Kada mu je Organizacioni odbor za izradu spomen obilježja princezi Kseniji predložio da izradi njenu skulpturu bio je zahvalan na povjerenju ali i svjestan kompleksnosti zadatka koji takva narudžba po sebi predstavlja, kazao je istaknuti crnogorski umjetnik Dimitrije Popović. U razgovoru za Gradski portal govorio je o rodnom Cetinju, Crnoj Gori, važnosti koju kultura ima za državu, identitet, tradiciju.
Autor ste skulpture princeze Ksenije koja će biti svečano otkrivena za dan opštine Cetinje 13. novembar. Da li je rad na skulpturi omiljene crnogorske princeze bio poseban i zbog čega?
POPOVIĆ: Nastojao sam kroz skulptorsku formu, a upravo vođen vremenom i karakterom osobe, objediniti u koherentnu cjelinu klasične i moderne forme. Od figurativnog do apstraktnog oblika. Trebalo je spojiti na simbolički način princezino vrijeme sa našim savremenim dobom a da se ne iznevjeri suština zadatka.
Princeza Ksenija je bila osoba koja je u sebi nužno nosila ono što je činilo i određivalo tradicionalno biće Crnogorke iako plemenitog roda, s onim izazovima modernog vremena koji su je takođe određivali. Svjetonazorski je pripadala tom modernom evropskom svijetu, zadržavši u sebi ljubav i odanost sredini u kojoj je stasala, zemlji za kojom je čeznula.
Princezu Kseniju, kako ju je kralj Nikola od milja zvao Velika, cijeneći vrline ličnosti odane kćerke, nepokolebljive i hrabre, u najtežim izgnaničkim danima, sudbina je učinila tragičnom ličnošću. Ono što sam u skulpturi želio izraziti, ono na čemu se zasniva forma tog umjetničkog djela jesu ljepota i snaga duha otmjenost i dostojanstvo u držanju te blagi izraz melanholije koja je prožimala njeno biće.
U rukama drži knjigu memoarskih zapisa, simbolično kazano “ukoričenog” zaokruženog njenog života, kojeg je svojom ličnošću, svojom postojanošću uprkos brojnim nedaćama nadišla. Prevazišla sebe, pobjeđujući taj i takav život. Zato knjiga nije samo potreban formalni element u organizaciji likovne kompozicije kipa, nego simbolički akcent, likovna metafora, nad kojom dominira ona, hrabra i nepokolebljiva žena, vjerna svojim uvjerenjima, dosljedna samoj sebi. Kao predloške za princezin lik u skulpturi koristio sam dvije fotografije iz njenih zrelih godina.
U njima se više naslućuje unutarnji karakter kroz onaj dinarski fenotip, čvršće morfologije lica koji vuče malo prema “antičkom” karakteru glave. Ona najpoznatija fotografija na kojoj je princeza previše dotjerana, “uljepšana” više odgovara slikarskom mediju nego skulptorskom.
Cetinjani su dirljivo sentimentalni prema liku princeze Ksenije
Kako priželjkujete da skulpturu princeze Ksenije dožive Crnogorke i Crnogorci, posmatrači i ljubitelji umjetnosti?
POPOVIĆ: Želio sam da skulptura izaziva osjećaj, posebno kod onih koji poznaju njenu biografiju, a Cetinjani su gotovo dirljivo sentimentalni prema njenom liku, da osjete u držanju princezine figure njenu unutrašnju snagu bića, koja je, kao što sam rekao pobijedila svoj tragičan život, i u tom smislu da u javnoj percepciji ostane ona, svojevrsna heroina, ona ista kraljeva ćerka “Velika”.
Sve mora izražavati ličnost koju umjetničko djelo predstavlja. Svaki detalj mora biti u funkciji izražavanja osobe. U tom su smislu rađene i određene metamorfoze oblika, posebno princezine odjeće i tijela stvarajući jedinstvenu organsku cjelinu koja postupkom pretapanja formi te oblike istovremeno čini dinamičnim i mirnim. Na taj način mirnoća i pokret postaju formalno i simboličko jedinstvo skulpture.
