Danas, povodom Svjetskog dana autizma, 2.aprila, želim da ukažem na specifičnosti poremećaja iz autističnog spektra i potrebe tih osoba koje su, prema ocjeni Evropskog parlamenta i Ujedinjenih nacija, jedna od socijalno najugroženijih građana u svijetu.
Danas kao i svakog 2.aprila govoriće svi osim onih o kojima mi govorimo. U našoj zemlji je registrovano 237 autistične djece, iako se zna da ih ima mnogo više. Centar za autizam i dječiju psihijatriju “Ognjen Rakočević” broji više od 5.000 djece sa razvojnim i drugim smetnjama.
Kada kažemo autizam, imamo ne samo one koji nikada ne izađu iz kućnih zatvora, koje roditelji kriju zbog sramote, već i one koji spadaju u visokofunkcionalne, koji takođe zbog jedne vrste diskriminacije koja je prisutna u našem društvu, doživljavaju razne neprijatnosti. Da li smo kao društvo toliko zli i pakosni da različitost i diskriminacija još uvijek dobijaju na značaju?
Autizam je stanje koje se u Crnoj Gori po pravilu utvrđuje nakon godina strahova, neizvjesnosti i lažnih nada, generisanih od svih predstavnika “sistema” na koje se nailazi: pedijatara, psihijatara, vaspitača. A kada se dijagnoza dobije, onda kreću nove roditeljske muke. Obezbijediti djetetu kakav-takav kvalitet života, uskladiti svoje lične i profesionalne potrebe sa njim, brinuti se o drugoj djeci u porodici ako ih ima, svariti prevrtanje očima ili glasno negodovanje u situacijama kada se dijete ne ponaša društveno poželjno, ali i poneki sažaljiv pogled i tužan uzdah onih koji razumiju. Biti uvijek korak ispred ljekara i terapeuta, jer jedino roditelj ima kompletnu sliku o svom detetu.
Djeca sa autizmom su taoci našeg opšteg neznanja, roditelji su taoci društva a svi zajedno su taoci sistema. Šta, ovako sluđeni, okupirani politikom i zanijeti preživljavanjem i možemo znati o autizmu? Ništa. Ko se bavi autistima i sjutra njihovom budućnošću – niko.
Moram nešto da priznam – ne zanima me šta je uzrok autizma. Ni najmanje. Nije mi potrebno da bilo koga okrivljujem. Nije mi potreban bilo kakav zaključak. Možda mi je potrebno da odspavam, da odsanjam ono što želim, ali mi ne treba sav taj autistični džez.
Okrenula sam novu stranicu. Stranicu u kojoj će plava boja neba, uvijek biti na prvom mjestu. U svijetu je sve više dokumentiranih priča i emisija o osobama sa autizmom koje završavaju škole, fakultete i postaju punopravni članovi društva, ali to nije pravilo i u Crnoj Gori.
Danas ćutim u nadi da će moje misli napokon doprijeti do cilja, ćutim za osobe koje ne mogu da kažu ništa, a znaju i osjećaju sve, danas ćutim za autizam. Dajte nam podršku, ćutite i vi, budimo jednaki – samo minut.
Milka Šćepanović