Rus Bronevski, 1818. godine: “Samo ime Crnogorac izaziva kod drugih paniku i strah”

Piše: Miroslav Ćosović

Na današnji dan, 7. aprila 1835. umro je ruski pomorski oficir Vladimir Bronevski.

VLADIMIR BRONEVSKI (1784-1835)

Gojko Vukčević koji je preveo knjigu Bronevskog o Crnoj Gori, predstavlja ga:

“Bronevski Vladimir Bogdanovič (1784-1835), rođen je u plemićkoj porodici u Tulskoj guberniji. Obrazovanje je dobio u pomorskom korpusu. Bio je vrlo obrazovan, poznavao je pored svoje vojničke profesije još i istoriju, mitologiju, umjetnost i sl. . . Učestvovao je u kampanji admirala Senjavina na Sredozemnom moru od 1805. do 1810. g. Zatim je služio u Crnomorskoj floti i 1818. g. prešao je u rezervu sa činom kapetan-lajtnanta…” (Vladimir Bronevski, Zapisi o Crnoj Gori i Boki, Cetinje, 1995, str 203)

Pošto je uplovio u Boku, Bronevski se upoznao sa narodom i prilikama u Boki, a zatim je obišao i Crnu Goru. Svoje utiske iz Crne Gore i Boke sredio je i objavio 1818. godine u S. Petersburgu u knjizi pod naslovom “Zapisi pomorskog oficira za vrijeme kampanje po Sredozemnom moru pod komandom vice-admirala Dmitrija Nikolajeviča Senjavina od 1805. do 1810. godine.” Knjiga je doživjela i drugo izdanje, 1836. godine.”

BRONEVSKI O NAČINU RATOVANJA CRNOGORACA

Između ostaloga, Bronevski piše o načinu ratovanja Crnogoraca:

“Pojam o ratovanju je kod njih potpuno različit od svih onih pravila koja su prihvatili svi prosvećeni narodi. Oni sijeku glave svojim neprijateljima, ako su im naoružani pali u ruke, ali pošteđuju život onima koji se dobrovoljno predaju. Otetu imovinu smatraju svojom sopstvenošću, tj. kao nagradu za svoju hrabrost. Oni se bore, u bukvalnom smislu riječi, do posljednje kapi krvi. Crnogorac nikad ne traži milost. Ako je teško ranjen i ako ga ne mogu spasiti od neprijatelja, njegovi drugovi sijeku mu glavu. Prilikom napada na Klobuk, jedan naš manji odred bio je primoran da odstupi. Jedan od oficira, stasit i u godinama, pao je na zemlju od umora. U tom trenutku trčao je jedan Crnogorac s jataganom u ruci i reče mu: “Ti si vrlo hrabar i sigurno želiš da ti odśečem glavu. Pomoli se i prekrsti se…” Poražen ovom užasnom namjerom, oficir sakupi svu svoju snagu i pomoću istog Crnogorca ustade i stiže svoje vojnike.

Crnogorac smatra da su oni koji su zarobljeni već ubijeni. Zato on svoje ranjenike odmah iznosi iz borbe. Na taj način, zahvaljujući Crnogorcima, mi smo spasavali naše ranjene oficire i vojnike, koji bi inače pali u ropstvo. Kao i Čerkezi, u manjim grupama, samo zato da bi oteli tuđu stoku, oni stalno upadaju u tuđe krajeve i to smatraju junaštvom. Po takvim upadima ni jedan susjed ne može se sa njima uporediti. Pošto su sigurni u svom zavičaju, gdje ih niko ne uznemirava, oni nekažnjeno polaze u otimačinu. Nije im stalo ni za prijetnje turskog Divana, niti za svoje susjede. Jednom riječju: Samo ime Crnogorac izaziva kod drugih paniku i strah.” (strane 115 i 116)