Na najnoviju invektivu Pedra Uljarevića „Grabež oko korita“ ne bih reagovao da autor u njoj nije spomenuo tradicionalnu Crnu Goru. Pedro, naime, radi ono što je jedino i umio u životu – igra ulogu agenta provokatora, pa obmanjuje, provocira, brlja, sve dok mu se neko ne namjesti za tužbu, da masno – kakvim ga je inače Savaot načinio – oliže brke.
Zbog javnosti samo ću se kratko osvrnuti na Pedrove laži o Adnanu Čirgiću i meni. Elem, 2008. godine Adnan Čirgić i ja priređujemo, a Matica crnogorska i Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“ objavljuju, iz arhiva rukopis romana kralja Nikole Despa.
Potom 2009. Uljarević i njegov Oktoih publikuju bez saglasnosti prvoga izdavača, kršeći tako Zakon o autorskim i srodnim pravima, drugo izdanje romana Despa kralja Nikole. Da je Uljarević počinio intelektualnu krađu ključni su svjedoci Zakon o autorskim pravima i gregorijanski kalendar (mada ni julijanski ne bi ništa drugačije posvjedočio) po kojem, čak i da ga baždare opsjenari Pedrova ranga, 2009. godina ne može prethoditi 2008. godini.
Sudska odluka kojom u svojim akrobacijskim zaobilaženjima istine vitla Pedro Uljarević ne oslobađa ga odgovornosti da je nesumnjivo počinio intelektualnu krađu, već potvrđuje poslovičnu pristrasnost (da ne upotrijebim grublju riječ) crnogorskih sudova koji ne odlučuju o meritumu, već iz „procesnih razloga“ tužbu proglašavaju povučenom.
Dakle, presuda iza koje Pedro krije svoju golotinju svjedoči jedino o tome da je sud našu tužbu proglasio povučenom, a ne da Pedro nije plagijator. Ono što se Pedru u ulozi agenta provokatora bar ne može zamjeriti jeste to da je lijen.
Nakon „Grabeži oko korita“ Pedro je juče uspio još jednom da se obaleži pamfletićem „Kazuj babo jesi li vještica“ u kojem demonstrira svoj nesporni dar za konfabulacije. Tako Čirgiću pripisuje ono što ovaj nije napisao u pogledu namirivanja sudskih troškova, s pozivom na Božju pravdu prijeti novim reketašenjem i tvrdi da je Čirgić s kraljem Nikolom trebalo da potpiše izdavački ugovor, pritom, „ka da neće“, domećući da smo „koristili tuđ tekst (…) i objavili ga pod svojim imenom.“
A taj „tuđi tekst“ koji smo Čirgić i ja koristili je rukopis romana kralja Nikole Despa koji smo naravno objavili pod njegovim imenom i koji smo, kako to svjedoče evidencione knjige i službenice Arhivsko-bibliotečkog odjeljenja Narodnoga muzeja na Cetinju, koristili i raščitavali upravo u toj arhivskoj jedinici, u koju nikad nije privirio ni Pedro ni niko ko potpisuje njegovo, piratsko izdanje romana kralja Nikole.
Ugovor s kraljem Nikolom doduše nijesmo potpisali iz opravdanih razloga. Kralj Nikola je, naime, u trenutku kad smo Čirgić i ja raščitavali njegov rukopis cijelih 87 godina bio upokojen u Gospodu. Kako to predviđa Zakon o autorskim i srodnim pravima, rukopis kralja Nikole kao „slobodno djelo“ (ono koje je ostalo neobjavljeno 70 godina nakon autorove smrti) prvi smo zakonito objavili 2008. godine i time stekli prava prvoga izdavača.
Jasno je, naravno, da što god otpišemo Pedru, njega to neće obavezivati, jer njega činjenice, onako kako je to inače slučaj s profesionalnim śecikesama, i ne zanimaju. Zato ću ovim završiti svaku polemiku s njim.
No, da se vratim Pedru i tradicionalnoj Crnoj Gori. Ta je sintagma danas najfrekventniji simbol kojim se u Crnoj Gori nastoji opravdati izdaja, a najglasnije ga prizivaju oni koji od Njegoša – kako je to lucidno govorio Radoslav Rotković – uzimaju samo bradu.
A evo što je kao životno načelo baš te tradicionalne Crne Gore označavano u Glasu Crnogoraca 1884. godine:
„Crnoj Gori je životno načelo – Crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla, živjeti, t.j. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale one iste stijene i krš, možda još zaođenute šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvjetljenijeg – ali to ne bi bila više Crna Gora, kada u njoj ne bi bilo Crnogorstva“.
Što je to „Crnogorstvo“ objašnjeno je dodatno u istome članku:
„Prvo što se tiče Crnogorstva, ono nije samo junaštvo nego i čojstvo (humanost). U njemu su dakle dva elementa, koji samo kad su u slozi sastavljaju ideal Crnogorstva.“
Kad bi ovo danas bila ona tradicionalna Crna Gora, dakle, tipovi poput Pedra ne bi se ubrajali u čeljad. A đe bi im bilo mjesto i što bi im po toj osnovi pripadalo možemo pronaći u još jednome dokumentu iz vakta tradicionalne Crne Gore – Zakoniku knjaza Danila iz 1855. godine.
U članu 80 Zakonika detaljno se obrazlaže kako se u tradicionalnoj Crnoj Gori tretirala Pedrova fela:
„Za lupežtine određuje se tjelesni kastig ovako: Koji lupež ukrade Crnogorcu ili Brđaninu oružje, batina stotinu; za konja ili vola malog ili velikog batina pedeset; za jedno ulište čela isto koliko i za jedno govedo kastig osuditi; za brava malog ili velikog batina dvadeset; za pokrađu iz kuće ili iz obora i ostale različite lupežtine od najmanje stvari do brava batina dvadeset. Ovo se razumije za svaku pokrađu iz kuće ukradenu i ponešenu, ne spominjujući dijete ludo, koje bi što od đetinjske ludosti učinilo, ili drugo čeljade, koje nema čiste svijesti i pameti.“