Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Ana Uskoković, biolog
Legende i priče predstavljaju najljepša usmena predanja i svjedočanstva koja su se s koljena na koljeno prenosila generacijama uz plamen ognjišta, najčešće u dugim zimskim noćima kada su bili veliki snjegovi. U legendama su opisana mnoga mitska bića. Tokom naše pripreme monografije o NP ,,Lovćen” mnoge legende smo publikovali u našim reportažama. Zapisivali smo ih od starjih mještana, neki od njih nažalost nijesu više među živima, neke legende smo uspjeli da pronađemo u arhivskim dokumentima i spisima. Zato ovaj put prezentujemo samo dio njih, sačuvali smo ovu nematerijalnu kulturnu baštinu Crne Gore od zaborava i nestajanja pod teretom ,,moderne civilizacije.” Potrudićemo se da ih u narednom periodu zaštitimo kao naše nematerijalno kulturno nasljeđe i publikujemo ih u posebnom izdanju.
MLETAČKI KLESAR FRANKO I VALIŠTA
Vališta su u drevnoj prošlosti bila jedan od najljepših katuna, a kasnije zaseoka koji pripada njeguškom selu Mali Zalazi. Ovaj katun su u prošlosti koristila bratstva: Matkovići, Dudići, Ivanovići i Pejanovići. Pogled sa Vališta pruža se ka malenom primorskom mjestu Ljuta, opija vas pogled na Bokokotorski zaliv i planinu Vrmac. Mnogobrojne kuće i guvna su izrađena od pravilno klesanog masivog kamena i ostala su kao svjedočanstvo da su žitelji Vališta živjeli bogato u prošlosti. Kamene staze se oštro spuštaju prema Kotoru i Ljutoj koji su u svojoj prošlosti bili pod Mletačkom Republikom, a kasnije pod Austro-ugarskom monarhijom.
Franko je bio poznati mletački klesar koji je neke od najljepših kamenih vila Kotora, Perasta, Dobrote i Prčanja ukrasio mnogobrojnim lijepim kamenim i ornamentnim ukrasima. On je poticao iz poznate venecijanske porodice koja je vjekovima prenosila klesarsko umjeće i zanat. Franko je u Dobroti imao suprugu Adrianu i šćerku Alegru. Živio je izuzetno bogato, imao je grupu radnika s kojima je gradio i klesao naljepše vile u Boki Kotorskoj. One najljepše i najsloženije radove sam je radio i tako spajao najljepše kontraste mora i kamena.
Mletačka Republika u Boki je cijenila njegovo klesarsko umijeće. Franko je postao bogati vlastelin koji je ugovarao brojne klesarske poslove. Bogati njeguški trgovci sa Vališta su često silazili u Boku Kotorsku, trgovali sa Mlecima meso, žitarice, sir. Jedne takve prilike trgovci sa Vališta su upoznali Franka. Franko je sa Njegušima izgradio brojna prijateljstva. Njegove grupe su često s njim boravile na Valištima, gdje su izgrađivana mnogbrojna lijepa guvna i kuće kao prestiž jednog vremena. Majstori su bili dobro plaćeni, ali sve finalne radove radio je sam Franko sa svojim majstorima. Neki od složenih radova s kamenom trajali su do kasno. Franko je sa svojim majstorima znao da konači i spava na Valištima. Prilike u Evropi su bile složene i neke novi oblaci su se nadvijali nad Bokom. Franko je sve to s brigom posmatrao. Svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru je s prvim trgovačkim jedrenjakom poslao za Veneciju. Nakon stvaranja „Prve koalicije“ 1792. godine, Francuska je preko Alpa poslala veliku vojsku na Mletačku Republiku. Nakon osvajanja sjeverne Italije i Tirola, francuska vojska kreće prema Beču. Godine 1797. Austrija je potpisala Kampoformijski mir sa Francuzima po kojem Francuska dobija Belgiju, Jonska ostrva i manji dio mletačkih teritorija u Italiji, a Austrija ostale mletačke posjede uključujući i Boku Kotorsku.
