Pišu: Božidar Proročić, stručni saardnik i Ana Uskoković, biolog
Kada je Bog stvarao svijet, između kopna i mora znao je da ostavi svoj pečat i trag u vremenu i prostoru. Ponekad bi takvi dragulji u dugim zimskim i ljetnjim noćima zasijali i davali nadu putnicima, borcima, mornarima na dalekom horizontu i podsjećali ih na malenu kotlinu u kojoj žive Žanjedoljci, neumorni neimari Lovćenskih visova. Jednu takvu priču, ispunjenu duhom dobrih ljudi, zapisali smo 29. maja 2021. godine prilikom posjete ovom selu. Iako je dan bio sa povremenom naoblakom, to nije moglo da promijeni lijepu atmosferu na koju smo naišli. No prije početka naše priče daćemo i kratak istorijski osvrt o selu Žanjev Do.
Žanjev Do se prvi put pominje u najstarijim dokumentima Kotorskog arhiva 1337. godine. Međutim, podaci upućuju da je Žanjev Do vjerovatno postojao kao naselje još od romanskog i ilirskog doba. Žanjev Do je u XIV vijeku pripadao Kotoru pa su Kotorani imali tamo svoje posjede. U periodu kotorske samostalnosti (1395-1400), Žanjev Do pripada Bališićima, a ponovo se pominje u kotorskim dokumentima od 1442. godine. Najstarijim stanovnicima se kasnije gubi trag a u XV i XVI vijeku stanovnici ovog naselja navode da su iz Njeguša. Sadašnje porodice Ljesari i Vulovići doselili su se iz Veljeg Kraja, Njeguša u XVI vijeku. U selu živi i bratstvo Perović. Granice sela prostiru se: Greben (sjever) Žanjedovski vrh (istok), Kostrike (dio između dva puta od Male skale do Malog grma) jug i put Njeguši – Kotor (od Skaline do Male skale, zapad). Prvi poznati stanovnici sela su bili Grupišići koji su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom.
Žanjev Do se nalazi na nadmorskoj visini od 900-950 mnv na samim padinama Lovćena. Prilaz ka selu odvaja se od puta Kotor- Krstac (planinski prevoj) koji preko Njeguša vodi ka Cetinju. Tokom samog puta prolazi se 25. serpentina koje imaju istorijski značaj jer su rađene u XIX vijeku i predstavljaju jednu od atrakcija ovog područja. Parkiramo vozilo u neposrednoj blizini asfaltnog puta koji vodi ka selu u dužini 500 metara. Ispred nas se nalazi restoran ,,Nevjesta Jadrana”, inače renovirana kuča Ljesara koja je na samom karavanskom putu spasila mnoge od nevremena i snjegova. Na putu ka samom centru sela nailazimo na grupaciju kuća, kako onih stare arhitekture od klesanog kamena tako i kuće novijeg datuma. Vegetacija u punom zamahu, prelijepo uređene bašte i okućnice sa puno cvijeća, stabala voća, osjeća se dodir Mediterana pa tako i ruzmarin (Lat. Rosmarinus Officinalis) u punom cvijetu na brojnim omanjim livadama, posijan luk, krompir, salata, dok na neobrađenim površinama srijećemo koprivu (Lat. Urtica dioica) kao i očajnicu (Lat. Marrubium vulgare). Nailazimo na vitalnog 80-godišnjeg starca Nika Ljesara koji na svojoj imovini okopava luk. Sa terase kuće posmatra nas znatiželjno čovjek. Mahnem mu rukom, on nas poziva da mu se pridružimo i porazgovaramo. Penjemo se polako pokr,aj seoske vode (bistijerne), iz koje se čitavo selo napaja putem hidrofora i ima vodu u svojim kućama, koja je kapaciteta 150 kubika. Voda je uvijek u ovim krajevima predstavljala izvor života i zato se svaka kap čuvala. Pored nje u samom selu su i otvoreni ublovi u zasjenčenim djelovima sela. Naš ljubazni domaćin je Tomislav (Luke) Perović rođen 1957. godine. Osnovnu školu je završio