Prašina

Piše: Goran Barović

Sagledavajući stanje i kod nas i u regionu, ali i na širokom međunarodnom prostoru sve mi ima istu nit – prašinu. A kako nastaje prašina i koliko je ima? Istraživanja kažu da svako od nas ispusti petsto hiljada čestica prašine svakog minuta. Znači do nas je! Slijedi nam da ovaj podatak pomnozimo sa vremenom i sa brojem pojedinaca koji su „proizvođaći“ prašine. A jesmo li svi? Ne, naravno. Osim pomenutih, postoje i oni zahvaljujući čijoj kreativnosti i radu, postoji svijet.  Njihovi proizvodi nam život čine ljepšim, lakšim, uspješnijim, pozitvinim, naprednijim … samo nekad budu ugroženi od proizvođača prašine. U svakom slučaju na pominjanje prašine imamo odbojnost, nelagodu, neprijatnost i loše osjećanje. Sa razlogom.

Ružno je vidjeti na bilo kom mjestu i boraviti u prostoru u kojem dominira. Na žalost, oko nas je svakodnevno prašine sve više i više i postaje dominantna. Kako se širi? Lako, nosi je vjetar. A vjetar nosi lake stvari. Lake stvari nemaju težinu, ali ima ih mnogo i po nekad mogu izgledati velike, a u stvari su veliko ništa. Najčešća neprijatnost od prašine je upravo ono, kad nam vjetar nanese prašinu u lice i oci, a mi po uslovnom refleksu, da bi se zaštitili, pokrijemo i lice i oči. Kad pokrijemo oči šta vidimo? Ništa! Kad ne gledamo, možemo li naprijed? Ne! Jesmo li već duže vrijeme u tom stanju? Prašina nam se već duže vrijeme baca u lice, a mi ćutimo i zatvaramo oči pred njenim naletima, a da li je to rješenje?

Kod nas ima prašine na pretek, zato što je nijesmo očistili na vrijeme, a ona se zbog toga širi. Najčešće i najviše prašine i pepela nastaje poslije neke eksplozije. Svjedoci smo, da se eksplozija desila, ali se nijesmo nadali ovakvom nastavku. Rekli su nam da će eksplozija biti, i bila je, da će nas lansirati u prosperitet, razvoj, napredak, blagostanje, a desilo se suprotno, eksplozija je napravila rupu pa smo sada u nju upali, vratili se unazad, razvoja nema, kriza se produbljuje, a pepeo nas prekriva. Praktično ni na jednom nivou ništa ne funkcioniše, i što je najgore, ne nazire se kraj, a ni rješenje. Ima li danas na svijetu zemlje koja u istom momentu i ovoliko vremena nema predsjednika vlade, predsjednika skupštine, predsjednika Ustavnog suda, Vrhovnog državnog tužioca, nemamo komandu nad vojskom, nemamo komandu nad policijom, nemamo jake intelektualne institucije koje se jasno, glasno i pravovremeno oglase u važnim momentima. A i što bi se javljale, njima je trenutno dobro. Reagovaće kad im interesi budu ugroženi, ali tada će kao što se pokazalo mnogo puta, biti kasno. Ovo je poznato ko zna od kad, samo što očigledno neki za to nijesu čuli, a trebali su. Možda se prave da ne čuju, što je realnije?

Region je skoro na istom fonu, ličimo jedni na druge kao jaje jajetu. Neki ne bi da su njegov dio, ali dijela pokazuju da jesu. Ne zna se ko je složniji. Kod jednih se predsjednik države i vlade ponašaju kao najveći neprijatelji, a ne kao administrativci koji su tu privremeno sa zadatkom da ispune predizborna obećanja i svojim sugrađanima obezbjede ono što su im rekli tokom izborne kampanje. Dok se oni tako „lijepo slažu“ narod im ode u inostranstvo i kako stvari stoje, uskoro neći biti niko, ni da „ugasi svijetlo“. Kod drugih je tolika sloga, da ni u najgorim rijaliti programima ne čujemo takva obraćanja i kvalifikacije koje jedni drugima upućuju, da se normalnom čovjeku diže kosa na glavi. Svaki od njih ima mentora sa strane koji njime upravlja, a očigledno da misle da će lokalne probleme, vjerovatno, neko drugi rješavati jer oni imaju „pametnija“ posla. Ako su „izabrani“ takvi, postavlja se pitanje kakavi su ostali? I tamo je narod shvatio đe živi i čeka samo jedan papir, a to je dozvola boravka u inistranstvu. Treći imaju sve, ništa im ne fali, najbolji su u svemu, tako barem njihov „najglavniji“ kaže, mada ih svi mrze zato što su to što su, i imaju samo jedan problem, kako ostali ne mogu nikako da shvate da smo svi mi u stvari oni, a ne nešto što mi mislimo da smo. Pokušavaju da sjede na dvije stolice, zašto treba velika pozadina, koju nemaju, pa im se može desiti da padnu sa nje, i misle da još važi ono „umiljato jagnje, dvije ovce sisa“ mada se bojim da ne vide, da su u pitanju ovnovi. Ostali ne znaju đe su, sa kim su, biše da su jedno, a drugo su, pokušavaju pravo, a ne mogu jer vuku u stranu. I kod njih ima prašine, a malo ih je svjesno da će ih prektiti, a kad shvate da ih je prekrila, bojim se biće kasno.