Dok je Franko radio na Valištima, stigao je jedan od njeguških trgovaca koji je rekao da je u posljednjem trenutku uspio da izmakne iz Boke, koju je okupirala Austro-ugarska monarhija. Tada su se Franku slile suze niz lice koje je bilo bijelo od kamenog praha. Pogledao je na svoj zlatni džepni sat na kojem je pokazivao 12:15 minuta. Franko je to vrijeme isklesao u kamenu koji i dan danas postoji na jednoj od kamenih kuća na Valištima. Nadajući se da će Austrougarska monarhija cijeniti njegovo umijeće, Franko se sa svojim majstorima prijavio novim vlastima. No, nažalost, njegova sudbina je bila drugačija. Austrougarske vlasti su ih zarobile i odvele na svoje druge teritorije. Franko više nikada nije vidio Boku Kotorsku, ali ni Veneciju ni svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru. Umro je kao sužanj dok je ispisivao poruku o ropstvu. Na jednom kamenu je isklesao: ,,Moje ropstvo mi je donijelo slobodne misli ali i smrt.”
LEGENDA O BIJELOM VOLU SA KONJSKOG
Rezervat bukovih sastojina Konjsko na području NP ,,Lovćen” predstavlja jednu od najljepših destinacija koje ostaju sakrivene u stoljetnim bukovim šumama. U prošlosti su na području Malog i Velikog Konjskog mještani podlovćenskih, ali i budvanskih sela Maina, Pobora, Stanjevića, Zečeva Sela u sklopu ove prostrane vrtače čuvali svoja stada. Malo i Veliko Konjsko je bilo poznato po mnogobrojnim krdima volova koja su tokom ljetnjih mjeseci do prvih snjegova boravila na ovim prostorima. Jednu od drevnih legendi o bijelom volu smo zapisali. U prošlosti su volovi činili bogastvo svakog domaćinstva, s njima se oralo ali i trgovalo. Koliko si imao volova toliko si bio bogat. Volovima je bilo neophodno obezbijediti dobru ispašu kako bi s jeseni neki od njih bili prodati. U samom podnožju Velikog Konjskog, zajedničkim radom pastira s Lovćena i iz budvanskih sela, je podignuta omanja kamena kuća (koliba) prekrivena slamom u kojoj je po jedan čobanin boravio po petnaest dana, davao so volovima jednom sedmično i čuvao ih.
No Veliko Konjsko, u toku ranih ljetnih mjeseci, su znale da zahvate jake kiše, oluje i nevrijeme, a gromovi su tu bili kao nigdje na ovim prostorima. Noći su bile tihe i mirne, samo bi zavijanje vukova i jaki vjetar povremeno remetio taj mir. Marko je bio siroče kome su roditelji rano umrli. Čuvajući povremeno krda volova uspijevao je sebi da obezbijedi malu zaradu, ali za njegov život dovoljnu. Jedne takve kasne oktobarske noći Marko je uz ognjište čuo zavijanje vukova koji su bili sve bliže i bliže krdu volova koje se bilo jako uznemirilo. Počela je jaka mećava Marko se brzo obukao i izašao u snježnu mećavu s upaljenim lučom. Vukovi su bili sve bliže i bliže. Marko se približio krdu volova. Od jake mećave nije više vidio svoju omalenu kamenu kolibu. Vukovi, izgladnjeli, uspjeli su da izdvoje vola iz krda i da ga napadaju sa svih strana. Marko je glasno vikao, ali se njegov glas u toj sniježnoj noći nije čuo. Mećava je trajala čitavu noć, a pastir Marko je nestao u tom strašnom sniježnom vrtlogu. Svanuo je novi dan, stoljetne bukve su bile okovane ledom i snijegom. Veliko Konjsko je bilo prekriveno visokim sniježnim pokrivačem. Iz Pobora je, zajedno na konjima sa još desteak pastira, krenuo Niko vidno zabrinut kako će izaći na planinu. Dok su konji krčili put prema padinama Lovćena, pastiri su se pitali kako je Marko i kako je proveo ovu noć. Nakon više sati probijanja kroz sniježne smetove, stigoše pastiri na Veliko Konjsko. Uđoše odmah u kamenu kuću (kolibu), vidješe da nema Marka dok su na ognjištu isijavale posljednje iskre žara. Izađoše ispred kolibe i počeše da ga dozivaju. Nažalost, od Marka nije bilo traga ni glasa. Uzenemireni pastiri čitav dan su tražili tragove od Marka, ali ih nigdje nije bilo. Na jednom malenom uzvišenju pastiri su pronašli ostatke od jednog vola nakon vučjeg pira. Uplašeni pastiri su pomislili da je Marko postradao. Čitav dan proveli su u potrazi za Markom, ali ga nisu uspjeli pronaći. U popodnevnim časovima počeo je opet snijeg da pada. Pastiri iz Pobora su svoja krda volova polako spuštali prema svojim posjedima zabrinuti za Markovu sudbinu….