Ako bi umjetnik radeći neko djelo unaprijed kalkulisao da li će se to što radi dopasti nekome, odgovarati nečijem ukusu, dolazi u veliku opasnost da iznevjeri sebe. A to je najgori način izdaje svojih stvaralačkih principa. To mu umjetnost ne može oprostiti.
Koliko o budućoj percepciji posmatrača dok radite razmišljate?
POPOVIĆ: Kada sam radio na koncipiranju princezine figure u sjedećem stavu oblikujući ono što sam imao kao mentalnu sliku, kao predodžbu onoga što će u bronzi dobiti konkretan, trodimenzionalni oblik, uopšte nijesam razmišljao kako će skulptura biti percipirana od javnosti. Takav je inače moj princip rada. Naravno to nipošto ne znači da me ne zanima percepcija javnosti. Bio bih licemjer kad bih tako nešto tvrdio.
Uostalom smisao umjetničkog djela jeste u tome da bude predato drugima. Da kad izađe iz ateljea počne živjeti s publikom. Ali želim posebno naglasiti ako bi umjetnik radeći neko djelo unaprijed kalkulisao da li će se to što radi dopasti nekome, odgovarati nečijem ukusu, dolazi u veliku opasnost da iznevjeri sebe. A to je najgori način izdaje svojih stvaralačkih principa. To mu umjetnost ne može oprostiti. Umjetnik mora biti dosljedan svojoj zamisli i ono što je najvažnije da svoju zamisao ili ideju otjelotvori na umjetnički način težeći zadovoljiti najviše kriterijume svoje struke. Skulptura princezi Kseniji jeste djelo posvećeno konkretnoj ličnosti ali takođe i umjetničko djelo po sebi.
Skulptura će biti postavljena u Njegoševoj ulici. Cetinje, grad u kome ste se rodili, za Vas je kako znate reći, permanentna tajna i inspiracija. Zbog čega sve?
POPOVIĆ: Najkraće rečeno Cetinje je grad koji obavezuje u najsloženijem smislu ove riječi. Bogata prošlost ovoga grada, stvarna i mitska istorija, njegov “genius loci” , taj poseban duh mjesta čini Cetinje permanentno inspirativnim. O tome sam više puta pisao ili govorio.
U jednoj pustari, u Podlovćenskom dolcu u vrijeme Crnojevića, u takvim egzistencijalnim uslovima kada je način življenja bila briga za goli opstanak, dakle u takvim teškim uslovima imati potrebu za štampanjem knjiga, za kulturom i prosvjetljenjem, jedan je od rijetkih fenomena u istoriji kulture. Sama ta činjenica govori o onom temeljnom kvalitetu ljudske prirode.
Kroz kulturu i umjetnost dati smisao življenju i oplemenjivati ga. Istorija grada pamti i puno tragičnih događaja razaranja i smrti. Kada sam prije nekoliko godina primio Povelju Ivan Crnojević, u riječima zahvale citirao sam jednu misao Martina Hajdegera. “Kada se kuća razori ono što ostane nijesu ruševine nego ideja gradnje”.
Mirnoća i pokret postaju formalno i simboličko jedinstvo skulpture
Stara Prijestonica na koju se Crna Gora s pravom ponosi nema niti jedno umjetničko obilježje u slavu jedne bez sumnje najznačajnije ličnosti crnogorske istorije kao što je Petar I Petrović Njegoš , Sveti Petar Čudotvorac Cetinjski
Kakvo je danas Cetinje? Da li bi ga trebalo čuvati bolje i od čega?
POPOVIĆ: Cetinje se gradilo i izgrađivalo. Ali treba reći i to da je puno toga propušteno da se uradi i u onom starom i u ovom novijem režimu upravljanja zemljom. Tih propusta ima puno upravo na polju kulture. To nabrajanje ne može stati u zadani prostor ovog razgovora. Mogao bih Vam puno navoditi primjera koji opravdavaju moj kritički stav. Navest ću samo jednu neshvatljivu da ne kažem nedopustivu stvar. Stara Prijestonica na koju se Crna Gora s pravom ponosi nema niti jedno umjetničko obilježje u slavu jedne bez sumnje najznačajnije ličnosti crnogorske istorije kao što je Petar I Petrović Njegoš , Sveti Petar Čudotvorac Cetinjski.
