Gušenjem sindikata najviše gube radnici

Nepostojanje svijesti o kulturi socijalnog dijaloga, razjedinjenost sindikalnih organizacija, brojne opstrukcije, ali i stalna politička i ekonomska turbulencija u okviru koje egzistencija redovno završi na margini nacionalnih i identitetskih pitanja, ključni su limiti efikasnije borbe za prava radnika, kažu predstavnici i zastupnici crnogorske radničke klase.

Prema ocjeni generalnog sekretara Saveza sidnikata Crne Gore Duška Zarubice, veliki broj sindikalnih organizacija doprinosi ,,usitnjenom“ članstvu pa je, zbog toga, prilično oslabljena ,,oštrica“ sindikalne borbe da se na pravi način i do kraja izbori za radnička prava.

“U značajnom broju kompanija ne realizuje se Ustavom i konvencijama zagarantovano pravo slobode udruživanja, čija je posljedica nedovoljan broj kolektivnih ugovora, koja regulišu prava zaposlenih. Tamo gdje postoje ovi ugovori, nerijetko ih poslodavci ne poštuju, ili pod firmom ,,poštovanja“ diktiraju prava radnika. Ima čak preduzeća gdje poslodavci formiraju „sindikate“. Ukazivali smo na postojanje više sindikalnih organizacija u kompanijama što, naravno, slabi snagu sindikata. A imamo i preduzeća gdje ne postoje sindikati. Sve su ovo načini amortizovanja i gušenja sindikalne borbe, odnosno ‘razbijanja’ radnika. Evropa praktikuje ukrupnjavanje sindikata, kao provjereno dobar način rada, što mora biti i naš imperativ i praksa kako bi imali respektabilne rezultate”, kaže Zarubica.

Sindikat ne odgovara nikome

Generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore Srđa Keković smatra da je, pored nedostatka svijesti o

kulturi socijalnog dijaloga, ključni problem što u ovom trenutku nikome ne odgovaraju jaki sindikati.

“Kad to kažem podjednako mislim na poslodavce, Vladu, političke partije… Sindikati se predstavljaju kao stereotipne organizacije u kojima sindikalni aktivisti primaju enormno velike zarade i uživaju razne druge benefite. Na taj način se zaposleni žele udaljiti od sindikata. Međutim, istina je sasvim druga, a to je da enormne zarade i bogatstvo stiču upravo oni koji sindikate kritikuju, dok naši sindikalni aktivisti trpe antisindikalnu diskriminaciju i šikanu kao direktnu posljedicu njihove borbe za bolje radničko sjutra. Ali i to će ubrzo izaći na vidjelo. Sindikalni pokret će jačati sve više svakim danom što smo bliži okončanju ovog trodecenijskog tranzicionog perioda”, ističe on.

Keković ističe da bez sindikata nije zamislivo društvo koje želi da bude savremeno i razvijeno.

“Socijalni dijalog je jedan od fundamenata na kojima počiva Evropska unija, a mi smo država kandidatkinja koja je sebi kao primarni cilj stavila proces evropskih integracija. Iz navedenog proizilazi da sindikati u svakom trenutku, pa i ovom aktuelnom, moraju biti dio neizostavnog socijalnog dijaloga. Da li je to tako danas? Mogao bih reći da socijalni dijalog nije bio na očekivanom nivou nakon političkih promjena i dolaska nove vlade u avgustu 2020. godine”, ističe Keković.

Strah od sindikalizma

Sa druge strane, Zarubica ocjenjuje da nesporno da društvene promjene, politička nestabilnost i turobna ekonomska neizvjesnost utiču negativno na socijalni dijalog.

“Umjesto da, zarad ukupnog prosperiteta zemlje, i boljeg života svakog radnika, unapređujemo socijalni dijalog, mi prilično relativizujemo ovaj proces, što ostavlja negativne posljedice na egzistenciju građana i razvoj zemlje. Socijalni dijalog moramo konstantno nadograđivati i razvijati, a to je, prevashodno, moguće kvalitetno uraditi sa izuzetno jakim sindikatima i uvažavanjem stavova sindikata od drugih socijalnih partnera”, kaže on.

Na pitanje zašto nema agilnije i udružene borbe i nastupa, pa i protesta zbog odluka koje otežavaju položaj radnika, on razlog vidi u tome što veliki broj poslodavaca ne dozvoljava formiranje sindikata čime krše Međunarodnu konvenciju 87 o pravima sindikalnog organizovanja.