Stiglo je rano proljeće, pastiri s Pobora su izašli na Veliko Konjsko, pridružili su im se pastiri s Lovćena sa svojim volovima. Dogovorili su se da po dva čobanina, jedan iz Pobora i jedan s Lovćena, čuvaju zajedno volove tokom ljetnjih i ranih jesenjih mjeseci kako bi krda bolje sačuvali, ali i kako bi pazili jedan na drugoga. Svi su govorili o nestanku Marka te kasne jesenje noći. Ljetnji mjeseci su prolazili, stigla je polako jesen. Krsto iz Pobora i Petar s Lubenica, katuna Bjeloša, su razgovarali o svojim porodicama te kasne septenbarske noći uz toplinu ognjišta i zvuke frule. Počeo je da duva snažan vjetar, osjetili su neku jezu u sebi. Izašli su ispred kolibe da vide krdo volova. U daljini su čuli glasno rikanje vola. Izbrojali su volove i bili su iznenađeni otkuda se čuje rika vola koji nije njihov. Krenuli su zajedno s upaljenim petrolejskim lampama prema toj rici. Na malo većoj udaljenosti od sebe vidjeli su poptuno bijelog vola koji je bio veći od svih onih koji su oni držali. Uplašeni su krenuli unazad, a bijeli vo je nestao u noći. Kada su se vrataili prema svom krdu, počela je jaka kiša i oluja. Ktsto i Petar su brzo ušli u svoju malenu kolibu. Munje su parale nebo, a gromovi udarali jako po Velikom Konjskom, kiša je jako padala čitavu noć dok se magla povijala po čitavom polju. Krdo volova je ujutro bilo na broju i sačuvano od nevremena. Nekoliko dana kasnije Krsto i Petar su opet čuli riku vola koji nije bio njihov. Brzo su u noći izašli i krenuli prema rici koja je parala njihove uši, a u kostima unosila strah. Opet su na priličnoj udaljenosti, na tren,vidjeli bijeloga vola koji je u toj noći nestao. Kada su se vratili prema kolibi, zahvatilo ih je jako nevrijeme praćeno jakom sniježnom mećavom. Uspjeli su jedva da uđu u svoju kolibu. Kada su sjeli pokraj ognjišta, razmišljali su o tome što se desilo te noći i nijesu mogli da zaspu…
Kada su mještani podlovćenkih sela i Pobora došli da razdvoje svoja krda i da ih vrate na svoje posjede, ispričali su ovu priču drugim pastirima. Legenda dalje kaže da se bijeli vo pojavljivao na Velikom Konjskom da bi predskazao dolazak nevremena, oluja, mećava, gromova, vjetrova ili vukova. Pastiri su govorili da je to Markova duša koja luta noćima i na taj način čuva druge pastire i stada od stradanja. Mnogi koji su čuvali stada svjedočili su o tome. I danas, kada se brojni planinari i turisti zadese, tokom ljetnih mjeseci na Velikom Konjskom, pa se iznenada nađu u magli ili nevremenu, svjedoče o tome da su čuli riku vola u daljini. Legenda o bijelom volu i dan danas živi među mještanima ovih podlovćenkih sela kao sjećanje na jedan život na planini i njenim katunima.
