Prvoslav Perić po osmi put među crnogorskim Srbima

Piše: Aleksandar Radoman

Kad god se na parčetu neba poviše Crne Gore u nekom od trenutno raspoloživih vazduhoplova ukaže prvočelnik Beogradske patrijaršije purpurni Prvoslav Perić, sigurni budite da se sprema neki belaj.

Još od helikopterskog desanta na Cetinje septembra 2021. kad je samo zahvaljujući razboritosti demonstranata što su barikade postavili daleko od Cetinjskog manastira – spriječeno krvoproliće, Prvoslav u Crnu Goru slijeće samo po zadatku. Jednom je to nasilno ustoličenje, drugi put tajno potpisivanje veleizdajničkog tzv. Temeljnog ugovora kojim je Crnoj Gori oteta ne samo najvrednija imovina već i istorijska memorija, treći put ozvaničenje SAO Herceg Novi, a sad je – Vučićev popis!

I nije Prvoslav ni krio što ga je naćeralo da se ponovo objavi, no je “drito u glavu” iz Podgorice pozvao da se na popisu svi iskažu kao Srbi, vjernici Srpske pravoslavne crkve i govornici srpskog jezika. Taj je poziv zapravo izrečen kao “istorijski” potvrđen aksiom da u Crnoj Gori ni nema nikoga mimo Srba.

Sve da dosad nije bilo nijednog razloga da se popis odloži – a ima ih tušta i tma – ovakva ogavna zloupotreba vjerskog autoriteta i sramotno propisivanje građanima jedne nezavisne i multikulturne države što moraju biti za iole ozbiljnu vladu bio bi jasna potvrda da za popis nema ni elementarnih uslova. O dostojanstvu onih koji pristaju na to da im Prvoslav određuje ko su i što su i o zastidnim zvaničnicima ove države koji su prećutali Prvoslavljevo ruganje crnogorskom Ustavu i negiranje svega što nije srpsko u Crnoj Gori – nekom drugom prilikom.

Jedna u osnovi statistička procedura pretvorena je u političko nadmetanje s jasnim ciljem brisanja Crnogoraca i rekonfiguracije građanske Crne Gore u državu srpskog naroda, pri čemu se ne preza ni od čega, pa ni skaredne zloupotrebe vjere.

Da potkrijepi svoj poziv na jednoumlje, Prvoslav je posegao i za našom istorijom i tradicijom, a koliko mu je stalo da je lažno predstavi neka pokaže nekoliko primjera.

Kad Podgoricu naziva Nemanjinim gradom, Prvoslav namjerno iskrivljuje činjenice pa tvrđavu koju su Osmanlije gradile krajem 15. vijeka seli tri i po vijeka unazad – zidajući na praznoj livadi imaginarni Nemanjin grad.

A kad veli da u gradu u kojem se rodio otac Svetog Save “znamo koja je to naša vera”, svjesno u zabludu dovodi svoje stado, krijući od njega da je otac Svetoga Save zaista rođen u tadašnjem “kraju zvanom Ribnica”, ali kao dijete srpskog izbjeglice i da je tu đe je rođen prvo kršten po katoličkom obredu.

Ako Prvoslavljevo stado ne vjeruje meni na riječ, evo kako o tome svjedoči Nemanjin sin Stefan Prvovenčani, a neće valjda bit da on kao svetac Beogradske patrijaršije laže:

“Iako me tada nije bilo niti pamtim šta je bilo o rođenju njegovu, ipak sam slušao da je bio veliki metež u ovoj strani srpske zemlje, i Dioklitije i Travunije, i da su roditelju njegovu braća mu zavišću oduzeli zemlju, i on iziđe iz buna njihovih u kraj rođenja svojega, po imenu Dioklitija. I voljom božijom i prečiste njihove matere rodi i ovo sveto dete (…) U kraju zvanom Ribnica, u hramu presvete i prečiste vladičice naše Bogorodice, budući da su u zemlji toj latinski jereji, izvoljenijem božjim udostoji se primiti latinsko krštenje. A kad se vratio otac njegov u stolno mesto, opet se udostojio da primi drugo krštenje iz ruku svetitelja i arhijereja usred srpske zemlje, u hramu svetih i sveslavnih i vrhovnih apostola Petra i Pavle.”

Ako laže Prvoslav, ne laže Prvovenčani, a on u žitiju svoga oca veli da mu je otac rođen kao dijete izbjeglice u Dioklitiji, koju eksplicitno odvaja od “srpske zemlje” i za koju pritom tvrdi da je u vrijeme Nemanjina rođenja bila – katolička.

Da je Prvoslavu malo što je protivustavno oteo crnogorske crkve i groblja, već juriša i na najvrednije duhovno nasljeđe, pokazuje i hajdučko otimanje Njegoša, Ljubiše i Marka Miljanova. Njegošev jezik stoga proglašava “najčistijim srpskim”, premda ga može čitati isključivo uz podeblji rječnik i komentare a koliko ga čak ni tako nije kadar razumjeti neka za ovu priliku posvjedoče dva očigledno neshvaćena Njegoševa stiha – “Brat je mio koje vjere bio” i “Laktom vjere glupost čojka mjeri…” To što i Marku Miljanovu koji je za života govorio “naški i arbanaški” u usta stavlja – srpski, neka posluži kao još jedan primjer Prvoslavljeva izvrtanja stvarnosti.

Nakon svih lažavina koje je izrekao Prvoslav Perić ne možemo a da se ne saglasimo s jednim njegovim stavom. Naime, posve je u pravu kad veli: “Živimo u vremenu napadanog i napadnog nametanja konstruisanih identiteta u svrhu manipulacija i dominacija, stoga je zaista važno, čuvati odbraniti i sačuvati ono što jesmo – ono što se zove identitetom, svoj verski, lični, porodični, nacionalni identitet naših predaka i naših potomaka“.

I baš zato što je to tako važno, ne smijemo pristati na ovakve igrokaze Vučićevih telala, agenata provokatora i propagandista čija je misija obestrviti Crnu Goru i zatrijeti crnogorski identitet. Zato je danas bojkot Vučićeva popisa dužnost svakog građanina kojemu je na srcu građanska i multikulturna Crna Gora!