za aktuelno.me
piše: Andrej Nikolaidis
Čitam na aktuelno.me kako bi uskoro mogle biti ukinute plate poslanicima koji ne dolaze na posao u Skupštinu. Time su se našli pogođeni u Demokratskoj Crnoj Gori, koja, sjetićete se, bojkotuje parlament. Po njima, to što ubuduće neće biti plaćeni za to što ne dolaze na posao znači ukidanje parlamentarizma u Crnoj Gori.
Demokrate smatraju da je poslanik – poslanik, uvijek i svugdje. Što je tačno. I vodoinstalater je uvijek i svugdje instalater, a pekar je pekar i van pekare. Samo što vodoinstalater neće biti plaćen ako vam ne popravi česmu. Niti će vam pasti na pamet da pekaru platite ako vam nije ispekao hljeb.
Demokrate, primjećujemo, o „biti poslanik“ govore kao o pozvanju (jednom kad si pozvan, zauvijek si i svugdje pozvan, ti više nisi negdašnji ti, nego si onaj kojega je Bog/narod pozvao…), ne kao o poslu za koji su dobili mandat. Nema porebe za mistifikacijom. Biti poslanik nije ništa metafizičko. Poslanik nije sličan onome ko je odozgo pozvan. Poslanik je, zapravo, dobio na tenderu koji se zove izbori. Ima četiri godine da završi posao. Šta je njegov posao? Donošenje zakona. Gdje se to radi? U Skupštini. Gradski čistač čisti, pisac piše a poslanik donosi zakone. To su poslovi, ne pozvanja.
Klasičan je to primjer iz lakanovske psihonalize. Demokrate odbijaju napraviti distinkciju između sebe i svog simboličkog mandata. Baš zato Lakan kaže kako“ludak nije samo prosjak koji misli da je kralj, nego i kralj koji misli da je kralj”. To je za nauk svim kraljevima, svima onima koji su uzeli vlast: kada kralj pomisli da nije tek obični čovjek koji vrši funkciju kralja, nego nešto više od toga, nešto iznad ljudi, počinje njegova propast. Nastaje pukotina između realnosti i onoga kako on vidi sebe. Ta je pukotina progutala mnoge koji su imali neku vlast.
O drugoj krajnosti ovoga „kralj koji misli da je kralj“ čitam takođe na aktuelno.me: sistem građane poziva da umisle da su inspektori. Odnosno, da citiram informaciju, da se građani pojave „u ulozi poreskih inspektora“. Građani su, dakle, pozvani (ne od Boga, nego od države) da malo glume da su inspektori i preuzmu njihovu funkciju. Za razliku od poslanika Demokrata koji su dobili funkciju, ali je ne obavljaju, no ipak su za to plaćeni, građani funkciju nemaju, od njih se očekuje da je ipak obavljaju, no za to neće biti plaćeni.
Tako vam je to u liberalnoj demokratiji, u kojoj je antikorupcijska borba, kao i čistke u staljinizmu, permanentna. Ako liberalna demokratija neprekidno istrajava na borbi protiv korupcije, to je zato što je korupcija inherentna liberalnoj demokratiji. Zato što je inherentna, antikorupcijska borba nikada neće biti dovršena: korupcija nikada neće biti pobijeđena.
Kako bi i mogla biti pobijeđena, kad u središtu civilizacije koja je u stalnoj borbi protiv korupcije stoje banke, najkorumpiranije institucije u istoriji čovječanstva?
U borbi protiv korupcije nije dovoljno da učestvuje država. Ne: za konačan uspjeh potrebno je da se uključe građani, potrebna je lična inicijativa. Stoga sistem novinskim oglasima, bilbordima, tv, radio i internet reklamama građane poziva da uoče i prijave korupciju. Sad građane pozivaju i da glume da su inspektori. Gradovi su prepuni javnih poziva na doušništvo. Tako se formira nova verzija Hristove zapovijesti: prijavi bližnjeg svog.
Građani snimaju korupciju i snimke dostavljaju policiji. NVO otkrivaju mahinacije i zahtijevaju akciju tužilaštva. Mediji otkrivaju afere i alarmiraju javnost. Svi oni funkcionišu kao ekstenzija represivnog sistema, koji mobiliše čitavo društvo. Na djelu je neprekidno vanredno stanje, permanentni rat protiv korupcije. Čitav javni prostor pretvara se u bojno polje. Neprekidno se traže nova hapšenja – evropski zvaničnici u svojim staljinističkim poslanicama građanima balkanskih država pozdravljaju svako novo hapšenje, ali dodaju da to nije dovoljno i da očekuju još. Ako nema hapšenja, to ne znači pad stope kriminala, ne znači da je korupcija suzbijena, nego da nedostaje „antikorupcijska inicijativa“. Cilj nije društvo u kojem se neće hapsiti, jer nema zbog čega, nego upravo suprotno: društvo koje će neprekidno hapsiti, jer uvijek ima zbog čega. U krajnjem, hapšenja nikada ne smiju prestati, proces samopročišćenja sistema nikada ne okončava, jer čitava antikorupcijska mreža kao neprozirni veo prekriva suštinsku korupciju, crno srce sistema. Drugo ime kapitalizma je korupcija, ne postoji nekorumpirani, corruption free kapitalizam. Tačka.
Imam prijedlog za drugu igru. Budući da živimo u kapitalizmu, koji visoko vrednuje privatno preduzetništvo, zašto vlada građanima, umjesto da se stave u ulogu doušnika i inspektora-volontera, ne bi ponudila da razviju svoj poduzetnički potencijal tako što bi se stavili u ulogu gazde plaže, gazde fabrike vode, gazde banke, gazde hotela… napokon, i poslanika. Da se oni koji su siromašni malo stave u ulogu bogatih pa da malo upravljaju bogatstvom, a oni bogati da malo, koju godinu recimo, glume siromašne. I to, ako je moguće, po method acting sistemu Stanislavskog: dakle da se toliko užive sa siromašnima da praktično žive siromašno.
To ne može?
Ah, onda ništa. Nećemo da se igramo.