GORSKA VILA SA ŠTIROVNIKA I CRNOGORSKI VOJNIK
Vile su svoj mir pronašle na padinama Lovćena, Štirovnika, Malog i Velikog Babljaka, Goliša, Krsca, Dubokog dola itd. One vjekovima žive u pričama mještana podlovćenkih sela. Pamte se priče o vilama koje su tokom dugih ljetnih, ali i zimskih mjeseci noćima obilazile stada ovaca i pastire sa Kuka, Dolova, Vučeg dola, Majstora, Bižaljevca, Maroša dola, Malog i Veljeg Bostura Podjezerca itd. Vile stanuju u brojnim pećinama Lovćena i do dan danas čuvaju ovu svetu planinu. U predanjima stanovnika podlovćenkog krša rijetki su oni koji su imali susret s vilama. Uglavnom je to bilo kada su bile velike opasnosti i stradanja. Jednu od takvih legendi po prvi put publikujemo.
Godine 1916. Crna Gora se nalazila pred neposrednom ratnom opasnošču. Kralj i gospodar Crne Gore, Nikola I Petrović Njegoš, je mobilisao crnogorske snage u odbrani Lovćena od strane Austrougarske monarhije. Vjerovao je u snagu svoje malene vojske, ali je vjerovao i u vile. Njegova pjesma ,,Pjesnik i vila” ima sljedeći stih i obraćanje vili:
A znaš kada se bratimismo
Na Crkvine kod izvora
Svjedok nama bješe Loivćen
I Štirovnik iznad mora
Petar Jokov bio je naočiti mladić koga su roditelji dobili poslije dugo godina iščekivanja. Rodio se na katunu Kuk đe je i odrastao zajedno s drugom djecom. Od rane mladosti je čuvao stada ovaca. S Kuka je njegov pogled bio često uprt prema Štirovniku ali i Jadransklom moru. Ta ljepota ga je opijala i nadahnjivala. Nije znao da će dani njegovog srećnog djetinjstva uskoro biti završeni i da će kao golobradi mladić morati da uzme pušku u ruke u odbrani Lovćena. Stigla je depeša od ministra crnogorske vojske da svaki vojno sposoban muškarac mora stati u odbrani Lovćena i Cetinja. Ostarjeli roditelji molili su Petra da ga sklone jer je on jedini nasljednik njihove loze, da je mlad i da će ga, njegov ostarjeli otac Joko, zamijeniti na frontu. Petar je to odbio. Napad i nastupanje austrougarske vojske prema Lovćenu započeo je u ranu zoru 8. januara 1916. godine, po frontu dugom desteak kilometara vazdušne linije u pravcu Solar-Mirac-Kuk-Žanjev Do-Krstac. Petar je bio, zajedno s vojkom, učvršćen na Kuku odakle je branio svoje rodno ognjište i Lovćen. Zimsko vrijeme, Austrougarska se probija, tuče njena ratna mornarica crnogorsku vojsku po padinama Lovćena i samom Lovćenu. Petar sluša komandu crnogorskih oficira, gine se. Crnogorska vojska se povlači ka Cetinju. Petar ne želi da odstupa. Magla je prekrila Kuk, čuju se povici austrougarskih oficira i vojnika. U jednom momentu topovska granata pada u neposrednoj blizini Petra, ranjava ga. Magla, barut, leševi oko njega. Čuju se povici njemu nepoznati. Pomislio je da mu je kraj. Pred njegovim licem, u toj magli, pojavi se anđeoski lik vile i Petar tada sklopi oči. Poslije nekoliko dana Petar se probudio, bio je sakriven u jednoj pećini u gustoj šumi na katunu Bižaljevac ispod samog Štirovnika. Pastiri koji su tuda čuvali ovce ispričali su mu da su ga slučajno pronašli u toj pećini. Petar Jokov se poslije više mjeseci oporavio i vratio se na svoj Kuk. Ovu priču prenio je svojim potomcima i ona se prenosi i dan danas kao svjedočanstvo o vili s Štirovnika.
