Ne mogu nam oprostiti Belvederski obraz

Piše : Dubravka Jovanović

Da je više Belvedera, danas bi Crna Gora bila uzdignuta čela.

Ne bi nam pravdu krojili Uaaa prvaci, niti bi se  ovo ropstvo i nevrijeme crnogorsko nazivalo oslobodilačkim.

Ko koga treba saslušati? Kome suditi za izdaju? Koga dovesti k poznaniju prava? Belveder nam ne mogu oprostiti.

Gorski vijenac raspliće mudrosti, pa mi se i ova spustila do pera: “ Što se crnim zadoji đavolom, obešta se njemu dovijeka“.

U đavolje kolo zaigrali su na sramnom i nasilnom, nedostojnom ustoličenju, a zapravo helikopterskom desantu.

Patriote, rodoljubi, pošteni i hrabri ustali su da ih zauzdaju.

Zvao se to Belvederski obraz.

Da tuđincu ne daju na ovu bandu časti i tradicije. Da se izdaji stane na put i da manastir ostane sveto mjesto prijestonice i Crne Gore.

Danas je tamnica. Danas je skladište oružja. Danas je glavni politički štab. Danas je crnomantijaški vilajet.

Srpska crkva i njeni popovi vode ovu zemlju nakon bojnog otrova, gumenih metaka, šok bombi, nasilja nad narodom, koji je sa Belvedera rekao: Nećeš pravom džadom!

Možeš samo s neba pasti.

Tako i bi.

Nije Joanikje srpski, na crnogorski oltar obrazom došao. Niti mu je narod dozvolio da zvonima dobre molitve u manastir uđe.

Zvonila su zvona sa dimom i bolničkim sirenama. Zvonila i tužila tugom i suzom od otrova Crnogorki i Crnogoraca koji su znali da je veleizdaja na pomolu i da im svetinje i grobove, kulturno blago i identitet žele rastočiti. Na rasporodaju, na buvljak i na vašar srbijanski sa Crnom Gorom.

A danas čitam, pozivaju na saslušanja BELVEDERCE. Ne čudim se. Ni anci malo, što bi rekli moji Bokelji.

Pa zar sve nije izokrenuto. Izvrnuto, naopačke. Sve nepojmljivo umu zdravom. Laž je danas istina.  Kako inače objasniti zdravom mozgu da je manastir Svetog Petra Cetinjskog leglo kriminala?

Da se političke koalicije preko noći prave od, do juče, žestokoh protivnika, ljutih neprijatelja, koji su se međusobno častili šporkim riječima, od kojih se gadi svakom normalnom čovjeku.  A navodno su demokrate.

I evropejci. I oslobodioci. Poklaše se, popljuvaše, pa polizaše, novi, mladi i pametni već.  I nikome ništa. Sjutradan, svako sliku svoju ljubi.

Na zajedničkoj fotografiji Milojko i Jakov, po sistemu izio vuk magarca.

Bila je kao žešća razmjena mišljenja.O kakvoj svađi zborite?  Nijesmo mi bivši i ne mislimo svi isto po zadatku, kao ovi prethodni, saopštavaju, da ne trepnu.

Ili Medo iz Pokreta za promjene sa Demokratskim frontom. Sve prave promjene i demokratija deboto. A tek poštenje pod šajkačom i u čakšire sa sve opancima. Izgrliše se na rastanku. Odoše kud koji mili moji.

Medijski sjajno popraćeni, ujednačeno i po zaslugama. Jer bože moj, pravi mediji imaju najmanje dvije strane.

A onu treću, što nam meštri evo tri godine trećim prstom šalju, slabo ko vidi. Treba biti ujednačen i novinarski korektan.

Da nam se slučajno ne najede nevladine organizacije. A koje to? Ima li ih više nakon 20. avgusta 2020, od  kad  su ( čast malobrojnim ) na trupicu i po komandi zamučali? I naravno, da slučajno ne dišperamo ambasadore i evropske komesare koji nas ne abadaju odavno.

Da nije pretužno bilo bi presmiješno. Komično i tragično istovremeno.

U stvari, sve je isto, samo Mila IMA. Istina, neće im više smetati.

Ko li će zaboga od 20. maja biti dežurni krivac za sve i svašta. Od grmljavine do iskliznuća iz šina. Od konfužiona po primorju, do nedostatka snijega u planine zimi. Od poskupljenja goriva do evropske berze. Od plime i oseke morske, do avio prevoza i catara bokeljskih. Ko li će biti novi krivac za sve, da mi je znati, ili je ipak ta titula ostavljena za Mila doživotno?

A treba im svima, više nego ikad!

Do Belvedera ponovo

Septembarski smiraj u zlatnim bojama sa kapljicama crvene od zastava i majica crnogorske mladosti, ali i svih  koji su 3, 4, i 5. septembra branili čast i obraz naše Crne Gore.
Milogorci, podrepaši, uhljebi, po zadatku i za pare bukaju i komitaju, divljaju i brane svoj interes na protestu  belvederskom.  Ko ih pita i ko ih šiša.

Mitroplot naš srpski će proći do svoga manastira, pa neka pogine i deset Crnogoraca, riječi su njihove iz nekakve gluve kamare.

Bi plavo nebo kakvo niđe nije kao iznad Crne Gore i herojskog Cetinja.

U gradu svečano, na Belvederu promenada. Zgodni, kršni momci i kao vile lijepe

Crnogorke, poput zvijezda pored puta i na samom putu u vijenac gorski.

Da popovima na um ne pane da tuda mogu do Cetinja-grada heroja.

A noć suviše velika za  naše zvjezdano čelo, kako to samo pjesnik zna reći.

I drvo je reklo NEMOJ!

I nije prošao.

Koliko god da su sve činili da nas zastraše, da nam zaprijete, da nas ponize, da nas uguše suzavcima i otrovom, nedostojni tuda nije pasao.

Zora je bila vedra i plava. Sunčev korak ušao je u dan i tako do oko podna, kad je od njihovih crnih mantija potamnilo nebo. Škureca iznad Crne Gore.

Crni flor na reveru heroj grada kada se spuštio helikopterom zamotan u deku, pa  dugim cijevima sproveden do Manastira.

Sjećaju li se ovoga skandala i ove bruke vrli evropski  komesari i ambasadori, diplomete, pitam se?

U gradu pucnji po LJUDIMA. Gumeni meci i otrov na žene, na nejač, na starce, na mladost.
„I jeca zvono bono“ u sivilu septembarske izdaje njihove.

Belvederu nijesu bacili omču oko vrata. Ostao je slobodan sa svojim LJUDIMA. Otkucaji  našeg srca  crnogorskog  za slobodu i svoj prag, zaglušili  bi gromove a ne njihove gumene metke.

Danas saslušavaju učesnike belevederskog otpora. Zastrašuju i prijete.

U ovoj stvarnosti duva sa svih strana. Ali nema toga orkanskoga vjetra koji će belvedersku zoru oduvati.  Ni bandijeru crvenu, srcem izatkanu.

Bila sam i opet ću. I neće im proći!