na Njegušima i svaki dan putovao po 5 km do osnovne škole i nazad zajedno sa drugim seljanima. Potiče iz istaknute antifašističke porodice čija su dva srica Marko i Milan pali u borbi za slobodu. Njegovi su đedovi išli na daleki put do Amerike kako bi stvorili bollji život. Teške su to bile životne borbe. Tomislav je sada penzioner koji je svoj radni vijek proveo u Industriji ležaja u Kotoru. U razgovoru sa nama kaže: ,,Ljubav prema selu je nadjačala ljubav prem gradu. Odavde se nakon II svjetskog rata puno porodica raselilo u Vojvodini. Sloga i solidarnost u selu je bila velika. Iz svih njeguških sela su nam priskakali u pomoć mobama. Bižaljevac je naša planina, tamo smo provodili ljetnje mjesece, plandovali sa stokom, većina nas se rodila na Bižaljevcu. Svaka kuća je imala svoje stado na Bižaljevcu. Vode nije bilo dovoljno pa se na samom katunu u bukovim dubenim koritima donosio snijeg iz jama sniježnica da se stoka napoji. A do našeg sela je išao Austro-ugarski vodovod za potrebe njihove vojske (pokazujući rukom prema njemu). Otac mi se časno borio u životu i kroz živo,t bio je putar na dionici od 25 krivine (serpentine) do Bukovice. Krstački prevoj se čistio ručno na lopate jer drugačije nije bilo moguće. Kasnijih godina mnogi su se odavde odlučili da plove i da tako steknu bolje uslove za život. Iako sam radno bio angažovan, svaki vikend sam provodio na selu. Velika je to želja da budete na ognjištima svojih predaka”, kaže nam na samom kraju razgovora naš ljubazni domaćin koji nas nakon razgovora vodi da snimimo dva guvna kao i ublove u samom selu. Jedno od guvana urađeno je 1890. ili moguće 1893. godine (posljednji broj se nije jasno vidio).
LJUBO VULOVIĆ – ŽIVOTNE STAZE PROŽETE BORBAMA
Dok čekamo naše sagovornike Ljuba i Mitra Vulovića kao i Gojka Ljesara primjećujemo da samo selo ima rastresitu strukturu sa kaldrmisanim putevima oivičeno ogradnim zidovima koji na mnogim mjestima ujedno čine i potporne zidove susjednih obradivih površina. Selo je uokvireno mnogobrojnim stablima voćaka ali i druge prisutne vegetacije koja mu daje poseban kolorit i ljepotu. Naš domaćin Ljubo (Ilijin) Vulović i supruga Radmila nas dočekuju sa velikim toplim osmjehom punim srdačnosti i gostoprimstva. Dok supruga Radmila priprema ručak za sve goste i kuva kafu, svoju priču započinje Ljubo (Ilijin), jedan od najuspješnijih privrednika i društveno-političkih aktivista koji je čitav svoj život posvetio Crnoj Gori ali i rodnim Njegušima. Ljubov otac Ilija se rodio 1900. godine, tokom godina kolonizacije preselio se u Lovćenac. Ljubo se jedini od tri brata i sestre rodio u Lovćencu 1947. Imovina u Žanjevom Dolu bila je predata za zadrugu jer se po ondašnjim zakonima morao odreći imovine u rodnom kraju. Ilija, sa još četiri Njeguša, nije želio biti u zadruzi, naporni rad i plaćanje najčešće u naturi (proizvodima) nijesu bili dovoljni za život. Ilija se odlučuje za povratak u Crnu Goru, to jest u Bijelu. Nijesu se u Vojvodini mogli navići na vodu i na oštre i hladne zime. Ilija počinju iznova životnu borbu. U Žanjev Do se opet kupovala kuća i imovina zahvaljujući dobrom plemeniku Blažu Bogdanoviću kod kojih je riječ bila jača i čvršća od često gorkog kamena na kom se živjelo. Ljubo Vulović je lično vratio dug svoga oca Blažu. U Bijeloj Ljubo Vulović u brodgradilištu izučava zanat za