nosila, ideologija „Homogene Srbije“, uljepšana i umivena revizijom svih onih krvavih kama, masovnih zločina, slova „Z“, izdaje i kolaboracije sa fašističkim okupatorom.

Slobodan Jovanović

Istina je da pobjednici pišu istoriju, istina je, vjerovatno, i da je istoriografija u doba socijalizma bojila ratne događaje sa najviše nekoliko boja, ponešto pomela pod tepih, pa je danas to glavna argumentacija da se gole činjenice podvode pod „istoriju pobjednika“ i „komunističke izmišljotine“. Na nesreću, takav bezočni marifetluk postiže svoje ciljeve: najgora nacifašistička i klerofašistička ološ, primitivni zločinci krvavih ruku, ekstremna desničarska bagra, postaju heroji, žrtve komunističkog terora i velikomučenici. Dvije protuve u mantijama, ljubitelji kame i macè, čak su kanonizovani u svece SPC.

Draža Mihailović

Pripadam generaciji rođenoj desetak godina nakon Drugog svjetskog rata. Mada sam daleko od desnih ideologija, imao sam veoma veliku rezervu prema zabranama da misliš svojom glavom i nametnutim dogmama, pa sam i istinu od vremenima rata, kao i manje – više o svemu ostalom, sam tražio. Još su śećanja svih aktera bila više nego živa pa je istinu samo trebalo pokupiti. Tim prije što je istina u Crnoj Gori o tome ko se borio, a ko sarađivao sa okupatorom toliko transparentna, da samo zatucani um može u kolaboracionistima i zločincima tražiti antifašizam i zaostavštinu za budućnost.

Četnici i Italijani

Saradnja sa Italijanima je praktično postojala od samog početka okupacije, a poznat je izraz “legalizovani četnici”, to jest oni koje su hranili, plaćali i naoružavali Italijani (kasnije i Njemci). Počev od mog oca, a i mnogih drugih u familiji, koji nijesu imali ideološke izmaglice pred očima, u njihovim svjedočenjima se jasno vidi da je to jedina i nepobitna istina. Posebno roditelji mojih roditelja nijesu imali sklonost ideološkom pogledu na ta vremena.

Četnici i Njemci

Zar je potrebna neka velika mašta da se stekne predstava o tadašnjim četničkim trupama nakon potonjih ratova na teritoriji bivše Jugoslavije? Zar vam Šešeljevi odredi. „Žute ose“ Arkanovi „tigrovi“, „Bijeli orlovi“, krezube nakaze koje su se postrojavale ispod Avale, Antić, Raković, Mladić, Karadžić… logori po Bosni, Srebrnica… ne govore kakve su mogle biti te jedinice i njihovi ideološki profilanti prije sedamdeset i kusur godina, u vrijeme kad im je prośek bio dva razreda osnovne, a kama mnogo jednostavnija za korišćenje od olovke?

Četnička kama

Postavlja se osnovno pitanje na osnovu čega bi Crna Gora sebe poistovjetila sa Srbijom, koju Herman Nojbaher (1893-1960), Austrijanac i član Hitlerove Nacionalstocijalističke partije iz ubeđenja, od jeseni 1943. godine, po ličnom nalogu Adolfa Hitlera, specijalni opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova Trećeg rajha za Jugoistočnu Evropu, sa śedištem u Beogradu, opisuje na sljedeći način: „ Ništa bolje ne može da opiše stanje u Srbiji od činjenice da je krajem avgusta 1944. u njoj bila stacionirana samo jedna njemačka borbena jedinica i to jedan policijski bataljon, koji i nije bio kompletan u odnosu na brojno stanje.” Ili, kad kaže: „… U vrijeme kada sam preuzeo misiju u Beogradu, Srbija je bila zemlja đe su komunisti imali najslabije pozicije na Balkanu i u kojoj je komunizam imao najmanje pristalica…“

Ne sporeći da su Srbi dali veliki doprinos u redovima NOP-a, ali se, najvećim dijelom, radi o Srbima iz Hrvatske i BiH, a malo o Srbima iz Srbije, može se, ipak, reći da je u Srbiji, u vrijeme okupacije, bilo relativno mirno, jer je Dragoljub Mihailović, tvrdi Nojbaher, odbio je da sprovodi vojne akcije i sabotaže protiv okupatora. „Veliki dio teritorija u Srbiji, prije svega sela, kontrolisali su četnici Draže Mihailovića. I u samom Beogradu Dražine pristalice su bile brojnije nego Titove.“ – piše Nojbaher.

Četnici u ofanzivi

Nema sumnje da Nojbaher, veoma naklonjen Srbima, govori istinu kad piše o predlogu Draže Mihailovića njemačkom vrhu i samom Hitleru: „Oni predlažu stvaranje jednog nacionalnog fronta koji bi obuhvatio Srpsku državnu stražu, Srpski dobrovoljački korpus, formacije Draže Mihailovića i sve nacionalne snage koje su protiv komunizma… Glavni zadatak je opšta mobilizacija i stvaranje jedne srpske nacionalne armije za uništenje komunizma u Srbiji. Kada komunizam u Srbiji bude pobjeđen, pokret Draže Mihailovića je spreman da se, po naređenju njemačkog vođstva, angažuje na Balkanu i svuda drugdje.

