Za aktuelno.me
Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah – Riječka nahija – Cetinjski atar
Knjaževina Monako (Principality of Monaco) – a, Crna Gora (Montenegro), uporedno gledano, za ogromnu višinu Srbalja izbjeglica ovamo uteklih iz raznijeh vukojebina, je: Monako poviše ijednoga Monaka – ima cca 40 tisuća stanovnika.
Svakoji treći njezin žitelj je meleoner.
Od tijeh 40 tisuća samo 9 tisuća ima državljanstvo – pravo glasa(!).
Što šćah reć?
Preostalih 31 tisuća žitelja:
- grli Monako;
- voli Monako;
- ljubi Monako;
- divi se Monaku;
- obožava Monako;
- sretnji su što žive u Monaku;
- sve same pozitivne emocije daruju Monaku;
- donijeli su silne meleone koje ulažu i troše na prostoru Monaka;
- zahvalni su Monaku što im je omogućio da živote svoje (jedine) u njemu provode i provedu;
- apsolutno su po svakojemu pitanju dobronamjerni spram Monaka;
- u tomu smislu,
i ne mogu dobit pasaporat Principality of Monaco – sve da povazdan dragi dube na trepavice.
Ili, kako se negda nekomu za nešto prosto nemoguće da se dogodi u našemu narodu zborilo:
”Neće ti to, vala, moć bit – pa da ti je majka Jane.”
(O kojoj Jani je riječ, i kako je došlo do ove uzrečice – zanago ne znam).
Uglavnom, poslije Monaka, u ovi momenat, nekako mi jednomašice (u isti mah, jedanak) nampanuše ”naši” izvanjci.
Ajmo dalje, jer me nešto (a i ne čudim se zašto), od više sičije (nerviranje, ljutnja) ufatila nečesova trentauna (pomama), kad stadoh u samoga sebe prebiskavat i upoređivat:
One onakve izvanjce tamo – i – ove ovakve izvanjce ovamo.
Na ovom mjestu otpada moja podrobna komparativna analiza i navođenje njezinih rezultata – to ćete sami učinjet, ako za to mentalne i nervne skoposti imadnete, jer i vi, naravno – zapaziste silnu razliku kroz primjer ozgor (ka’ plavo nebo i crna zemlja), pa vas je sigurno stisnulo: i u dušu i u ožičicu.
Nevolja nam je, a sve od više muke sporadi onijeh preko 90% Srbalja uteklica, koji se staniše pod crnogorskom kapom nebeskom i na našemu komatu Mediterana – i, uglavnom, činješe što im drago i, NE na polzu Crne Gore.
Preostali Srbi izbjeglice, iako ih je tek dosta manje od 10% (tačnije, samo neđe 2-3%, ili svakoji (recimo) 40-i pomeđu njih), su normalni, civilizovani i proevropski ljudi i, što je za nas najvažnije: iskreno su dobronamjerni svemu crnogorskomu – stoje rame uz rame sa nama, kad je Crna Gora u pitanju (lično poznajem takve koliko gođ malobrojne, ali – ih ima)!
Svakoja njima čast i čest – i je li Bog i dadnuo da smo im takvijema u nevoji pomogli ili, što se veli – pružili ruku pomoći.
Naravno, prosto bilo što smo se u nevolji našli i pripadnicima drugih naroda i vjera, a koji nijesu obrnuli hrbat Crnoj Gori, odnosno – ne učinješe ništa rđavo protivu našega nacionalnoga interesa.
Kad su svi oni u pitanju, a to sam već isticao – ni jedno jedino moje hudo slovo (iz cijeloga ovoga teksta) ne odnosi se na njih takve – no, upravo suprotno!
Glede onoga nacionalnoga interesa, važno je konstatovati i znati – da DPS nikad ni slova ”n” od nacionalnoga, ni u naslovu nečesove ”virtuelne” (a teke ne zbiljske) nacionalne studije/strategije – nije metnuo.
To za njih jednostavno nije postojalo, nije im bilo važno (oće li se kad oni takvi više očima viđet), a još je damno ona pogan Idžo Garašanin napisa’ da:
”Crnogorci nemaju definisan nacionalni program, …”
Mi, Crnogorci, ni tadijer ni dan-danji, nacionalnoga programa (ili strategije) nemamo, ni potlje, znači – više od 170 godina!
Teke ćemo tokom godina budućih i svakodnevica naših – još upoznavati onijeh preko 90% Srbalja izbjeglica, kojima je Crna Gora zemlja debelica.
Pomeđu njih su pojedini negda bili naredni da svojijem izbjegličkim prknom zapośednu šefovska, upravnička i direktorska mjesta, i šporke rabote obave, primjerice – da nađu način i iz službe ośedočene Crnogorce i Crnogorke otpuštaju (po zadatku ondašnje vlasti(!)).
Naravno, znadem za konkretne ovakve slučajeve u mojoj okolici.
Sporad svega ozgor navedenoga, glede zapošljavanja Srbalja uteklica etc., želim i ovđen da zablagodarim DPS-u, i da ih priupitam:
Biste li sa sadanjom pameti ovakve greške (i doste druge), da se vrnete u ono vrijeme – opetovali?!
