Piše: Boban Batrićević
Kad smo Andrej Nikolaidis, Adnan Čirgić, Aleksandar Radoman i ja uoči formiranja nove Vlade Crne Gore govorili da je Zdravko Krivokapić kudikamo pošteniji i ljudskiji od Dritana Abazovića, brojni suverenisti su u nas četvoricu upirali prstom kao na ekstreme koji remete prekompoziciju vlasti. Sva upozoravanja da je Dritan Abazović štetniji za Crnu Goru od bilo kojega Zdravkova apostola, jer je upravo on bio ključni faktor da se u Crnoj Gori 2020. utabori rusko-srpski faktor kao vladajući, topila su se pred retoričkom parom većine suverenističkih poslanika: “bolje da pođu Zdravko i Vesna Bratić, kontrolisaćemo Dritana po dubini.” – glasila je njihova mantra. Kako ga kontrolišu imamo priliku viđeti otkad su ga ustoličili.
Otkako je postao premijer samo je intenzivnije nastavio raditi ono što je radio kao vicepremijer – relativizovati rusko-srpsku opasnost u Crnoj Gori. Prvim potezom najavio je potpisivanje Temeljnoga ugovora s Crkvom Srbije, čime će i doslovno svu sakralnu baštinu i imovinu Crne Gore prepisati na Beograd. To, podśetimo, za rukom nije pošlo ni najvećem zilotu u pravoslavnome svijetu Zdravku Krivokapiću kojega su Vučićevi mediji zbog toga razapinjali kao Rimljani spartakovce i hrišćane. Potom je u svome žovijalnom stilu počeo relativizovati događaje u vezi s uhelikopteričenjem Joanikija Mićovića od 5. septembra 2021. kad je rukovodio bezbjednosnim sektorom te jednu ozbiljnu aferu u kojoj je šef Protivterorističke policije dokumentovano optužen da je na dan ustoličenja bio na vezi s kriminalnim klanovima bliskim Crkvi Srbije doslovno okvalifikovao kao „kafansku priču“. I, naravno, takvoga policajca zadržao na tako visokome mjestu. Zaboravljamo li da je nekoliko dana nakon Putinove agresije na Ukrajinu Dritan Abazović bio na večeri s „Noćnim vukovima“ i onđe slušao zavijanja majci Rusiji?
Pažnju javnosti posljednjih dana posebno skreću njegove kvarne podvale i manipulacije u vezi s inicijativom Otvoreni Balkan. Ukratko – iz svih Abazovićevih izjava jasna je intencija da on Crnu Goru želi u Otvorenom Balkanu. Isto to želi i Aleksandar Vučić, što je više puta naglasio. Predśednik Srbije se čak toliko osilio pa se i umiješao u unutrašnje stvari Crne Gore licitirajući o tome da li se ta odluka može donijeti u crnogorskome Parlamentu ili izglasati na Vladi. A da je duh Aleksandra Vučića počeo progovarati i kroz Abazovića imali smo prilike viđeti prije dva dana kada je na Samitu demokratije Jugoistočne Evrope poveo raspravu s predśednicom Kosova Vjosom Osmani. Istupajući kao omladinac SNS-a koji je od šefa naučio da na svako nezgodno pitanje odgovara time da je Srbija ugrožena, Abazović je sve kritike na račun Otvorenoga Balkana karakterisao kao „antisrpske“. Ako ne vjerujete, evo citata: “Dio društva u Crnoj Gori, po mom mišljenju se protivi (Otvorenom Balkanu) samo zato što su oni protiv svega što Srbija jeste. Nemaju problem sa inicijativom, već lični problem” – izjavio je Abazović, pa dodao da “lični problemi u politici često ne daju mogućnost za neku vrstu vizije”. Potom je, vjerovatno naknadno shvatajući što je izrekao, počeo da pegla starom dobrom, sad već dritanizujućom metodom relativizacije: “Ja