Kod ovih na koje se ugledamo je bolje, naravno bolje za njih. Sviđaju svoju, a čiju bi drugo? Teoriju znaju, i sproveli su je kod sebe, nama šalju mnogo prijateljskih savjeta i lijepih riječi, a to što mi ne vidimo, ne čujemo ili ne razumijemo naš je problem. Kad se nešto važno desi, oni hitno zakažu sastanak. Od raznih „hitnih sastanaka“ nešto ne vidim da je bolje ovima zbog kojih su održani. Ovakvo njihovo ponašanje asociralo me na onu priču iz nekog zabitog crnogorskog sela (više je verzija iste priče) koji su, kad je, čudo jedno i tada Rusija, sa vojskom ušla u Čehoslovačku, zakazala sastanak i donijela odluku da se vojska odmah povuče, a ako se to ne desi, opet će zakazati sastanak. Ima i onih koji svijet vide drugim očima pa bi da nešto „isprave“ i dovedu u stanje kako njima odgovara, i kako oni misle da treba, šta drugi misle nije bitno. Nema veze koliko će ljudi poginuti, niti što se ugrožavaju životi miliona ljudi, niti što se u pepeo pretvaraju milijarde koje bi, znamo svi, imale đe potrošiti, na važnije i pametnije stvari. Ovo sve bi mnogo drugačije izgledalo, da su međunarodne prilike drugačije i kada ne bi imali ovako užasnu situaciju kakva je danas u Ukrajini. Svi navijaju za njih, svi im šalju riječi podrške, svi ili skoro svi su na njihovoj strani, a oni, ginu, bježe, plaču, golim rukama idu na tenkove i duge cijevi, jer oni se ne bave teorijom već praksom. U miru je lako biti hrabar, u ratu to značajno drugačije izgleda.

Dobro je što je ogromna većina ipak svjesna pravih vrijednosti, što znaju kako treba, iako neki ćute. Problem su ovi koji su na drugoj strani, kojih je značajno manje, ali uspješno larmaju pa izgleda da ih ima mnogo. Podržavaju poteze ljudi koji su očigledno u ozbiljnim prsihičkim problemima, što opet dovodi do pitanja, „da li se isti istom raduje“. Tu „demokratiju“ koju nam ovih dana prodaje istok, vidjeli smo već na dalekom istoku i kako to oni „slobodno“ kažu „super im je“. Podjećaju me na onog vola koji upregnut iz jarma gleda na jelena u šumi i kaže „vidi onog divljaka, a kod mene sve u redu“. Postavlja se pitanje, treba li takva „demokratija“ i nama da bude primjer? Mislim da treba! Naravno kao negativan. Odlično nam pokazuju kako ne treba da se radi, ostalo je lako. Ne kao oni! Nego kako sa onima što ipak misle da je to što nam istok i daleki istok pokazuju, dobro? Represija? Onda bi bili kao oni. Edukacija. Moguće rješenje, ako ima kome, samo da nam se ne desi ona „gluvom pričati i slijepom mahati je uzaludan posao“. Medicinski tretman. Moguće rješenje, napredovala je medicinska nauka dovoljno da se može pomoći oboljelom, samo ako ispunimo prvi uslov, bolesnik mora da sarađuje.

Važno je imati cilj, a kad je on jasan, onda je i uspjeh zagarantovan. Razmislite sledeći put kada budete nešto slavili, dok u ruci budete držali sjajnu kristalnu čašu sa vinom, da je ona takva zato što je u jednom momentu bila u užarenoj peći.

A zašto prašina može poslužiti? Samo za jedno. Svi smo to bar jednom uradili. Da se na njoj napiše „operi me“!

Autor je redovni profesor UCG i član DANU