električara. Međutim, njegova nesporna inteligencija ga vodi kroz život. Pravni fakultet upisuje i završava u ondašnjem Titogradu. Svoj radni angažman započinje kao istaknuti društveno-politički radnik od Podgorice do Beograda u periodu od 1975-1979. U Beogradu kao istaknuti rukovidilac predvodi društvene i sportske reprezentacije kroz život. Godine 2004. penzioniše se na mjestu sekretara Narodne tehnike Crne Gore. Ljubo Vulović o svom ocu Iliji i Žanjevom Dolu navodi sljedeće: ,,Ilija je nosio Žanjev Do u srcu. Iako smo živjeli u Bijeloj, svaki vikend je provodio na selu. Teško se i siromašno živjelo, mnogi Vulovići, Ljesari i Perovići su boravili i selili se u Ameriku i Rusiju. Bili smo složno selo. Kralj i gospodar Crne Gore Nikola I Petrović nam je nudio drugu zemlju za Žanjev Do i Bižaljevac da nas raseli kako bi zemlja pripala njemu. Nijesmo pristali na to, već smo svi postali uspješni na našim životnim putevima. Meni i braći stiglo pismo od oca Ilije u kom je napisao: ,,Kada nam je kuća u Žanjev Do ovako oronula i propala više bih volio da je nema.” To njegovo iskreno, ali i bilno pismo nas je dirnulo i nakon pisma smo obnovili našu kuću na selu. Bili smo svi zauzeti poslovima, teško je bilo ispratiti mnoge stvari. Majka je bila ona mudra i stamena Crnogorka (rođena Vujaš), živjela je pune 103 godine i bila je uz oca naš uzor i oslonac čitav život.”
PRIČA O SNIJEŽNICAMA
Ljubo Vulović nastavlja svoju priču dalje: ,,Sa padina Štirovnika naši su preci iz jama sniježnica nosili led da prodaju u Kotor. Poznate su mi sniježnice: Mala sniježnica u Leđenicima, Velja u Međuvršju, Žanjedolska rupa na Štirovniku, Babjak iznad Dolova, sniježnica na Bižaljevcu, u Majstorici Dvogrla, Novakov kam, Stijepovica, Tremoševica, Pećina, Koprivina aluga, Jama i Zvjerinjak ispod čiste strane (Jezerskog vrha), Ivanova sniježnica, Jezer pokraj jezera, Pošćenje, Dvogrla iznad Kruševice, sniježnice u Tisovim pločama i Mora. Stanovnici Žanjevog Dola su po svoj prilici se počeli baviti trgovinom snijegom početkom XIX vijeka. Tada su Žanjedolci dobili posebnu ,,sentenciju” (odobrenje) kako su to mještani nazivali. Odobrenje su im dali Francuzi u vrijeme vladavine Bokom (1805-1813) i to kao isključivo pravo da u Kotoru prodaju snijeg. Moj otac Ilija mi je ispričao kako smo dobili ,,sentenciju”, priča je veoma zanimljiva: Desilo se da je sin jednog vojnog zapovjednika iz Kotora, popevši se uz lovćenske strane zalutao u okolinu Krsca. Znatiželjni dječak bio je uplašen i uplakan. Jedan ga je mještanim prihvatio budući da je u međuvremenu bijesnilo nevrijeme koje je potrajalo petnaest dana. Bljedolikog dječaka su lijepo ugostili, hranili ga mlječnim i suhomesnatim proizvodima (njeguškim sirom, pršutom i kastradinom) tako se on nakon nekoliko dana okrijepio i ojačao. Po povratku u roditeljski dom, njegovo blijedo lice dobilo je rumenilo i svježinu. Presrećni otac koji je dotle mislio da su Crnogorci divlji narod, htio je dobročinstvom da uzvrati, pa je odlučio da sinovljevom dobrotvoru pokloni imanje u Kostanjici, kod Morinja (Otada su Vulovići u Kostanjici, koji danas čine brojno brastvo). Uz to dječak je uticao na oca da Žanjedoljanjima izda i posebno odobrenje o isključivom pravu prodaje snijega u Kotoru, koje su oni koristili više od jednog vijeka. To pravo im je sankcionisao Petar I Petrović.”
