Piše: Edin Smailović
Iz perioda studiranja u Sarajevu dobro pamtim foru o tome kada neko na ulici vikne “ministre”, a ono se pola ulice okrene. To je bio trenutak u kojem su razne vlade unutar Bosne i Hercegovine ukupno brojale 170 ministara. Broj ministara je danas smanjen, ali ludačka košulja skrojena u Dejtonu i dalje drži neopravdano veliki broj ministara na plećima građana Bosne i Hercegovine.
U četvrtak, 28. aprila, biće izabrana nova vlada Crne Gore. Činiće je premijer i 20 ministara, od čega 18 resornih i dva bez portfelja. Tako da sada, kada na glavnoj ulici u Podgorici viknete “ministre”, neće se okrenuti pola ulice, ali bar pet-šest ljudi hoće.
Razlozi za ovu i ovakvu vladu su spoljašnji i unutrašnji. Onaj spoljašnji se tiče međunarodnog faktora (EU i Amerike) koji je jasno kazao da Zdravka Krivokapića i njegovu vladu više ne smatra pouzdanim partnerom i to joj je u konačnici i presudilo.
Kraj Krivokapićeve vlade je nesumnjivo ubrzao i rat u Ukrajini i potreba da se u Crnoj Gori i regiji sa ključnih pozicija smijene proruski igrači.
Što se tiče podjele funkcija i personalnog sastava vlade, ona je rezultat složenih ličnih, međupartijskih i unutarpartijskih odnosa i zahtjeva.
Međunarodni faktor je bio zadovoljan padom Krivokapićeve vlade i izuzev rješenja koja se tiču rukovođenja sigurnosnim aparatom (odbrana, policija i obavještajna služba) ostala imenovanja su prepuštena političkim partijama.
Zahtjevi su bili veliki pa se shodno njima i vlada maksimalno rastegla, pa smo došli do broja od 20 ministarstava na državu koja ima stanovnika koliko malo veći grad u Evropi. Jedan šaljivdžija je izjavio da bi bilo i više ministarstava, ali zafalilo kreativnosti pa se nisu mogli smisliti nazivi za nova.
Nekompetentnost kadrova
Ali, iako je ova vlada prevelika za crnogorske prilike, očigledno da je u ovoj situaciji bila jedina moguća. Zapad drži da Demokratska partija socijalista još uvijek nije dovoljno reformisana (čitaj počišćena od kompromitovanih kadrova). Uz pritisak i obećanja o rukovodećim mjestima na nižem nivou, DPS je pristao da podrži vladu.
S druge strane, Demokratski front je pristao da ne opstruira izbor nove vlade, uz obećanja da neće biti sječe njihovih kadrova u državnoj upravi.
I tako se došlo do ovakve kompozicije vlade u kojem imamo prosrpski SNP, procrnogorski SDP, Abazovićevu URA i stranke manjinskih naroda.
Ono što se na prvu da primijetiti kada je u pitanju nova vlada jeste, nažalost, nekompetentnost, posebno lidera pojedinih političkih partija koji su prigrabili ministarske funkcije. Uzgred, ovo je odličan primjer kako se vic i stvarnost u Crnoj Gori uvijek na kraju susretnu. Meni jedan od boljih viceva o Crnogorcima je onaj kada pitaju Crnogorca da li zna da upravlja avionom, a on odgovori: “Nisam probao, ali sigurno znam”.
Tako i lideri političkih partija u Crnoj Gori ništa ne znaju o ministarstvima koja su pristali da vode, ali su sigurni da će biti odlični ministri.
Iako su imali bolja rješenja unutar partija koje vode, sujeta i glad za vlašću je bila jača. Čak je i počasni predsjednik jedne partije počašćen ministarskom funkcijom.
Jednom predsjednik, uvijek predsjednik, a to u Crnoj Gori uvijek znači prvi do trpeze.
Šta očekivati od nove vlade?
Pitanje koje se logično nameće je šta građani Crne Gore, regija i međunarodna zajednica mogu očekivati od ove vlade?
Razloga za skepsu je mnogo. Jedan je to što konsituenti nove vlade imaju dijametralno suprotne poglede na mnoga važna pitanja u Crnoj Gori: popis stanovništva, položaj vjerskih zajednica, obrazovne i kulturne postulate na kojima bi trebalo da se konstituiše crnogorsko društvo.
Drugi problem je bolest partitokratije koja je zahvatila sve pore crnogorskog društva. Glad za sinekurama uglavnom nekompetentih partijskih činovnika mogla bi natjerati i ovu vladu na otvaranje stotina nepotrebnih radnig mjesta u vidu pomoćnika, savjetnika, sekretara i slično.
To je ono što se u Crnoj Gori zove “dubina”.
I svuda u svijetu dubina znači baš to osim u Crnoj Gori.
U Crnoj Gori se po dubini dijeli politički plijen. U dubini love svi oni koji su nepismeniji i nesposobniji od svojih lidera. Tamo postaju direktori, predsjednici upravnih odbora, dekani fakulteta.
Iz te mračne “dubine” dolaze korupcija, nepotizam, kriminalno udruživanje.
Sve ovo moglo bi da dovede do toga da, umjesto da bude dio rješenja, ova vlada samo usložni već jako problematičnu situaciju u zemlji.
Zrno nade
Ali, kao i u svakoj pesimističnoj situaciji, i u ovoj ima zrno nade. A ono se nalazi u topuzu ambasada zapadnih zemalja u Podgorici. Samo uz ogroman pritisak može doći do nastavka obračuna sa organizovanim kriminalom, obuzdavanja partitokratije i ponovnog čvrstog povratka na euroatlantski kurs. To bi moglo dovesti do toga da potencijalni uhljebi napuste politički život što bi bio prvi korak ka njegovom ozdravljenju.
Ako to uspije, onda bi ova vlada i mogla na kraju dobiti prelaznu ocjenu. Iskreno, bio bi to podvig s obzirom na tešku političku i ekonomsku situaciju, sveukupne međunarodne prilike i realno limite kada su kadrovski resursi u pitanju. I, naravno, na faktor vremena, jer je trajanje vlade limitirano i vremenom, od godinu do najviše dvije, što realno ostavlja veoma malo prostora za krupne reformske zahvate.
I na kraju, želim istaći dvije, po meni, najpozitivnije stvari kada je u pitanju nova vlada.
Prvo, u vladi će biti trećina članova iz reda manjinskih naroda što odslikava multureligijski i multietnički karakter Crne Gore. Posebno je za pohvalu to što je u vladu uključen i predstavnik hrvatskog naroda u Crnoj Gori, iako nacionalne stranke Hrvata nisu prešle cenzus na prošlim izborima. Tim činom je nova vlada sa riječi prešla na djela kada su u pitanju deklarativne proklamacije o multietničnosti i toleranciji.
Druga pozitivna stvar je to što je Crna Gora opet dobila ministarstvo kulture. Dobro je i to što je buduća ministrica nestranačka ličnost .
Na kraju, kao građanin Crne Gore, novoj vladi mogu samo da poželim sreću.
A trebaće joj.
I to puno sreće, s obzirom kakvi će se izazovi pred Crnom Gorom uskoro pojaviti.