(za aktuelno.me)
Piše: Kosta Bošković
Bila su to neka sportski romantičnija vremena… Vremena kada na TV-u niste imali sve moguće sportske događaje, a opet praktično svi su bili zaljubljeni u sport.
Kada ne bi bilo domaćih događaja nedjelja bi bila rezervisana za Rai, emisiju “Novantesimo minuto” i golove iz Italije, nešto kasnije satelitske antene bile bi okrenute ka njemačkom DSF-u ili Eurosportu. Istovremeno stadioni pod Goricom i u Nikšiću bili su puni čak i u Drugoj ligi, o “Morači” i paklu koje su pravile nezaboravne žute stolice ne treba ni pričati. Baš kao ni o rukometnoj euforiji koja je drmala Cetinje.
Slično je bilo i u godinama oko obnove nezavisnosti, pa se ne zaboravljaju derbiji Budućnosti i Zete (danas ni na pojedinim mečevima reprezentacije stadion nije pun kao tada), Primorca i Jadrana, odbojakaša Budućnosti i Budvanske rivijere…
Ostala je tada rečenica o Crnogorcima kao o sportskoj naciji – nebitno da li su se bavili sportom ili su ga samo pratili. A, pratili su ga gotovo svi, bili zaljubljeni u njega, poznavali ga – domaći i inostrani. Vjerovatno kao nigdje drugo na planeti.
Poznaju ga i danas, možda i bolje nego tada. Ali iz nekih drugih razloga.
Razgovore o genijalnim taktikama trenera, timovima i potezima koji se ne zaboravljaju zamijenili su termini GG3+, hednikep, više-manje poena… Stadione i dvorane skoro da niko više i ne posjećuje, ali su zato kladionice pune.
Crnogorci uglavnom više ne vole sport – vole ga samo kroz kladionicu. Nešto što je vjerovatno svjetski fenomen – za ispitivanje. Bez obzira na težak život.
Mnogi nemaju pojma šta je to pak, ali zato dobro znaju da će Pitsburg Pingvinsi ili Vašington Kapitalsi da “oderu” tamo neke Nju Džersi Devilse.
Jer sport se danas u Crnoj Gori prati preko aplikacija za telefone, rezultata, teleteksta… Ako se i gleda preko TV-a onda su to samo parovi sa tiketa. Nekada pune tribine na mečevima Budućnosti i Zete u vikendu za nama zamijenili su samo rođaci i poznanici fudbalera, kao i grupica “posljednjih Mohikanaca” koji na stadion dolaze da bodre svoj tim. A na terenu se vodila bitka za prvo mjesto…
S druge strane, vaterpolo čini se više ne gledaju ni ti rođaci igrača, na Cetinju odavno nema rukometne euforije, kao ni u Podgorici kad nastupaju “lavovi”, a od pakla Morače kada igraju rukometašice sada je uspjeh i kada na tribinama bude oko 2.000 ljudi. Trenutno izuzetak je košarka, ali kao što smo negdje ranije pisali – Evroliga je elita, a tamo svi žele da budu. ABA liga je već druga priča.
Crnogorci više ne vole sport, centar našeg sportskog svijeta postale su kladionice. Još jednom – fenomen za ispitivanje.
U suprotnom, nemojte se čuditi ukoliko budućim generacijama naših sportista zov mutnih radnji oko kladionica zamijeni želju za sportskom slavom i pobjedama.