Herman Nojbaher – Specijalni zadatak Balkan

Današnja Srbija rehabilituje ratne zločince i kolaborante, daje im imena ulica, posvjećuje im pozorišne predstave, … Velikosrpski nacionalisti u Crnoj Gori smatraju za svoju dužnost da slijede tu nakaradu. DF po ko zna koji put predlaže da se podigne spomenik kvislingu i ratnom zločincu, Pavlu Đurišiću. Oni mu ništa ne zamjeraju jer bi, očito, ponovili sve ono po čemu Đurišića pamte mnogi rođaci i prijatelji žrtava. Osnovno je pitanje kakve su to zasluge Pavla Đšurišića i njegovih trupa da bi zaslužio spomenik? Spasio nekoga, oslobiodio nešto i nekoga, borio se protiv okupatora, …? To što je, kako kaže Nojbaher: „vodio krvavi gerilski rat protiv partizana“? Jedini motiv pokušaja podizanja spomenika Pavlu Đurišiću je ideološki. Predlagači iz DF-a i Pavle Đurišić su, naime,  ideološka braća!

I Pavle Đurišić se borio za ideje velike Srbije, u njegovoj ideologiji nije bilo mjesta za Crnu Goru. Za njega nije postojala crnogorska nacija, za njega su Crnogorci Srbi, kad ga Nojbaher moli da prestane sa ubijanjem muslimana, uz riječi „ti muslimani su takođe Srbi“, on mu odgovara „Ko je musliman, taj nije više Srbin!“, … Što bi Amfilohije Radović rekao, „lažni ljudi, sa lažnom vjerom“.

Pavle Đurišić i Pirzio Biroli govore

SPC i njen čelnik u Crnoj Gori, Amfilohije Radović, svake godine drže parastos Draži Mihailoviću, bez prevelike reakcije sa bilo koje strane, podgorički paroh, Velibor Džomić, inače izvanjac, promoviše po Crnoj Gori četničku ideologiju, učestvuje po četničkim dernecima u Crnoj Gori i po svijetu, mnogi sveštenici SPC šire među mladima ideologiju četništva. Nevladine organizacije, pozicija i opozicija, osobito ona koja pripada crnogorskom independentizmu i građanskom , gromoglasno ćute na sve to. Ne postoji nijedan razlog da se u Crnoj Gori ne zabrani širenje ideologije četništva, kao i političko djelovanje bilo koje partije koja baštine ideologiju četničkog pokreta. Njemačka je zabranila nacizam, pa može i Crna Gora ideologiju koja je narodu Crne Gore donijela samo zlo, posebno što se iz te ideologije širi mržnja prema svemu crnogorskom, … Na kraju krajeva, četnički pokret je bio vrlo aktivan i u događanjima na dan izbora 2016.godine.

Andrija Mandić

Jugoslovenski kralj Petar je 12. septembra 1944.je., u govoru na Radio-Londonu, pozivajući sve da pristupe “Narodno oslobodilackoj vojsci pod maršalom Titom“, poručio: „Svi oni koji se oslanjaju na neprijatelje protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti, i koji se ne bi odazvali ovom pozivu, neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom ni pred istorijom“. Taj žig najmanje treba da im skida Crna Gora.

U martu ove godine komentarisao sam izjavu jednog od lidera DF-a, koja dokazuje da je ideologija četništva ne samo anticrnogorska, zločinačka, izdajnička, već i da počiva na goloj laži: „Lider Nove srpske demokratije i član Predsjedništva DF-a Andrija Mandić, javljaju mediji, najoštrije je osudio, kako je rekao, mučko ubistvo nedužnih ljudi u džamiji na Novom Zelandu. Vezano za ispirisanost zločinca Brentona Taranta nekim ličnostima iz srpske istorije, ispisanih ćirilicom na šeržerima, Mandić je komentarisao: „Ti naši veliki preci nikada nijesu udarali na žene, djecu i nenaoružane ljude, već su živjeli u duhu čojstva i junaštva”. Lijepo je to što su štovaoci Pavla Đurišića, osudili masovni zločin na Novom Zelandu, ma ih moram podśetiti na napad četnika, pod vođstvom Pavla Đurišiča, na pljevaljski kraj početkom februara 1943, kada su ubijeni: Musić M. Begija, rođena 1943; Šljivo M. Hajrija, rođena 1943; Šljuka Š. Ema, rođena 1943; Moćević J. Simbula, rođena 1943; Moćević M. Đuzida, rođena 1943; Čorbo L. Latifa, rođena 1943; Musić S. Hajro, rođen 1943; Mašović A. Elmasa, rođena 1943; Kelemiš J. Rašid, rođen 1943; Sijamić R. Zumra, rođena 1943; Mašović DŽ. Hazbija, rođen 1943; Šatara M. Nura, rođena 1943; Hekalo M. Muradif, rođen 1943; Kubur M. Hamdo, rođen 1942; Šljuka M. Zada, rođena 1942; Plakalo R. Nura, rođena 1942; Sijamić A. Zizo, rođen 1942; Gec P. Rabija, rođena 1942; Prljača R. Adila, rođena 1942; Moćević A. Zlatija, rođena 1942; Drkenda DŽ. Rasim, rođen 1942; Korora R. Safija, rođena 1942; Klapuh S. Fatima, rođena 1942; Puška M. Naza, rođena 1942; Kadrić DŽ. Mevla, rođena 1942; Kiselica M. Hašim, rođen 1942; Kiselica M. Sabit, rođen 1942; Pucar DŽ. Hadžira, rođena 1942; Hasović A. Jusuf, rođen 1942; … Neću dalje, mislim da je dovoljno.“!!!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.    

Komentari

avatar