Često govorite o važnosti koju kultura ima za državu, identitet, tradiciju. Koliko smo kao društvo odgovorni prema onome što nam je ostavljeno u amanet?
POPOVIĆ: To je ključni problem kada država nema sluha, ili ga barem nema u onoj neophodnoj mjeri za brigu o kulturi. A kultura je ono što ostaje, što afirmiše državu u svakom smislu te riječi.
Kada sam imao u Briselu 2014. godine izložbu grafičke mape posvećene Oktoihu osjećao sam se istovremeno ponosno i jadno. Ponosno da taj “veliki svijet” vidi da smo mi mali narod imali potrebu za kulturom i tridesetak godina nakon Gutenbergovog izuma štampali knjige, remek djela štamparstva onoga vremena. Jadno sam se osjećao jer niko od stranih uzvanika nije znao za ovu izuzetnu činjenicu. Čiji je to problem i ko je za to kriv? Naravno mi. Ne radi se dovoljno na plasmanu svojih vrijednosti u stranom svijetu kao što to rade druge zemlje.
Kako vidite aktuelnu društvenu i političku klimu u Crnoj Gori? Imate li zebnji kada je riječ o o budućnosti prozapadne i suverenističke politike u našoj zemlji?
POPOVIĆ: Koliko stignem pratiti društveno političku situaciju u Crnoj Gori vidim da je jako složena, bremenita ozbiljnim problemima koji mogu imati za narod opasne posljedice. Atmosfera je ostrašćena i sve to daje nepovoljnu sliku o zemlji koja umjesto da ide naprijed u svom razvoju stagnira. Takozvana “Apostolska vlada” je pokazala nesposobnost vođenja zemlje.
Promovišući deklarativno ,,slobodu”, kad je riječ o kulturi ta je vlada odobravala ono što crkva uporno želi da se mauzolej na Lovćenu sruši, ili ublažavajući eufemizmom “demontira” taj izuzetni spomenik služeći se besmislenom argumentacijom. U XXI stoljeću to bi bio sramotni primjer kulturocida. Što se tiče aktuelne situacije i Vlade u tehničkom mandatu stručni analitičari se čude kako u ovakvim okolnostima bez temeljnih institucija kao što su organi sudstva društvo može uopšte funkcionisati. Bojim se da će put prema Evropskoj zajednici biti sve neizvjesniji.
Uostalom, neutješna je konstatacija a što se pokazalo u crnogorskoj istoriji kao i u istoriju drugih malih zemalja da će biti na kraju onako kako vanjski centri moći odluče, kakav ih interes u ovom dijelu svijeta bude vodio. Sjećam se jednog davnog intervjua Margaret Tačer kada je Gvozdena ledi tonom hladnog pragmatizma doslovno rekla “U politici se ništa ne događa slučajno i ništa se ne dobija poklonjeno”.
Da li politika u kojoj je posljednjih godina jedan od glavnih aktera crkva ukazuje na to kuda naše društvo ide?
POPOVIĆ: Da se vlada jedne zemlje u 21. stoljeću sastavlja u manastiru samo po sebi je neshvatljivo. Izazivalo je u javnosti podsmijehe da se u Parlamentu multietničkog društva Crne Gore neki poslanici krste. Vjerski osjećaj i pripadnost nekoj religiji je strogo privatna i nepovrediva stvar pojedinca. Njegovo pravo da upražnjava svoju vjeru. Ali takođe i obaveza da to ne nameće drugome.
Neko može kući imati pet oltara i moliti se koliko hoće, ali druge treba u javnoj sferi opšte društvenog interesa poštediti svojih religioznih svjetonazora. Poslanje crkve je da propovijeda nauk jevanđelja, da širi mir i afirmiše dobro, a ne da pravi razdor. Dobro bi bilo da oni koji se pozivaju na crkvu pročitaju Poslanice Svetog Petra Čudotvorca Cetinjskog.
Opijet mesate kulturu i politiku. Sramna pitanja na kraju intervjua. Umjesto da gospodin Popovic bude dzntlmen i da jasno kaze – ja sam umjetnik a ne politicar sa nakaradnim pitanjima dovodite sve u domen politike. Sramite se. I novinar i ‚‚umjetnik‚‚.