Šta je zajedničko Ukrajini, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori?

piše: Edin Smailović

To februarsko jutro glavna vijest je bila da je Rusija počela sa invazijom na Ukrajinu. Javnost u Crnoj Gori, ali i regiji  se oštro podijelila na one koji osuđuju Putinov napad na Ukrajinu i na one koje za taj napad navijaju iz petnih žila.

Ono što je očekivano jeste da je Putinov napad naišao na simpatije kod onih koji su devedesetih podržavali Miloševića, a danas navijaju za uništenje Bosne i Hercegovine kao države i ako već ne može uništenje države, onda makar identitetsko potiranje države Crne Gore.

Tu se zapravo i krije odgovor ovolike podrške  agresiji Rusije na Ukrajinu i u Srbiji i  cijeloj regiji. Jednostavno, oni kojima je  postojanje građanske Crne Gore i isto takve Bosne i Hercegovine strano i neprihvatljivo, savršeno dobro razumiju Putinove stavove o Ukrajini.

Slobodan Milošević i dominanta elita u tadašnjoj Srbiji (uključujući skoro cijelu tadašnju opoziciju) smatrali su da su Crna Gora i Bosna i Hercegovina srpske zemlje. Vojisavljevići, Balšići, Crnojevići, Kotromanići su, po njima, bili Srbi. Samim tim bilo kakav drugačiji diskurs u odnosu na ovaj istog momenta čini postojanje Bosne i Hercegovine i Crne Gore nelegitimnim i neprijateljskim.

Upravo sa takvim opravdanjem je zvanični Beograd u ratu 1992- 1995 godine izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Rezultat je svima poznat. Masovno razaranje, blizu 100 hiljada ubijenih, ratni zločini koji su kulminirali genocidom.

Ipak, Milošević je na kraju zaustavljen vojnom  silom i prinuđen da prizna Bosnu i Hercegovinu u njenim međunarodno priznatim granicama.

Intervencija NATO pakta na Kosovu

Sa Crnom Gorom je bila na sreću nešto drugačija situacija. Postojanje Crne Gore se tolerisalo dok je  njeno rukovodstvo bilo spremno da bude  “drugo oko u glavi”. Istog trenutka kada je Đukanović, 1997. godine, okrenuo leđa Miloševiću i nacionalističkoj opoziciji u Beogradu, dobio je titulu izdajnika, a projekat nezavisne Crne Gore je proglašen za antisrpski i zavjeru Vatikana, Amerike i Turske.

Nema sumnje, da bi i Crna Gora kao Bosna i Hercegovina bila  pretvorena u krv i pepeo, ali događaji nisu išli na ruku planerima zla. Intervencija NATO pakta na Kosovu 1999. godine je oslabila Miloševića do te mjere  da je svrgnut s vlasti 5. oktobra 2000. godine i kasnije izručen Haškom Tribunalu.

Nevoljno i pod pritiskom, u Beogradu se prihvatila činjenica, ali samo privremeno, da su Bosna i Hercegovina i Crna Gora dvije nezavisne i suverene države. To je bila naravno priča za međunarodnu zajednicu. U stvarnosti se djelovalo tako da se što je više moguće oslabe oba susjeda i koliko je to moguće spriječe i uspore euroatlantske integracije.

Nadu i resurse za ovo djelovanje crpili su u Putinu i Rusiji. Putinov obračun sa Gruzijom i aneksija Krima, bili su modeli odnosa sa susjedima koji su  se sanjali i na Balkanu.

Zato se putinizam ovdje tako dobro “primio”.

A i ne treba biti posebno pametan da se u odnosu njega i njegove klike prema Ukrajini ne prepozna Miloševićev obrazac iz devedesetih. Prema toj matrici Ukrajinci su Rusi. Samim tim Ukrajina je ruska zemlja, odnosno Ukrajina je zapravo Rusija. Samim tim Ukrajinci su Rusi, a ukrajinski jezik je zapravo ruski jezik. Onog trenutka kada su u Kijevu jasno rekli da im ne pada na pamet da budu u takvoj vrsti odnosa, u Moskvi je donijeta odluka da je sasvim legitimno sravniti Ukrajinu sa zemljom. Kad već nije ruska, onda je logično ničija.

Spašena Crna Gora i BiH

Na svu sreću, i pored ogromne tragedije koja se dešava, Putinova armada, iako puno nadmoćnija od ukrajinske vojske, isto kao nekad Miloševića, nije uspjela ni izbliza u svom naumu. Pokazalo se, kao mnogo puta do sada, da je od siline oružja, često važniji motiv sa kojim neko ulazi u rata. Iz Ukrajine nam stižu slične slike kao i sa ratišta devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Ruski vojnici iz porušenih kuća nose sve što mogu od donjeg veša do namještaja, pokućstva i krovnih konstrukcija.

To što su ukrajinski borci uspjeli da iznesu na leđima četiri mjeseca agresije, više sam nego uvjeren, spasilo je nas u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, mnogih problema. Jer onaj koji može umarširati u Kijev i slomiti državu od 40 miliona duša, bez problema može pokoriti ovakve dvije države.

Na našu sreću, još jednom, u tome se nije uspjelo.

Ali to ne znači da su svi problemi sa neuspjehom Putinove invazije na Ukrajinu ovdje prošli. Evropska Unija i NATO moraju shvatiti da je sada vrijeme za konačnu i potpunu pacifikaciju Zapadnog Balkana i njegovo potpuno integrisanje u euroatlantske strukture.

U suprotnom, ekstremizam će nastaviti da buja, jer ništa što se trenutno dešava, posebno u sferi vjerskog, obrazovnog i kulturnog života, ne ostavlja prostora za optimizam.

Ulazak u ovakve dvije velike integracije ipak bi učinile ove granice trajnim  i nepovredivim. I ono što je puno važnije, mogućnost rata svela na minimum.

Na kraju, Evropa to duguje Crnoj Gori, a posebno Bosni i Hercegovini.

Ako deklarativno tvrde da su njihovi principi dobrosusjedski odnosi, mir, tolerancija i uvažavanje, onda bi shodno tome trebali da se i ponašaju.

Gomilanje frustracija

Jer ni Crna Gora, a ni Bosna i Hercegovina ne ugrožavaju nijednog svojeg susjeda niti mu na bilo koji način negiraju postojanja.Tako da bi ubrzano primanje Crne Gore i Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju, bio najbolji primjer dosljednosti i beskopromisnosti kada su u pitanju  osnovni principi na kojima egzistira Unija.

A što se pak tiče obožavaoca lika i djela Slobodana Miloševića i Vladimira Putina, čisto sumnjam da je njihovo preobraćenje moguće. Jednom kada i Putin, na ovaj ili onaj način ode sa vlasti, opet će se tražiti neki novi mesija. Neko ko će izliječiti sve frustracije i razočarenja.

A ona su se nagomilala svih ovih decenija. To što postoje i postojaće Ukrajina, Bosna i Hercegovina i Crna Gora su jedna od najvećih.

Ali to je samo dio jedne kompletne lepeze razočarenja. Isti takvi ne mogu smisliti vjersku, etničku, ravnopravnost žena…

Jedina nada je da nove generacije koje dolaze neće biti zatrovane na ovaj način.

Ali da bi se to desilo, moraće se imati hrabrosti zakucati direktno na vrata “trovačnice”.

A svi znamo na kojoj se adresi “trovačnica” nalazi.

I svi znamo da se bez jakog argumenta sile ista nikada neće zatvoriti.