Njegoš je svoje najmilije djelo posvetio Simu Milutinoviću Sarajliji

Piše: Miroslav Ćosović

Prvog maja 1845. godine naš najveći pjesnik Petar II Petrović Njegoš napisao je posvetu za njegovo najmilije djelo – Luču mikrokozma.

MILORAD MEDAKOVIĆ POSVJEDOČIO

Ličanin Milorad Medaković rođen 1824. godine, bio je nekoliko godina ađutant Petra II Njegoša. U Novom Sadu je 1882. godine objavio knjigu “P.P. Njegoš – Poslednji vladajući vladika crnogorski”. Na strani VIII stoje ove Medakovićeve riječi:

“Djelo “Luča Mikrokozma” bješe vladici najmilije. Na ovom djelu radio je on uz častni post i za šest neđelja nepuštaše nikog k sebi do mene.

On bješe udubljen u svoju poeziju i rado čitaše sve one pjesme, koje imahu uzvišenog poetičnog poleta. Za zemaljske poslove, niti za njegove Crnogorce, a i za samu crkvu nije ovo bilo probitačno.”

SIMO SARAJLIJA JE IMAO PRESUDAN UTICAJ NA NJEGOŠA

Njegoš je Luču posvetio svom učitelju Simeonu Simu Milutinoviću Sarajliji, osobi koja je imala presudan uticaj na Njegoševo nacionalno, ideološko, političko i umjetničko određenje. Van svake sumnje je da je Sarajlija u Njegoševu glavu usadio srpsku ideologiju, takozvano srpstvo, Sarajlija je i izmislio riječ srpstvo, prije njega ta riječ ne postoji.

Posveta u Luči nije izdvojena, ona je neraskidivi dio Luče, evo je:

POSVEĆENO

1. S. MILUTINOVIĆU

(Na Cetinju 1. maja 1845)

Da, svagda mi dragi nastavniče,

srpski pjevče nebom osijani,

zadatak je sm'ješni ljudska sudba,

ljudski život snovidjenje strašno!

Čovjek izgnat za vrata čudestvah,

on sam sobom čudo sočinjava;

čovjek bačen na burnu brežinu

tajnom rukom smjeloga slučaja,

siromašan, bez nadziratelja,

pod vlijanjem tajnoga promisla,

on se sjeća prve svoje slave,

on snijeva presretnje blaženstvo;

al’ njegovi snovi i sjećanja

kriju mu se jako od pogleda,

bježe hitro u mračnim vrstama

u ljetopis opširni vječnosti;

samo što mu tamnijem prolaskom

trag žalosti na dušu ostave,

te se trza badava iz lanca,

da za sobom pronikne mračnosti.

Čovjek bačen pod oblačnu sferu –

prima l’ ovdje oba začatija?

Je l’ mu ovdje dvostruka kolevka?

Je l’ mu zemlja tvorcem određena

za nakazu kakvu tainstvenu,

al’ nagradu burnu i vremenu,

al’ rasadnik duhovnog blaženstva?

Ah, ovo je najviša taina

i duhovne najstrašnije bure –

ovoga su u grobu ključevi.

Koliko sam i koliko putah,

dubokijem zauzet mislima

u cvijetno lono prirodino,

hraneći se pitatelnim sokom

iz nje sise gole i prelesne,

mater štedru zapitiva smjelo

rad česa je tvorac satvorio:

radi l’ đece svoje mnogobrojne?

ali đecu za nje udovoljstva?

al’ oboje jedno rad drugoga?

No vremena pitatelnica mi,

okićena cvijetnim vremenom,

okrunjena sunčanim zrakama,

ali vlase cvijetne pletući,

bisernom ih rosom nasipljući

pri igranju svjetlokosih zv'jezdah,

– da dičnija na jutro izide

pred očima svoga vladaoca –

na sva moja žarka ljubopitstva

smijehom mi odgovara njenim.

Koliko sam i koliko putah

svod plavetni neba sveštenoga,

brilijantnim zasijat sjemenom,

zaklinjao dušom zapaljenom

da mi svetu otkrije tainu:

ali ga je tvorac ukrasio,

veliku mu knjigu otvorio,

da tvar slavi tvorca i blaženstvo

al’ da čovjek na nje listu čita

ništavilo prekomjerno svoje?

S vnimanjem sam zemaljske mudrace

voprošava o sudbi čovjeka,

o zvaniju njegovom pred Bogom;

no njihove različne dokaze

nepostojnost koleba užasna:

sve njih misli najedno sabrane

drugo ništa ne predstavljaju mi

do kroz mrake žedno tumaranje,

do nijemog jednog narječenija,

do pogleda s mrakom ugašena.

Snom je čovjek uspavan teškijem,

u kom vidi strašna prividjenja,

i jedva se opred'jelit može

da mu biće u njima ne spada.

On pomisli da je neke pute

od sna ovog osvobodio se;

ah, njegove prevarne nadežde:

on je tada sebe utopio

u sna carstvo tvrđe i mračnije

i na pozor strašni snovidjenja!