Eee, da se kralju Nikoli s onom pameti potlje 1916., iz Italije ili Francuske bilo vrnut jedno 50 godina unazad i u drugu polovicu 19. stoljeća – kapio bi se u glavu, i tadijer ne bi izvodio brojne avetluke; i ne bi Crnogorce alaburde (na silu) ”prevodio” u Srbalje itd. – pa bi svima nama u 20. i 21. stoljeću nekoje sasma drugojače tice pojale po Crnojzi Gori, i ne bismo danas imali – srbaljske:
- zlonamjerne crnomantijaške vrane;
- antihrišćanske rukopoložene gavrane;
- litijaške izdezvijane sinje tice-kukavice;
- svakojake ”sorte” obrlaćene svrake-cake;
- brojne srednjevjekovne bazdeljave lešinare;
- srbočetničko-klerofašističke crnoglave supove;
- pestokupljevinske a safre punane seocke pop-iće
- razne poprilično maloumne jadovčiće rurarne car..iće;
Inače, jako volim prave tice – može bit, ponajviše građanske jarebice.
Daklen, za vas DPS-ovce (e, već – ne volim ni prave ni krive ovce) – važi ona narodna, koja veli:
”Potlje smrti nema kajanja.”
A, ni Lucije Anej Seneka (Lucius Annaeus Seneca) nije slučajno reka’:
”Niko se nije slučajno opametio, …”
Pričina druga:
Na referendumu 2006. godine, ogromna višina Srbalja izbjeglica-uteklica (s pravom glasa) – glasali su protivu nezavisnosti Crne Gore!
Bagra je to!
Treba za takvu ”saobraznost” imat tri-četiri prsta debeo obraz – ka’ bugar iz obora ili iz slobodnoga uzgoja.
Za one kojizi ne znadu regionalni naški (riječko-crmničko-katunsko-brajićko-mainsko-grbaljsko-paštrovski): bugar se zborilo za dobro užirenoga prakca ili vepra.
Srbalji izbjeglice-uteklice (litijaši, ka’ i glasači PROTIVU nezavisnosti Crne Gore, a ZA ovu srbočetničko-klerofašističko-anticrnogorsku zbojnu na vlasti) prosto zbiljski mrze Crnu Goru, odnosno – mrze sve crnogorsko što je dukljansko i, naravno – nije srbaljsko.
Samo mimogred – a to ”srbaljsko” u Crnoj Gori je ”postalo” ili proglašeno takvim, uz:
- nehajan odnos Posrbica (i bratije im okolo Brodareva, pa naviše) spram povjesnih činjenica (tokom tisuću i kusur godina);
- zlonamjernog i selektivnog tumačenja dokumenata;
- podmetačinu;
- otimačinu;
- falsifikate;
- lažavine;
Znademo, da i oni bugar kad se narilja splačina prevrne korito, ali – ako još i đavoliše korito, pa te tirinte od korita razbača ili raznese po oboru – e, ondar je đavo izio šalu.
No, oće ta osvetoljubivost ili, od više kompleksa ide takvo prnjacanje, koje sobom doniješe iz vlastite im domovine, i povjesnice.
Bogomi, lako ne pada ni to što su im pretke (ovijema iz BiH vukojebina i sa albanskoga Kosova) put 500 godina Turci karali (kritikovati, prekorijevati, grditi, ružiti), naravno – i njihove deke i one znamenite im bake.
Što drugo nako ”oduhu” dočekati od Srbalja izbjeglica, koji u tuđoj državi – u koju iz svoje domovine posramljeni utekoše, potom godine inferiornoga statusa provedoše, uz nagomilane davnašnje i novonastale kompleksa itd., znači – nakon mučnoga razdoblja neizvjesnosti i ośećaja poniženosti – pravo glasa i/ili odlučivanja nenadano dobiše?!
Naglašavam – u ničemu im od svega ovoga u potonjem pasusu nabrojanoga, Crna Gora nije doprinijela u smislu – otežavanja situacije i stanja, no taman suprotno – glede na okolnosti, ama baš sve im je bilo do najviše moguće mjere – olakšano !!!
Da se povrnem.
Ne, ništa drugo nako ”oduhe”, nako liječenje frustracija i jarosti svoje, kroz kontriranje ili taman osvetu spram te (nove im) države, da ne daj Bože ne reknem i, daleko se kazalo – nove domovine.
Doduše, moglo se ovo (kod višine nijih) hudo stanje i srdnja – preobrnut u zahvalnost Crnoj Gori (pripadnici nekih drugih naroda tako funkcionišu), a ne obrnut u doslovice kažnjavanje Crne Gore!
Ali, za takvu zahvalnost potrebito je imat neki sasma drugojači pedigre ili, barem zeru čojstva!
