Na Cetinje nego što!

Piše: Dubravka Jovanović

S jeseni kad dozru dunje i regruti
I djevojke kad se zanevjeste
S jeseni nekud me zovu ceste, pjevao je Vito.

Septembra ovog u zalazu ljeta ceste do Cetinja zovu.
Crnogorskim putem starim, serpentinama Lovćenskim iznad Kotora, grada uz krš ili niz vodu, na dlanu i u zenicama zeleni miris pelina a iz planine mudra riječ da se čuje.

Potrebnija, reći ću sad, i u ovom nevremenu crnogorskom, više nego ikada.
Da se ne zaborave ognjišta ni gusle, crkve i kućišta, grobovi i korijeni. Lovćen, vrtače i bijela stada. Boka Kotorska i bijeli brodovi, sjever i bistre rijeke. Pa modre borovnice, zvonici, kampaneli i minareti.
Da se čuvaju i da im se vraćamo, jer su nam  istinske i jedine svetinje. Naše i ničije.
Crnogorske a ne ravnogorske. Crnogorske a ne svetosavske.
Crnogorske a ne apostolske. Biće i ostaće dok je ovoga krša i ovoga mora. Dok je ljudskoga, crnogorskoga zbora i ovih ozlaćenih gora.
Da se ustoliči pravda i čovjekoljublje.

Na Cetinje, nego đe!

Đe se orlov krš zori i opominje.

Neka zvone zvona manstirska na molitvu i božije zapovijesti od kojih je prva- ljubi bližnjega svoga.

Protiv najbližeg svoga i grude zemlje crnogorske nema nagodbe.
Nema zbora o pokoravanju i prekrajanju Crne Gore i  istorije njene. Niti o iščupanim zvonima crnogorskim.

Nema ničijega svijeta ni svjetine do crnogorskoga naroda, svojeg na svome. A u kuću i pred kuću našu “brat je mio koje vjere bio” .

Na rakiju i na pršut, na brodet i na njoke, na popeke i pastrmke, kačamak i skorup, na krtolu i na sir, na crmničko vino i nikšićko pivo.
Na čast i na čest.

Jer poetskim pojem rečeno: nema male sreće i male bolesti. Nema male krađe i male smrti. Nema maloga rata niti malog poštenja. Nema maloga prijatelja i male tajne. Nema maloga čovjeka i male ljubavi.

U Crnoj Gori je veliko i duboko i jako i čvrsto.
Na Cetinju, sa Lovćenskom kičmom, nema na malo.
Sve je na veliko, kada je zenica crnogorskog oka u pitanju.

Zato s jeseni crveni barjak da uroni u vid.

Na Cetinje nego što!

Tamo se gore i vode i dozivaju. Tamo su lipe ljekovite a munje srebrno svitkaju.

Istina istine i ljubav ljubavi cetinjskim poljem s jeseni zrijeva.
Za Crnu  Goru i njenu slobodu “dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô”.
Jer ljudima treba reći da su prevareni i treba ih podsjetiti da su ljudi. Crnogorci i Crnogorke, pravoslavni, katolici, muslimani, ma ljudi, ljudi moji!
I još im  treba reći, sjetih se oca Don Kihotovog, Servantesa  koji je svom sinu rekao: “Ko premnogo u torbu trpa poderaće je “.

Crna Gora nije ničiji kufer.

A do nje se putuje srcem. Ne treba ti pasoš ako si čovjek koji u svom prtljagu nosi dobrotu.

Za sve one koji bi Crnu Goru strpali u svoju  poderanu borsu, sa Cetinja slobodarskog, podlovćenskog septembra ovog Crnogorci će ovako: zadajem ti tvrdu Božju vjeru da ćeš biti i ostati naša svijetleća ikona i najsvetija svetinja!

Na Cetinje, nego đe!