U mišljenju Zaštitnika se ističe da je naziv predmetnog programa Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost, koji je obavezan predmet za osnovnu školu. Podsjeća se da je korišćenjem dubleta učenicima omogućeno da koriste jotovane i nejotovane oblike riječi, te da su ćirilično i latinično pismo ravnopravni.
Naime, roditelj djeteta obratio se osnovnoj školi u koju je upisano njegovo dijete sa zahtjevom da mu se dozvoli da maternji jezik koji će ono izučavati bude Srpski jezik i književnost, te da u tom slučaju smatra da dijete ne treba da izučava gradivo koje u sebi sadrži “nova slova koja su uvedena u Crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost“.
“On se s tim u vezi obratio učiteljici djeteta, od koje je dobio informaciju da dijete mora da pređe sva slova koja se nalaze u literaturi ali da ne mora da ih primjenjuje, te da nadležno ministarstvo mora da donese odluku po tom pitanju kako bi je škola mogla primjenjivati; da smatra da ovo pitanje nije jasno definisano, jer dijete ne može da preskače riječi u kojima su slova koja su naknadno uvedena; da smatra da shodno Ustavu Crne Gore, dijete može da se školuje na svom maternjem jeziku koji je i jezik u službenoj upotrebi, te da bi u protivnom djetetu bila povrijeđena prava”, navodi se u pritužbi.
Zaštitnik u izjašnjenju, koje potpisuje zamjenica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Snežana Mijušković, podsjeća na odluku Ustavnog suda Crne Gore da se nijedno lice, s obzirom na jezik kojim govori, ne isključuje niti ograničava u postupku opšteg obrazovanja u državni ustanovama.
“Kada je riječ o obrazovanju iz nastavnog predmeta -maternjeg jezika, čiji je naziv utvrdilo Ministarstvo prosvjete i sporta, Rješenjem o utvrđivanju opšteg dijela javno važećeg obrazovnog programa za osnovno obrazovanje i vaspitanje, od 15. septembra 2011. godine, te je naziv predmeta Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost”, navodi Mijušković.
Dalje navodi da je Nacionalni savjet za obrazovanje 3. jula 2017. godine, utvrdio predmetni program Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost za I, II, III, IV, V, VI, VII, VIII i IX razred osnovne škole, koji je obavezan devetogodišnji nastavni predmet u osnovnoj školi, čiji su ciljevi, između ostalog, da učenici formiraju pozitivan odnos prema svom maternjem jeziku, uvažavajući različitosti drugih jezika; postupno i planski, upoznaju jezik kao sistem i upotrebljavaju standardni jezik.
“Svrha proučavanja ovog predmeta je da učenika/učenicu osposobi za jasno, tačno i prikladno sporazumijevanje standardnim jezikom i omogući mu prihvatanje, razumijevanje, vrednovanje i stvaranje različitih govornih i pisanih tekstova svjesnom primjenom komunikacijskih strategija, kao i da, kroz znanje jezika i poznavanje književnosti pomogne učeniku da postane samostalna, slobodna, kreativna i kulturna ličnost, svjesna sopstvenog identiteta i identiteta svog naroda, odnosno nacionalne ili etničke grupe”, ističe se u ocjeni Mijušković..
Neki od obrazovno-vaspitnih ishoda učenja, i II ciklusu da, tokom učenja učenik može, između ostalog, da
prepozna da je u crnogorskom standardnom jeziku predviđena ravnopravna upotreba jotovanih i nejotovanih
oblika.
Zavod za školstvo u svom izjašnjenju Ministarstvu prosvjete, povodom obraćanja podnosioca pritužbe,
navodi da su u potrebi obrazovni programi, udžbenici i nastavna sredstva, odobrena shodno važećoj proceduri,
te djeca koriste iste udžbenike i programe, kako se ne bi pravila razlika u odnosu na nacionalnu i etničku
pripadnost.
“U predmetnom programu participiraju najznačajnija književna djela autora značajnih za razvijanje kulturoloških i jezičkih vrijednosti bez obzira na nacionalnu pripadnost, te pravopisi i gramatike crnogorskog, sprskog, hrvatskog i bosanskog jezika i književnosti. Takođe, pravopis i gramatika koji se izučavaju omogućavaju korišćenje dubleta tako da učenik ne može imati problema sa slovima koja su dodata u odnosu na gramatiku i pravopis Srpskog jezika”, kazala je Mijušković.
Svi učenici, podsjeća, treba da savladaju sva slova predviđena programom, a imaju mogućnost da ih ukoliko ne žele, ne koriste u usmenoj i pisanoj komunikaciji.
“U školama su u ravnopravnoj upotrebi ćirilično i latinično pismo, kao ustavna garancija, što podrazumijeva da su u Crnoj Gori oba pisma matična i da ni jedno od njih nema karakter pomoćnog pisma, pa imaju isti dignitet”, ističe Mijušković.
Podsjeća da je Zaštitnik o ovom pitanju dao mišljenje sa preporukama gdje je istakao ravnopravnost ćirilice i latinice kao konstantnu ustavna normu koja je važila i u vrijeme kada je na prostoru Crne Gore službeni jezik nosio naziv ‘srpsko-hrvatski’, a važi i danas, kada je službeni jezik crnogorski.
“Iz navedenog proizilazi da se izučavanjem crnogorskog jezika, odnosno njegovih posebnosti u odnosu na ostale jezike, ne dovodi u pitanje ostvarivanje prava na obrazovanje djece koja koriste druge jezike, odnosno jezike koji su u službenoj upotrebi. Djeca koja koriste gramatiku i pravopis Srpskog jezika, imaju pravo da se u usmenoj i pisanoj komunikaciji služe svojim jezikom”, zaključila je Mijušković.