Ljubo Vulović je između ostalog obavljao dužnost sekretara ,,Društva prijatelja Njeguša” punih deset godina i sprovodio mnogobrojne akcije na zaštiti i uređenju kako Njeguša tako i Krsca. Njegovim pregalaštvom je iz Krstačkog klanca izvučeno 16. tona različitog metalnog otpada. Posebna zasluga ovom neumornom neimaru pripada u tome što je prvo 2003. a potom 2017. godine svim raspoloživim pravnim aktima, ali i aktima Ministarstva poljorovrede zaštitio geografsko porijeklo Njeguškog pršuta. Zanimljivo je da je Nikola I Petrović često posjećivao Žanjev Do. Ostale su sačuvane brojne priče i anegdote o tome, jednu nam je Ljubo Vulović ispričao: ,,Kada je Nikola I Petrović preko Dolova išao za Žanjev Do, vidio je Mića (Ilijina) Radonjića (svog školskog druga iz djetinjstva) kako okopava (praši) krtolu. Kako je Mićo kao dječak bio nepobjediv u rvanju Nikola Mirkov Petrović ga sa konja pozdravi i upita: ,,A bogati Mićo, bi li me obalio sada u rvanju kao nekada u djetinsjtvu?” A Mićo mu mudro odgovori: ,,Nikolu Mirkova bih i sada oborio, ALI GOSPODARA CRNE GORE NIKADA.” Na stolu stoji požutjela fotografija koju je Gojko Ljesar prezentovao kada Žanjedolci Ilija Vulović, Pavo Ljesar zajedno sa Nikolom Kustudićem sa Majstora i Cucom Mijanovićem obućeni u crnogorsku narodnu nošnju dočekuju posmrtne ostatke Kralja i gospodara Crne Gore Nikole I Petrovića na Njegušima 1989. godine. Dah prošlih vremena u svima prisutnima ostavlja jake emocije i svjedoči nam o vremenima kada su ove starine živjele svoj život po drugačjim moralnim kodeksima, nego što je to slučaj danas. Ljubo Vulović je dobitnik brojnih priznaja za širi doprinos društvenoj zajednici. Za sami kraj razgovora smo ga pitali da nam prenese neku životnu poruku koja bi mogla mladima biti podstrek ali i uzor u životu, ali o rdnom kraju, odgovorio nam je: ,,Đe god su me putevi vodili Žanjev Do mi je nanosio bol jer je bio stalno u mojim mislima. A mladima bih poručio da idu i gledaju naprijed u životu, a da se ponekad okrenu za sobom i da shvate što su im oci i praoci od tankoga brašnjenika i novčanika sa mukom stekli.”
KLESARSKO UMIJEĆE MITRA VULOVIĆA
Nastavljamo obilazak sela da se bolje upoznamo i snimimo brojne kadrove. Pored jedne kuće novijeg datuma od klesanog kamena, nailazimo na Mitra (Perova) Vulovića koji sa ručnim alatom kleše uporno kamen a pomaže mu sin Miloš, daje mu onu bjelinu ljutog krasa dok sa čela orošenog znojem skida prašinu. Ustaje da se pozdravi s nama i započinjemo razgovor. Mitar (Perov) Vulović rođen je 1950. godine. Osnovnu školu je završio na Njegušima. Kao vrlo mlad neumorno je privređivao: kopao, orao, čuvao ovce, kosio. Završio je zanat za limara i radio u u preduzeću ,,Izgradnja Kotor”, a kasnije u Brogradilištu ,,Bijela.” Porodica se u želji za boljim životom seli u Gornji Stoliv, a kasnije kuću rade u Škaljarima 1972. godine đe se nalaze i danas. Otac Pero mu je živio 90 punih godina, uvijek su svi u porodici nosili ljubav prema Žanjevom Dolu i Bižaljevcu, to je za njih bio najljepši kraj, nešto što im ostane u sjećanju možda na neku životnu i tešku ali i časnu borbu. Na pitanje o klesarskom umijeću odgovara mi: ,,Vidite ovaj kamen, i on ima svoju dušu, dok ga klešem i postavljam u zid naše porodične kuće s njim unosim i dušu mojih predaka koji su gazili po tom ljutom kršu. Oni su bili borci i neumorni radnici. A čitav život im je bio jedna velika borba.” Njegov sin Miloš nas posmatra, pitamo ga koliko voli Žanjev Do? Odgovara nam: ,,Žanjev Do se ne voli, njemu se pripada svim srcem. Jer jedino tako mladi mogu da dožive i otkriju mnoge ,,nedokučive” tajne. Danas se mnogi mladi vraćaju da obnove svoje porodične kuće ili borave u njima tokom vikenda. Naše selo ima perspektivu i u turizmu jer ovaj raj je nešto u čemu treba da uživamo, a ja sam mu predan svim mojim bićem.” Da ne remetimo neimarsko umijeće Mitra Vulovića, upitamo ga za sami kraj da nam kaže što njemu predstavlja Žanjev Do? Odgovorio nam je: ,,Žanjev Do je za mene inspiracija kao i ovaj kamen. Selo koje je kroz istoriju sačuvalo najveće postulate ljudskih i moralnih vrijednosti u najtežim vremenima.” Pozdravismo se sa Mitrom i Milošem Vulovićem i nastavismo naš dalji obilazak.