Hitrost mu je i lukavstvo dato

samo teke da je člen dostojni

na zemaljski sajam nesmisleni;

volje mu je osnov položena

na krilima nepostojanosti;

želja mu je strastih užasnijeh

pobuditelj, rukovođa sl'jepi;

zloća, zavist, adsko nasljedije,

ovo čojka niže skota stavlja, –

um ga, opet, s besmrtnima ravni!

U vremenom i burnom žilištu

čovjeku je sreća nepoznata –

prava sreća, za kom vječno trči;

on joj ne zna mjere ni granice:

što se više k vrhu slave penje,

to je viši sreće neprijatelj.

Naša zemlja, mati milionah,

sina jednog ne mož’ vjenčat srećom:

samovlacem kad postane njenim,

tad nazdravi čašom Herkulovom.

Naše žizni proljeće je kratko,

znojno ljeto za njime sljeduje,

smutna jesen i ledena zima;

dan za danom vjenčaje se tokom,

svaki našom ponaosob mukom:

nema dana koji mi želimo,

nit’ blaženstva za kojim čeznemo.

Ko će vjetar ludi zauzdati?

ko l’ pučini zabranit kipjeti?

ko l’ granicu želji naznačiti?

U čojka je jedan hram vozdvignut,

zla obitelj tuge i žalosti;

svaki smrtni na zemlji rođeni

ovom mračnom obitelju vlada

pod koje se svodom otrovnijem

mučenija vremena gnjijezde.

Ovo grko nasljedije ljudsko

čovjek čojku, čovjek sebi dava,

najsretnji ga iz ništa stvaraju

radi smrtne tužne armonije.

Čovjek organ dosta slabi ima

da izrazi svoje čuvstvovanje,

zato znake različite dava,

različita tjelodviženija,

umna čuvstva da objelodani;

no svi naši slabi izgovori

i sva naša slaba čuvstvovanja,

spram onoga što bi šćeli kazat,

nijemo su spletno narječije

i klapnjanje duše pogrebene.

S točke svake pogledaj čovjeka,

kako hoćeš sudi o čovjeku –

tajna čojku čovjek je najviša.

Tvar je tvorca čovjek izabrana!

Ako istok sunce sv'jetlo rađa,

ako biće vri u luče sjajne,

ako zemlja priviđenje nije,

duša ljudska jeste besamrtna,

mi smo iskra u smrtnu prašinu,

mi smo luča tamom obuzeta.

O svevišnji tvorče nepostižni!

U čovjeka iskra bespredjelnog

uma tvoga ogleda se sv'jetla,

ka svod jedan od tvoje palate

što s’ ogleda u pučinu našu;

dan ti svjetlost krune pokazuje,

noć porfire tvoje tainstvene,

neponjatna čudestva divotah;

tvar ti slaba djela ne postiže,

samo što se tobom voshićava.

Pitagore i ti Epikure,

zli tirjani duše besamrtne,

mračan li vas oblak pokrijeva

i sve vaše posljedovatelje!

Vi ste ljudsko ime unizili

i zvanije pred Bogom čovjeka

jednačeć ga sa beslovesnošću,

nebu grabeć iskru božestvenu,

s kojega je skočila ognjišta,

u skotsko je seleći mrtvilo.

Budalama kad bi vjerovali,

poete su pokoljenje ludo.

Našu sferu da noć ne polazi,

bi l’ ovako lice neba sjalo?

Bez ostrijeh zubah ledne zime,

bi l’ toplote blagost poznavali?

Bez budalah tupoga pogleda,

bi l’ umovi mogli blistat sv'jetli?

Svemogućstvo svetom tajnom šapti

samo duši plamena poete.

Sve divote neba i nebesah,

sve što cvjeta lučem sveštenijem,

mirovi li al’ umovi bili,

sve prelesti smrtne i besmrtne –

što je skupa ovo svekoliko

do opštega oca poezija?

Zvanije je svešteno poete,

glas je njegov neba vlijanije,

luča sv'jetla rukovoditelj mu,

dijalekt mu veličestvo tvorca.

Divni pjevče srpske narodnosti,

bič si sudbe veće ispitao, –

svijet želji ne zna ugoditi.

Sudba ti je i moja poznata;

mislim, nejma podobne na zemlji:

do vratah sam iznika tartara,

ad na mene sa prokletstvom riče,

sva mu gledam gadna pozorišta;

al’ na sudbu vikati ne smijem –

nadežda mi voljom tvorca blista!

Ja od tebe jošte mnogo ištem:

da postaviš u plamteće vrste,

pred očima Srpstva i Slavjanstva,

Obilića, Đorđa i Dušana,

i jošt koga srpskoga heroja;

da progrmiš hulom strahovitom

na Vujicu, Vuka, Vukašina,

bogomrske Srpstva otpadnike –

zloća njima mrači ime Srba,

tartar im je nakaza malena!