piše: Edin Smailović
Za koji dan navršiće se 30 godina od kako je na teritoriji Crne Gore na brutalan način likvidirana bošnjačka porodica Klapuh iz Foče. Činjenice o ovom ratnom zločinu su poznate. Poznati su izvršioci i okolnosti pod kojima se zločin desio.
Svake godine, na godišnjicu ovog gnusnog zločina, bude objavljen manje-više isti tekst. Sve se ponavlja, okolnosti, imena zločinaca, presude… Sve je isto, izuzev što se ovoj tužnoj godišnjici doda novi broj. Sada smo na 30. godini od počinjenog zločina. Zato sam odlučio da o ovom zločinu pišem stavljajući akcenat na dvije stvari, koje nam, bojim se, zamagljene biflanjem činjenica, promiču.
Zločinci su se prvo zabavljali, pa ubijali
Prvo pitanje je: Zašto je porodica Klapuh ubijena na teritoriji Crne Gore? Zločinci su ih “bez problema” mogli ubiti u njihovoj kući, ili bilo gdje na putu od Foče do granice sa Crnom Gorom. Tih dana je u Foči, ili bilo kojem drugom gradu u Bosni i Hercegovini pod kontrolom vojske Radovana Karadžića i Ratka Mladića, svako mogao ubiti nekog pripadnika nesprske zajednice kada je i na koji način htio; naravno, bez ikakve bojazni da će biti kažnjen.
Logično pitanje je: Zašto su ubice čekale da pređu granicu sa Crnom Gorom i da ih zvjerski likvidiraju na teritoriji Crne Gore. Odgovor je morbidan i zastrašujući u isto vrijeme. Zločinci su htjeli da se malo zabave. Da daju nesrećnim ljudima malo nade, da pomisle da su spašeni, a onda im pokazati da su oni gospodari života i smrti. Zamislite samo koliko su se zabavljali i uživali dok su gledali ozarena lica porodice Klapuh kada su konačno prešli granicu sa Crnom Gorom. Koliko su u sebi umirali od smijeha dok su ti naivni ljudi u sebi mislili: “Spašeni smo!” Ne, ubicama nije bio dovoljan samo zločin. Prije nego što su im oduzeli živote, morali su im pokazati koliko su nemoćni i koliko njihovi životi ništa ne vrijede.
Ono što se desilo porodici Klapuh tog julskog dana 1992. godine je priča o cijelom prostoru ex-Jugoslavije zahvaćenim ratom. Onaj koji je spreman na nasilje dobio je privilegiju Boga, onoga ko odlučuje ko živi, a ko umire. Od tada do danas, samo u različitom obliku, to je opstalo i do danas. Zato, uostalom, i nema pravde za porodicu Klapuh. Jer, kada bi je imalo za ovaj slučaj ratnog zločina, bilo bi ga i za druge. A ako bi bilo za ostale, nestalo bi murala, nestalo bi prizivanja zločina i pjevanja oda ratnim zločincima. I ono najvažnije – promijenio bi se poredak. Umjesto da žrtve budu vrijeđane i ponižavane, a njihovi potomci da žive u strahu da se ne ponovi isto, ratni zločinci i njihovi pristaše bi bili ti koji bi se morali zavući u mišje rupe u strahu od pravde.
Država Crna Gora se odlučila na kukavičluk
Uostalom, Evropa je tako ozdravila poslije Drugog svjetskog rata, jer se jasno znalo gdje je mjesto ratnim zločincima i onima koji njeguju njihove ideje. E sada, zašto “majka Evropa” ne želi to da primijeni na Zapadnom Balkanu pitanje je na koje znam odgovor. I taj je odgovor takođe toliko zastrašujući da ću ga ovdje izostaviti.
Ali, i pored ravnodušnosti Evrope, makar u okviru njenih granica pravila su jasna, odnosno to je tako u normalnom svijetu. Ali, naravno, mi smo se sa tim svijetom rastali prije 30 godina. I to nije rezultat nikakve zavjere, nego isključivo naše volje da se po svaku cijenu distanciramo od svake normalnosti. I, što je najgore, uspjeli smo da odgojimo mlade generacije mrzitelja i tako da za duži period odložimo nadu u bolje sjutra. Na sreću, male su mogućnosti da ti mladi mrzitelji nanesu štetu nekom nedužnom. Ovog puta mi ćemo biti ti koji će sami kušati specijalitet koji smo pripremili.
Kao i u većini drugih slučajeva, ne postoji nikakvo obilježje da je ova porodica pobijena na obali Pivskog jezera. Država Crna Gora, po ko zna koji put, demonstrira da ne želi i da nije sposobna da radi svojeg dobra, a prije svega kao čin ljudskosti, implementira čuvanje i izučavanje “Kulture sjećanja”, kako nam se ove i slične stvari ne bi događale u budućnosti. Država se i ovaj put, umjesto hrabrosti, odlučila na kukavičluk “dobijanja na vremenu”. Samo što vrijeme ne radi za nju.
Neće se svi zločinci upisati u ‘tefter nečasnih’
U odnos prema ovom i drugim ratnim zločinima stala je slika naše kompletne duhovne zapuštenosti. Procesa gubljenja empatije, u kojem je potpuno normalno dehumanizovati cijelu jednu etničku ili vjersku skupinu. A zna se, nakon dehumanizacije, uvijek ide i fizička eliminacija. Tako, kada se eventualno nađete ispred ta tri mezara, Hasana, Feride i Sene, zapamtite to što vidite, to se crnogorsko i društva na prostoru ex-Jugoslavije ogledaju. To smo mi. Žalostan primjer ljudske egzistencije na Zemlji.
Pitao sam jednom jednog od imama, na jednom od redovnih okupljanja povodom zločina u Štrpcima, šta je jedan od najvećih sevapa (dobrih djela) koje čovjek može učiniti. “Sjećati se onih kojih nema ko da se sjeća”, odgovorio mi je. Na kraju, ostalo nam je od borbe protiv zla samo to. Da se sjećamo, da time kažemo da nismo zaboravili. Dovoljno da oni zli ne spavaju mirno. Da se stalno podsjeća da svi zločinci nisu privedeni pravdi.
Neko će se zapitati koji je smisao nakon 30 godina? Prije neki dan pred sud je izveden nacista star 101 godinu. Nadam se da će dovoljno poživjeti da ga sud ljudi upiše u “tefter nečasnih”. Naravno, ni tamo, ni ovdje neće se svi koji trebaju biti u “Tefteru nečasnih” naći u njemu. Ali, sa svakim novim imenom tamo raste nada za bolje sjutra. Amin.