CRKVA SVETOG PROROKA JEREMIJE
Sa nama je naš domaćin Gojko Ljesar. Odvodi nas do crkve Svetog proroka Jeremije da nam je pokaže. Pred samom crkvom su noviji obnovljeni grobovi koji su vjerovatno podignuti na mjestima starih. Crkva je jednobrodna zasvedena građevina izdužene osnove, sa polukružnom apsidom na istočnoj, a ulazom i zvonikom na preslicu sa tri zvona na zapadnoj strani. Orginalni krovni pokrivač od kamenih ploča sačuvan je na apsidi a brod crkve pokriven je crijepom. Unutrašnjost crkve je poprečnim lucima svoda podijeljena na četri traveja. Zidovi su raščlanjeni prislonjenim lukovima od kojih su tri para sa blago prelomljenim lukom u tjemenu a lukovi u zapadnom traveju su polukružni. Ova karakteristika zajedno sa promjenom tehnike zidanja na fasadama jasno pokazuje da je crkva produžena prema zapadu za oko 2,5 m. Ova promjena se mogla dogoditi u drugoj polovini XIX ili na početku XX vijeka. U obnovi crkve govori natpis iznad ulaznog portala iz 1902. godine. U crkvi se nalazi ikonostas koji je djelo ikonopisaca đinovskih čiji ikonostasi su zastupljeni i na području Boke i u crkvama građenim na Njegušima. Arhitekturu starije faze crkve karakterišu prislonjeni luci, koji su svojstveni vremenu XV i XVI vijeka. Stoga se može zaključiti da crkva odražava dugi kontinuitet postojanja na ovom mjestu kao i kontinuitet sela. Vrijedno je napomenuti da je ktitor darodavac zvona za crkvu bio nakon obnove mještanin Niko Ljesar. Krsna slava Žanjevog Dola je Jeremijin dan, 14.maja, a poslužbica Gospođin dan (Velika Gospođa: 28 avgusta).
PRIČA O JEDNOM VREMENU I LJUDIMA
Naš domaćin Gojko Ljesar nas je nakon obilaska crkve Svetog proroka Jeremije odveo da nam pokaže svoju porodičnu kuću, ali i kuću svoje braće Sveta i Voja. Kuća Ljesara je rađena od klesanog kamena i na kamenom bloku je isklesana 1884. godina što zaista predstavlja kuriozitet. Nakon ulaska u kuću i posluženja, Gojko Ljesar nam priča životnu priču svojih predaka, đeda Pava i oca Marka. Naš sagovrnik nastavlja: ,,Đed Pavo se rodio 1901. Godine, a otac Marko 1928. godine. Đed Pavo je imao teško djetinsjtvo i odrastanje. Rano je ostao bez oca koji je umro u dalekoj Argentini. Kao mlad preuzeo je na sebe teške obaveze, brige o porodici na svojim nejakim plećima okusivši svu gorčinu života. Otišao je vrlo mlad u Tivat da stvara i da u jednoj bogatijoj porodici uči zanat. Oženio se Jokom Otašević, izrodili su petoro djece- čeitri kćerke, naše tetke, i oca nam Marka koji se rodio 1928. godine. Đed je bio neumorni radnik i veliki autoritet i uzdanica naše porodice, naš ponos za kojim smo se svi vodili. Takav je bio ne samo naš Pavo već svi Žanjedolci. Čini mi se da su današnje mlađe generacije daleko od moralnih normi naših, mogu slobodno reći, slavnih predaka. Izuzetno umješan u svim seoskim poslovima za njega je radni dan počinjao zorom a završavao se s prvim mrakom. Ponekad životne okolnisti se surovo poigraju sa sudbinom. Prvi svjetski rat zatiče đeda Pava u rodnom Žanjevom Dolu. Crnogorske trupe brane Lovćen sa zastarjelim oružjem, dva brzomentna topa i 41 sporometnim dok Austrougarska sa ukupno 668 artiljerisjkih oruđa dejstvuju po Lovćenu. Jedan od dva brzometna topa bio je stacioniran na lokalitetu Zlatarice đe je crnogorska vojska dejstvovala