Održan omaž Veljku Radoviću

U organizaciji Crnogorskog nacionalnog vijeća u Srbiji, a u saradnji sa Crnogorskom nacionalnom zajednicom Beograda preksinoć je, u velikoj Sali beogradskog medija centra održan omaž crnogorskom dramskom piscu, teatrologu i profesoru Veljku Radoviću.

O Radovićevom književnom stvaralaštvu, povodom decenije od smrti, govorili su književnik Filip David i crnogorski novinar i pjesnik Ljubeta Labović.

Filip David rekao je da mu je teško povjerovati da je već prošlo deset godina od Radovićeve smrti.

“Ne mogu da povjerujem da je prošla čitava jedna decenija od njegovog odlaska, a meni se čini da je on itekako prisutan i u mom životu, a prisutan je i u književnosti među čitaocima i svojim prijateljima”, rekao je David i dodao da se sa piscem kakav je bio Veljko, sa takvom ličnošću nikad ne možemo oprostiti, jer ovdje postoje njegove knjige, postoje uspomene i njegova izabrana djela.

Govoreći o Radovićevoj esejistici David je naglasio da su njegovi eseji i danas aktuelni, što čini poseban kvalitet u njegovom stvaralaštvu:

“Prelistavajući Veljkove eseje, prije neki dan, ja sam uhvatio sebe kao da ih čitam prvi put, je oni imaju tu snagu tu svježinu i moć da na izvjestan način govore i o situacoiji u kojoj se i danas nalazimo. Radović je u književnom smislu imao sjajan stil, uspijevao je da spoji ono što je trenutno važno, ovaj naš trenutak sa onim što je univerzalno, da spoji klasiku i ono moderno, da od nečega što izgleda na prvi pogled lokalno izvuče nešto što je univerzalno. Mene Veljko Radović, ističe David, često podsjeća na Mirka Kovača na taj dar koji je Mirko donio iz crnogorskih Petrovića, a Radović opet iz svog kraja i iz toga su stvarali vrhunsku literaturu. Slično kao i Mirko Kovač, sve čega se dodirnuo pretvarao je u zlato, to sam jednom zapisao za Mirka Kovača, ali bih potpisao to i za Veljka Radovića. I njegove pripovijetke i drame i eseji sve to čini respektabilno i vrijedno djelo koje će služiti na čast crnogorskoj književnosti”, zaključio je David.

Ljubeta Labović rekao je da je Radović bio stvaralac svestranog duha, te da se oprobao jednako uspješno u nekoliiko žanrova. U dramama, novelama i filozofskim esejima baštinio je tradiciju i iskustva najvećih korifeja, poput Frensisa Bejkona, Pjera Mabija, Beketa, Danila Kiša… Slijedio je često onu Kišovu poruku da pisati znači otimati od praznine, ostaviti trag postojanja. Radović je ispunio tu prazninu stvaranjem, tim, kako je govorio “nesigurnim postojanjem”, istakao je Labović i dodao:

“Sa istim žarom pisao je eseje o Selinu, Kišovom “Peščaniku”, novoj kritici, Rolanu Bartu Vlahu Bukovcu, masovnoj psihologiji fašizma, Konstantinoviću i Beketu, Makijaveliju, Malrou i De Golu i na koncu o Zlim duhovima Balkana. Radovićevi eseji su njegov melanholični sajam duha, bogatstvo i hrestomatija izbora koju je ostavio čitaocima da otkrivaju nove mogućnosti kritičkog čitanja i primišljanja nekih ključnih fenomena iz oblasti istorije filozofije, antropologije i književnosti na razmeđu XX i XXI vijeka. Osim filozofskih i književnih eseja na razne teme, bio je asketski posvećen krucijalnim istraživanjima dramskih tema , fenomenima teatra o čemu je napisao niz izuzetnih eseja”, rekao je Labović.

“Radovićev stvaralački duh nije podnosio, nikakva ideološka ograničenja. Zato je od samih početaka sukoba u nekadašnjoj SFRJ pripadao po duhu i stvaralaštvu idejama Druge Srbije, Beogradskog kruga i bio vatreni borac i zagovornih crnogorske samobitnosti i državne nezavnosti. Bio je do posljednjeg daha borac protiv razaranja Jugoslasvije, protiv svih hegemonih modela koje je prije svega nametala Milošervićeva politika, a naročito protiv hegemonističkih težnji koje srpska politika neprekidno ispoljava prema Crnoj Gori.

Od malograđanštine, nacionalizma, ksenofobije, političkih pritisaka i drugih društvenih anomalija Radović se branio humorom, dubokom ironijom i sarkazmom, naglasio je Labović. Bio je evropejac i kosmopolita, oštrog često satiričnog pera, sjajan poznavalac evropske umjetnosti i kulture, vatreno se zalagao da se balkanska društva što brže oslobađaju ideoloških opterećenja, viška istorije, klerikalizma i drugih pogubnih dogma iz prošlosti. Radović je posebno u dramama i novelama bio duboko vezan za Crnu Goru i njen duhovni pejzaž.

Bio je najznačajniji crnogorski dramski pisac druge polovine 20 vijeka. Svestrani stvaralac, novelist, autor više knjiga iz oblasti teatrologije, drama, novela, književnih i filozofskih eseja. Stvarao je uglavnom iz pozicije usamljenika, bez obzira što je njegovo djelo bilo poznato, drame izvođene i cijenjene, u više sredina i u respektabilnim pozorištima”, zaključio je Labović.

Moderator večeri bio je Filip Mladenović, a program je muzikom na violini uveličala mlada i darovita pijanistkinja Ivana Grujičić.