Papović: Država ni jednoj vjerskoj zajednici neće oduzimati ništa, hoće da zaštiti svoje

Poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore, istoričar Dragutin Papović, poručuje da ne stoje tvrdnje vaseljenskog patrijarha Vartolomeja

Poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore, istoričar Dragutin Papović, poručuje da ne stoje tvrdnje vaseljenskog patrijarha Vartolomeja  da “država oduzima pravo svojine nad crkvama i imovinom Sveštenoj Mitropoliji crnogorskoj, kao i ostalim trima eparhijama Pravoslavne Crkve Srpske”. Naprotiv, dodaje Papović, država Crna Gora neće ni jednoj vjerskoj zajednici oduzimati ništa što su vjerske zajednice stekle u skladu sa važećim zakonskim propisima, već ovim zakonom Država hoće da, kroz jasne upravno-sudske procedure, utvrdi šta je njena svojina i da, prije svega, zaštiti svoju bogatu kulturno-sakralnu baštinu.

 

Saopštenje Dragutina Papovića: 

Mitropolija crnogorsko-primorska SPC objavila je da je Njegova Svesvetost, vaseljenski patrijarh Vartolomej, uputio pismo predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću 21. juna. Iz predsjednikovog kabineta je saopšteno da pismo još nije stiglo na ovu visoku adresu. S obzirom na značaj sadržine pisma čudno je, prije svega, da pismo poslije nedjelju dana još nije stiglo onome kome je poslato, a čudnije je da ga ne objavljuje ni Njegova Svesvetost, niti onaj kome je naslovljeno, već Mitropolija crnogorsko-primorska SPC.

Pod pretpostavkom da je pismo autentično, neki navodi Njegove Svesvetosti zaslužuju komentare. Između ostalog, patrijarh navodi da je „začuđen saznanjem“ da je Predsjednik iskazao „svoju podršku stvaranju Pravoslavne Crkve Crnogorske”. Predsjednik Đukanović nikad nije izjavio to što se u pismu navodi. On je govorio o obnovi autokefalne Crkve u Crnoj Gori. Da u predsjednikovoj izjavi nema ništa čudno i da je ona opravdana potvrdio je i arhiepiskop Vaseljenske Patrijaršije Danilo Zelinski koji je nedavno izjavio „da svaka nacija i svaka zemlja, koje žele svoju pravoslavnu crkvu, imaju pravo da je osnuju i zatraže priznanje od drugih pravoslavnih crkava i da to uključuje i Crnu Goru“. I laicima je poznato da svešteni kanoni nalažu da se granice jurisdikcije Crkve uvijek poklapaju s granicama neke države. Takođe, kada se poziva na svoje pismo Predsjedniku Crne Gore iz 2000. godine, Njegova Svesvetost trebalo da ima u vidu da je Crna Gora u međuvremenu postala nezavisna, međunarodno priznata država.

Patrijarh tvrdi da je Vlada Crne Gore “usvojila predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji predviđa podržavljenje svih pravoslavnih crkvi izgrađenih prije 1918. godine, kao i druge crkvene imovine”. Tako nešto ne postoji u Predlogu koji je Vlada Crne Gore usvojila. Ne stoje ni tvrdnje Njegove Svesvetosti da “država oduzima pravo svojine nad crkvama i imovinom Sveštenoj Mitropoliji crnogorskoj, kao i ostalim trima eparhijama Pravoslavne Crkve Srpske”. Država Crna Gora neće ni jednoj vjerskoj zajednici oduzimati ništa što su vjerske zajednice stekle u skladu sa važećim zakonskim propisima. Država ovim zakonom hoće da, kroz jasne upravno-sudske procedure, utvrdi šta je njena svojina i da, prije svega, zaštiti svoju bogatu kulturno-sakralnu baštinu. Mišljenje Venecijanske komisije o ovom Predlogu zakona u potpunosti potvrđuje ovakvu namjeru Vlade i države Crne Gore.

Inače, u Crnoj Gori sada ne postoji, kako tvrdi Njegova Svesvetost, “Mitropolija crnogorska”, već, shodno Ustavu SPC, postoji Mitropolija crnogorsko-primorska, eparhija SPC, koja je formirana 16. novembra 1931. godine (čl. 12 Ustava SPC). Od ostale tri eparhije SPC koje djeluju na crnogorskoj teritoriji, u Crnoj Gori sjedište ima samo eparhija Budimljansko-nikšićka koja je formirana 2001. godine, dok su sjedišta eparhija Mileševske i Zahumsko-hercegovačke van teritorije Crne Gore.

Najviše čudi formulacija Njegove Svesvetosti da “Crkva Crnogorska nikad nije bila autokefalna”. Upravo je Autokefalna Mitropolija Crnogorska, pod tim imenom, navedena u nomokanonu sveštenoga diptiha Vaseljenske patrijaršije (“Sintagma” iz 1855. godine). Identične diptihe je objavljivala i Ruska crkva. Vaseljenska patrijaršija je održavala evharistijsko i kanonsko jedinstvo sa autokefalnom Crnogorskom crkvom. O tome svjedoče brojni dokumenti. Moglo bi se postaviti logično pitanje: kako se onda tomosom za priznanje SPC iz 1922. godine ukida “nepostojeća“ Crkva čija se autokefalnost u tom istom tomosu dva puta pominje? Takođe, ako Crnogorska crkva nikad nije bila autokefalna, bilo bi dobro da patrijarh odgovori na pitanje: kome je Crnogorska crkva pripadala prije nego što je 1920. godine ukinuta i pripojena tek formiranoj SPC?

I površna analiza ovog pisma, objavljenog pod pomalo čudnim okolnostima, može izazvati sumnju u autentičnost autorstva, dok je jasno da brojni stavovi u pismu nijesu u skladu sa činjenicama. U svakom slučaju, teško da će ovo predstavljati doprinos u rasvjetljavanju i rješavanju ovog složenog pitanja u Crnoj Gori.

Komentari

avatar