i ubrzo se povukla sa položaja pred sami slom ne mogavši da se suprostavi jakoj artiljerijskoj paljbi. U žurbi Crnogorci raznose cijev topa i ostavljaju ga. Đed Pavo, iako mlad, ne želivši da top padne u ruke neprijatelja ga zakopava i tu ostaje sve do 2002. godine. Top je za potrebe crnogorske vojske izradila Francuska u Alžiru koji je bio dio njihovih kolonija. No, nevolja nikada ne ide sama i posle mirnodopskog perioda počinje II svjetski rat. Đed Pavo i otac Marko učestvuju u njemu. Čitavo selo je bilo antifašističko, svaki rat je zlo i nosi sa sobom žrtve. U tim teškim ratnim godinama otac Marko je spasio tada nepoznatog partizana Blaža Jovanovića koji nikada neće zaboraviti dobročinstvo naše porodice u poratnom periodu. Otac se nakon rata oženio Desom Vujović iz Ubala. Kako je prostor Lovćena izuzetno bogat ljekovitim biljem, đed Pavo je sakupljao ljekovito bilje i liječio lomove i uganuća kod mnogobrojnih mještana čitave Katunske nahije i Boke. Kada je 1950. godine otvorena ortopedija u Risnu đed Pavo je odbijao da liječi mještane i druge govoreći im da idu u risansku bolnicu ”
VELIKI SNJEGOVI NA KRSCU I ŽANJEVOM DOLU
Dok pravimo malu pauzu u razgovoru, Gojko Ljesar nas odvodi da nam pokaže izbu u kojoj je boravila stoka. Pri tom pored ulaza u izbu, koji ide spolja, ima i ulaz za izbu koji ide iz unutrašnjih prostorija, što je veoma neobično. Ulaz u izbe je bio najčešće pravilnog svoltanog oluka. Kada bi padali veliki snjegovi na Žanjevom Dolu, visine i preko dva metra, nije se moglo izači ispred kuće pa je iz unutrašnjih prostorija to bio jedini način da se priđe i nahrani i napoji stoka. Tako da je većina kuća imala ulaz u izbe iz unutrašnjosti kuće. Snjegovi u Krtstačkom klancu, ma kako to mnogima smiješno izgledalo, bili su do deset metara visine iz prostog razloga što su tako visokim nanosima doprinosile česte lavine sa planina. Gojko Ljesar dalje navodi: ,,Jedne prilike đed Pavo je izašao i krenuo prema Krscu kada je u daljini vidio dva čovjeka koji su nosili tele na ramenima da ga prodaju na Kotorski pazar. Jutro je bilo puno mraza i jako hladno. Lavina se pokrenula i dva čovjeka su nestala u njoj. U blizini đe ih je vidio đed Pavo, brzo je dotrčao. Prvog je izvukao polusvjesnog, a drugi je bio bez svijesti. Zajedno su ga njih dvojica ubrzo odveli u našu kuću i oživjeli ga trljanjem snijegom. Oba su bila iz Cuca. Tu gdje je sada restoran ,,Nevjesta Jadrana” to vam je kuća profesora Rada Ljesara, to jest njegovih nasljednika, đe su mnogi putnici namjernici našli svoje utočište pred nevremenom. Dio starog karavanskog puta od Žanjeva Dola vodi do Praćišta. Kada bi krenulo veliko nevrijeme jer je do Praćišta padala kiša i susnježica a od Praćišta do Žanjevog Dola i Krsca bile su strašne oluje. U toj gori ispod kuće je u tim olujnim noćima bilo vezano po 70 konja. Sve te putnike namjernike su Žanjedolci dočekivali i sklanjali u svojim kućama. Nije se imalo pa se dijelilo sa putnicima namjernicima ono što se u tom momentu našlo u kući. Tako su mnogi spašeni od sigurne smrti u tim olujnim noćima. Čovjek je mogao da ne jede, ali konju se moralo dati jer ako konj ne jede i oboli usljed nevremena, uginuo bi što je bila velika šteta za domaćinstva jer je konj bio višestruko korisna životinja.”