“U takvoj situaciji radnici nijesu u mogućnosti da se udružuju i bore za svoja prava. Moguće i da postoji strah zaposlenih da se okrenu sindikalizmu jer ih, na radnim mjestima, lako može zamijeniti ,,armija“ od 50.000 nezaposlenih. Dalje, radnici često pristaju na najnižu zaradu od 450 eura na koju se plaćaju porezi i doprinosi, a ostatak im se daje na ruke čime gube i radnik i država. I ne treba zaboraviti da radničku borbu često zaustavljaju razni vidovi mobinga pa zaposleni nemaju motiva, a moguće, ni odlučnosti, da se udružuju i bore za svoja prava”, kaže Zarubica.

Navodi činjenicu da je legislativa iz ove oblasti, najvećim dijelom, usklađena sa evropskom, ali se, kako ocjenjuje, implementira djelimično, što ne doprinosi jačanju sindikalizma.

“Poput jakih svjetskih sindikalnih centrala, naši sindikati moraju da forsiraju radničku solidarnost i uvijek jedni drugima moraju biti podrška. Jer, organizovani u sindikat relativno lako i brzo mogu ostvariti svoje ciljeve. Samo brojni, udruženi i u saglasju, smo veći i bliži članstvu, a time i uspješniji u ostvarivanju sindikalne agende. Uvjereni smo da ćemo jedinstvo na nacionalnom nivou ostvariti bez obzira na sadašnje brojne male ili velike sindikalne organizacije. Naš cilj je evropski nivo sindikata i izvjesno je da ćemo ga dostići jer u tom procesu ne smijemo dozvoliti da najveća pokretačka snaga cjelokupnog društva – radnici ne dobiju poziciju koju zaslužuju. Očito je da je i sindikat ,,platio“ cijenu tranzicije jer mu je nedostajalo veće znanje i snaga o tim procesima te da mu predstoji duga, ali, sigurno, uspješna akcija na jačanju vrijednosti po kojima je prepoznatljiv”, smatra Zarubica.

Politika ili egzistencija

Keković ocjenjuje da je ključno da se zaposleni moraju više okrenuti i posvetiti svojim egzistencijalnim pitanjima u odnosu na politička, nacionalna i vjerska, koja trenutno dominiraju.

“Kada se to desi odazivaće se i na proteste sindikata kao što se snažno odazivaju na proteste fokusirane na politička, vjerska i nacionalna pitanja. Na drugoj strani sve benefite koje sindikat izbori za svoje članove uživaju i drugi zaposleni koji nijesu članovi sindikata. To je pitanje na kojem Unija slobodnih sindikata Crne Gore od svog osnivanja insistira i za koje traži rješenje u zakonskim propisima. Tek kada napravimo razliku između člana i nečlana sindikata, pojaviće se interesna potreba zaposlenih da se učlanjuju u sindikate”, smatra on.

Prioritet elita nijesu interesi zapošljenih

Stagnacija, pa čak i slabljenje sindikalnog pokreta direktna je posljedica neoliberalnih propisa kojima se, pod plaštom tzv. fleksibilnosti tržišta rada, prema ocjeni Kekovića, otvara ogroman prostor da poslodavci zapošljene angažuju po prekarnim ugovorima.

“Pod prekarnim, to jest nestabilnim ugovorima, podrazumijevamo ugovore o radu na određeno vrijeme, ugovore o privremenim i povremenim poslovima, ugovore o privremenom ustupanju zaposlenih (agencijski ugovori), ugovore o djelu i slično”, navodi on.

Pojašnjava da zaposleni koji su angažovani na taj način ne smiju da se sindikalno organizuju zbog realne prijetnje da im poslodavac neće produžiti ugovor i da će ostati bez zaposlenja.

Osim toga, kaže on, društvo smo u kojem još traje tranzicija iz socrealizma u kapitalizam, a zaposleni i građani još nijesu shvatili nemilosrdnost i nehumanost kapitalizma.

“Nijesu shvatili da političke elite, ali i sve druge elite, vode računa prevashodno o svojim interesima. Ipak, vremenom će sazrijevati svijest radnika da bez stalne borbe za bolje uslove rada i života, odnosno bez snažnog sindikalnog pokreta, neće biti ni boljeg standarda za zaposlene i građane. Da je to tako, najbolje nam pokazuju uslovi rada i životni standard zaposlenih i građana u skandinavskim zemljama, koje imaju najveću stopu sindikalnog organizovanja zaposlenih na svijetu”, podsjeća Keković.