Kad se tomu pridodadne da je – u odnosu na nas Crnogorce, taj tamo-njihov ukupan kolektivni mentalni kod (samijem tijem i individualni mentalni sklop), formiran od konca Srednjega vijeka pa do začetka 20. stoljeća – tipično aistorijski ili dosljedno nedržavotvorni, ondar – tu više nema ničesovoga zbora niti razgovora u smislu: ko su Srbalji izvanjci (onijeh preko 90%), i – zašto nam se od takvijeh neke stvari izdešavaše!?
Ni na jedan tren ne pozabite (viđet prijevod ove riječi u drugom dijelu teksta od onomadne) – na činjenice i pričine koje me naćeraše da o svemu ovom prozborim, a to je – da su u pitanju isključivo onizi kojizi su se:
- litijama bavili (grobove naše i dobra kulture nam oteli);
- protivu crnogorske nezavisnosti glasali (itd.)!
No, ne leži vraže – nekizi se pomeđu tamo-njih još i ponose tijem da su utekli iz, recimo – Hercegovine.
Daklen, naglasak daju na ovo da su, čoče, iz Hercegovine (ka’ da to nešto bajagi ”značajno” zvuči), a o tomu – da su podvili rep i utekli ka’ potonji jadovi i pizduni (mnim na punoljetnu zdravu ”muškadiju”) – ni abera, vala.
Neka, fala raznijema a čuvenijema: ”pičetamA” i ”guzinamA” (inače, prvim suśedima), ”kenjalimA” (ovi potonji su ogranak ”guzinA”) itd. – komotno sve vaše zadržite za sebe i u sebi.
E, pa, baš ono ”jaki” višestogodišnji pedigre imaju – da bi se ovudijen njime veljali (da ne napišem ono nešto drugo a pečobrazno).
I to se još veljaju po (za tamo-njih) preuzvišenoj Crnoj Gori, i pred nama Crnogorcima i Crnogorkama – koji pośedujemo veličanstvenu povjesnicu.
Veljaju se među nama ovđen đe ti izvanjci ni slova ”s” od ovdašnje CRNOGORSKE SLAVE ni pojmit ne mogu.
Imati TISUĆU godina: sjajne povjesne slave i, veličanstvene državotvorne, kulturne i vjerske tradicije – to su za Srbalje uteklice španska sela – i mogu ovđen samo (glede te činjenice) blenut ka’ telad u šarena vrata.
Mimogred, da se skupa podśetimo – crnogorsko: državno, kulturno, religijsko, jezičko i vaskoliko tadicionalno nasljeđe se je, na vandalski način i nesojski, razaralo – počev, prije 830 i kusur godina i od onoga zlikovca i krvnika našijeh predaka Dukljana, Stefana Nemanje (takozvanoga ”svetoga” Simeona – krvavijeh rukah do ramenah); pa – uz različite okolnosti tokom povjesnice: bestragavalo, potiralo, preinačavalo, prisvajalo ili otimalo – sve do dana-danjega.
U potonjijeh 30 godina (posebice kad je tradicionalna sakralna arhitektura u pitanju – dobra kulture):
- na banditski način;
- na evropskom kontinentu;
- u mirnodopskim okolnostima;
- na prijelazu II na III Mileni(j)um,
učinjen je kulturocid!
To, i još dosta drugih apsolutno antihrišćanskih nepočinstava – dogodilo se u doba lanik odapeloga moračkoga Sotone.
Teke da je dosta priđe njegove odapeo papke,
da Posrbice lelečući svoje pobačaju šapke!
(slijedi četvrti dio)
Odličan tekst Bajkoviću! Domaći Srbi, odnosno naše posrbice boluju od “štokholmskog sindoma” jer kako drugačije objasniti taj fenomen kad se dive bagri koja im je došla u sred kuće da izvrši veliku nuždu i da im sve što imaju otme? Posrbice kooje su ih prihvatile, dale im sve, tako]e su poprimile njihovo ponašanje i razmišljanje! U SAD i mnogim drugim “svjesnim” državama ne postoji izbor nacionalnog izjašnjavanja! Ako imaš pasoš SAD-a možeš biti samo Amerikanac, iako imaš pravo reći koje je tvoje etničko porijeklo. Zamisli u SAD da odeš da mašeš samo tuđim zastavama, da pričaš da SAD ne postoji,… Pročitaj više »
Gospodin Bajkovic u mnogočemu ima pravo, ali njegova provincijalna prepotencija stvarno ide na živce.( Što njegovi Građani u Riječkoj nahiji nisu vukojebina i što Crna Gora nema vukojebine ?? )
Da su Građani vukojebina, ne bi se zvali Građani.
Nijeste shvatili značenje reiječi “vukojebina” kod Bajkovića. Njenu metaforu i semiotiku. Nije u pitanju samo zaostalost i necivilizovanost nekog od balkanskih zabiti iz kojih se ovamo uputio nišči i ubogi, lukavi i licemjerni, no ta riječ sažima i pojam pestokupljevina bjelosvjetska, upravo zbog amoralnosti koja je s njima stigla u CG u onom obimu koji ovu zemlju preskupo košta i ponižava hljeb i so njima ponuđene. Etc! No, detalje čitajte iz cjeline, ako je moguće.