AMANETI PAVA I MARKA LJESARA
Gojko Ljesar dalje nastavlja svoju priču: ,,Nakon rata Blažo Jovanović je poslao pripadnike ondašnje Udbe da pronađu Marka Ljesara koji ga je u toku rata spasio i sačuvao. Kada su došli pripadnici Udbe, odveli su Marka u kabinet Blaža Jovanovića na Cetinju. Tada je Blažo u znak zahvalnosti dao Marku posao službenika. No kako je vlada prešla u tadašnji Titograd, to mom ocu nije odgovaralo i on je prebačen da radi u Kotor.” Pavo je dočekao duboku starost, punih 96. godina i umro je 1996. godine dok im je otac Marko umro 1993. godine u 65. godini života. Pavo je bio među onim živim Žanjedoljcima koji su 1989. godine dočekali povratak posmrtnih ostataka Nikole I Petrovića u Crnu Goru. Jedan od amaneta koje je Pavo ostavio bio je da na Zlataricama otkopaju zakopani top crnogorske vojske. Kada su ga pitali đe je tačno top zakopan rekao je da se ne sjeća dobro ali da zna kada su sijali krtolu da je na tom mjestu na Zlataricama krtola prije druge žutjela. A to je bilo zbog velikog sardžaja gvožđa u zemlji. Taj amanet Pavov zapamtili su dobro Gojko, Sveto i Vojo, ali i časne živote svoga đeda i oca koji su im bili uzor u životu. U životu smo upoznali mnogo ljudi ali smirenost ljubaznost i izuzetnu inteligenciju našeg sagovornika, iskusnog pomorskog marinera Gojka Ljesara je nešto što ćemo dugo pamtiti. Gojko se rodio 1951. godine. Prvih pet razreda je završio na Njegušima, potom je nastavio školovanje u Kotoru. Kuću su podigli u Škaljarima đed Pavo i otac Marko. Završio je Srednju i Višu pomorsku školu u Kotoru, nakon koje je studirao Saobraćajni fakultet u Beogradu. Gojko se rano otisnuo na dugu plovidbu u želji da sebi i porodici obezbijedi sigurnji i bolji život. Aktivno je plovio u periodu od 1970. do1989. godine, ali i radio u upravi Jugooceanije kao izuzetno sposoban kadar. Njegov rad i dobro poznavanje pomorske struke doveli su ga do zvanja brodskog inspektora na stranim brodskim kompanijama u periodu 1989-1996. Zbog velikog praktičnog i teorijskog znanja, Gojko je radio u Srednjoj pomorskoj školi 1992-2002, a nakon toga u Lučkoj kapetaniji Kotor 2002-2011. I nakon zasluženog penzionisanja ostao je saradnik u komisijama za polaganje različitih stručnih ispita u okviru Lučke kapetanije Kotor. Dokle je plovio, nikada neće zaboraviti kada bi brodovima dolazili u Bijelu na remont kada u daljini u noći vidi Lovćen i Žanjev Do kao jedini orjentir i njegov životni svetionik. Tokom dugih godina plovidbe, njegova porodica mu je bila puna podrška. Kada bi nakon dugih plovidbi išao na odmor, uvijek je ostao vjeran Žanjevom Dolu. Neobično je, ljeti bi kosio sijeno sa đedom Pavom na selu, a već sjutradan bi morao ići na brod. Za sami kraj kada smo ga pitali šta bi poručio mladima koji odluče da se bave pomorstvom, odgovorio nam je: ,,More je privlačno. Ko hoće da se bavi pomorstvom, treba što bolje da izuči zanat, ali i da što prije ostavi brod.” A o rodnom kraju kaže: ,,Da se rodni kraj obnavlja i da se u njega ulaže. To je rodna gruda koja se voli ma gdje bili, ona uvijek nosi veliku magiju u sebi.” Gojkov brat Vojo se rodio 1958. godine. Radio je u Jugopterolu u Kotoru đe je stekao penziju. Bratska sloga, razumijevanje i poštovanje je nešto što krasi Ljesare. Treći brat Sveto je završio Višu pomorsku školu u Kotoru, ali je radni vijek proveo u Industriji ležaja u Kotoru. Svi su porodični i uspješni ljudi sa lijepim potomstvom. Kuriozitet je da njihov potomak Pavle Ljesar, inače izuzetan pilot, padobranac i paraglajeder, avionom u znak pozdrava preleti iznad Žanjeva dola, Bižaljevca i Lovćena, odajući svaki put svojevrsni pozdrav ovoj ljepoti, ali i rodnom kraju svojih predaka.