se ne zalažem za Otvoreni Balkan ili Berlinski proces ili neku drugu inicijativu. Ja se zalažem za regionalnu saradnju. Svaka inicijativa koja za cilj ima regionalnu saradnju, sve što možemo iskoristiti za saradnju je uspjeh”. Za razliku od njega koji se otkad je izabran za vice- a potom i premijera Crne Gore ponašao kao da je ambasador Srbije i Crkve Srbije u Crnoj Gori, u potpuno državničkom maniru i s mjerom realpolitike i patriotizma Abazoviću je replicirala na skupu prisutna Vjosa Osmani, koja ne vjeruje u bajke o nebitnosti prošlosti. Kako navodi portal Antena M, Osmani se vrlo precizno odredila prema Otvorenome Balkanu: „Kosovo se protivi inicijativi Otvoreni Balkan, insistirajući na tome da Kosovo treba da bude zastupljeno kao jednako, odnosno kao nezavisna država unutar bilo kog procesa, pa i inicijative Otvoreni Balkan.“ Potom se Osmani osvrnula i na Vučićevu ulogu u procesu te kazala: „'Da li je neko demokratski izabran lider koji zaista vjeruje u vrijednosti vladavine prava, ljudska prava i demokratiju i da li je neko bivši ministar propagande Miloševićevog režima (Slobodan Milošević, bivši predsjednik Savezne Republike Jugoslavije) treba da ima značaja. U suprotnom, poruka koju šaljemo je ta da nije važno da li ste Zelenski ili Putin’ … i dodala da ‘ukoliko ne naučimo tu lekciju iz prošlosti nećemo biti u mogućnosti da hodamo ispravnim putem danas dok se suočavamo sa ratom u Ukrajini’.” Na kraju je zaključila: „Pružili smo ruku saradnje zemlji koja je počinila genocid nad nama, bez njihovog izvinjenja, bez toga da smo vidjeli bilo kakvo kajanje sa njihove strane, bez toga da su zločinci iza rešetaka ili da su privedeni pravdi, bez toga da imamo oko 2.000 nestalih u periodu rata, zemlji koja spava na masovnim grobnicama, kako da pokažemo više nego da ovako pružimo ruku prijateljstva i saradnje?”
Dakle, na navedena dva primjera dva visoka zvaničnika dvije nezavisne države – Crne Gore i Kosova, jasno se vidi razlika u pristupu. Dok jedan kao klovn igra po nalogu Aleksandra Vučića i napada svoje građane koji su zabrinuti u vezi s Otvorenim Balkanom, druga je osoba nastupila državnički, onako kako se očekuje od nekoga ko s najvišega mjesta zastupa svoju zemlju. Dok Abazović relativizuje svaku opasnost od Srbije i dok se sprda s crnogorskom prošlošću, Osmani kristalno jasno ističe događaje iz prošlosti s kojih bi Kosovo pristupilo bilo kakvom razgovoru sa Srbijom.
Jedno je sigurno, Dritan Abazović svakoga dana sve više gubi konce u rukama. Pritisnut od Zapada s jedne – da potpuno preorijentiše Crnu Goru na Zapad bez rezerve, te od Vučića i Crkve Srbije s druge strane – da uvuče Crnu Goru silom na sramotu u Otvoreni Balkan i potpiše Temeljni ugovor s Crkvom Srbije, Abazović pokušava kopirati ono što Vučić radi između Brisela i Moskve. Koliko su mu noge rastegljive ne znamo, ali znamo da mu se obraz svakoga dana sve više mrči i rđa od lažavine koju bez srama izaspe u javnost. Zahvaljujući takvome djelovanju Dritana Abazovića došli smo do instinktivnoga zaključka da je sve protiv čega se on zalaže najbolje za Crnu Goru. I obratno. A to znači da je Otvoreni Balkan za Crnu Goru smrtna kazna.
P.S. Dajte nama Osmani, eto Vučiću Dritan.