Tri brata Ljesara: Gojko, Vojo i Sveto su ispunili đedov i očev amanet, prije svega su postali dobri porodični ljudi, ali i na Zlataricama traktorom 2002. godine iskopali su i izvukli top kojim su Crnogorci branili Lovćen, Crnu Goru i svetu slobodu koja se plaćala onim najvrjednijem, a to je ljudskim životima. Top su pjeskarili u Tivtu i postavili ga ispred restorana ,,Nevjesta Jadrana” iako je ovom vrijednom eksponatu mjesto makar ispred nekog muzeja.
Poznati toponimi sela po građi profesora Rada Ljesara su: Aluga-šuma iznad sela, Andrića obor-centar sela, Bižaljevac-seoski katun, Bor-kamenito udubljenje, Borina-kamenito udubljenje, Brijeg-ulaz u katun, Grede-kamenjar iznad sela, Gredice-kamenjar, Grlo-kamenito udubljenje, Guvno (Ljesara)- guvno i okolna livada, Guvno (Perovića)- guvno i okolni pašnjak, Žanjedoljski- vrh 1402 mnv, Za kam-za dub- ulaz u selo, Jelina kućišta-kamenjara iznad sela, Jeličin potok- pašnjak u jednoj uvali, Kapa-kamenito uzvišenje, Koba-jama u kamenjaru, Kraj potoka-kamenjar, Kraj džade-kamenjar, Kruška-kamenjar i kuće Perovića, Kula-kamenjar usred sela, Ladove lazine-šuma, Leđenica-jama sa vječitim snijegom i ledom, Leđenice-pašnjak i kamenjar oko jame, Longova rupa-šuma, Ljesareve bistijerne-tri vode uz kuće sa vodokupom i četvrta izvorska u samoj kući, Ljesareve kuće – nekoliko kuća u centru sela, Ljut-kamenjar iznad sela, Mala kamenica- kamenjar, Mala pliješa-šuma iznad sela, Na vrh ploča-kamenjar, Ođa-počivala u šumici kraj puta, Pod Longovom rupom-kamenjar, Potok-voda u prirodnom kamenu, Priječac-staza kroz kamenjar, Skala-kamenjar na ulazu u selo, Sniježnica-jama sa vječitim snijegom, Spasojevića kuće-Vukotića nazvane po pretku? Tražina-puteljak kroz šumu, Tunel- iznad sela s dva rezervoara za vodu. Voda dovlačena vodovodom iz Kotora (sve izgrađeno u doba okupacije od Austrije 1916-1918. Danas sve van funkcije, Uba-voda u selu, Ublić-voda teče samo sa jeseni i u proljeće na ulazu u selo sa ceste, Uz Alugu- prosječen vertikalni prolaz kroz šumu, Uz Greben-put što vodi iz sela u pravcu Štirovnika i Jezerskog vrha, Uz Doce-put što vodi od Ubala do Dolaca, Uz Jeličin potok-put što vodi kroz navedeni pašnjak, Uz Krušku- put što vodi od ceste ispod sela do kuće Perovića, Uz Ljut-put što vodi od Ođe do Malog Bižaljevca, Uz Ođu- put što vodi od sela do katuna, Uz potok-put što vodi u selo sa ceste sa južne strane, Uz ulicu-put što vodi od sredine sela do poslednjih kuća Perovića, Ulica-put što vodi sredinom sela ispod kuća Vulovića, Džada-cesta ispod sela, Džada kroz alugu-cesta iznad sela, Škalje-kamenjar sa rijetkom šumom, Štiva-stepenasto poređani slojevi stijena u kamenjaru iznad sela.