Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Bijlježeći ljepote Lovćena i njegove primorske podgorine vrijedni službenici JPNPCG odlučili su se da obiđu stazu od Ivanovih korita do manastira Stanjevići i to ovog 19. decembra. 2023. godine, u danu kada se slavi Sveti Nikola zaštitnik putnika i pomoraca. Svaka priča ima svoju simboliku ali i svoje puno značenje. Ovu malenu ekspediciju su činili: Božidar Proročić, Aleksandra Vujović, Igor Kokotović, Ana Šćepanović i neponovljivi vozač Slobo Sekulić. Lovćen kao Lovćen okupan najljepšim bojama zime. Naš poduhvat od izvora Ivanova korita đe smo nasuli hladne izvorske vode daje nam snagu da istrajemo. Ivanova korita, izvor čiste i osvježavajuće izvorske vode, bila su naše polazno mjesto. U tom mirnom okruženju, đe tišina samo povremeno biva prekidana žuborom vode, osjetili smo snagu prirode koja nas okružuje. Boje zime bile su očaravajuće, sa drvećem prekrivenimm bijelim plaštom mraza. Naš razgovor smo započeli o istoriji ovog mjesta, o ljudima koji su ovđe živjeli i očuvali svoje običaje kroz generacije. Ova mala ekspedicija, sastavljena od različitih pojedinaca, spojila nas je ljubavlju prema prirodi, kulturi i avanturi. Lovćen je postao više od planine, postao je simbol zajedništva i otkrivanja ljepote u jednostavnim stvarima. Naša priča, ispisana na stazi od Ivanovih korita do manastira Stanjevići, ostaje urezana u našim sjećanjima kao dragocjena uspomena na zimsku avanturu pod okriljem Svetog Nikole.
Nastavljajući našu avanturu duž staze koju zovemo “Kraljevska“, koja je vodila ka podlovćenskom selu Majstori, otkrivali smo ne samo prirodne ljepote već i bogatu istoriju koja je oblikovala ovaj put. Makadamski put kojim smo koračali bio je svedok mnogih prolazaka monarha iz porodice Petrovića, ali i vladara Evrope, pa smo se osjećali privilegovano što smo koračali istom stazom. Zaustavljali smo se povremeno, upisivali GPS-koordinate, prateći korake kako bismo stazu označili i podijelili priču o njoj. Ime “Kraljevska“ nije bilo slučajno odabrano; ona je, zapravo, bila put kojim su često prolazili monarsi iz porodice Petrovića, kao i vladarske glave Evrope. Njen istorijski značaj, posebno prema selima njegiškog podvršja (Koložunj-Poda-Čavori-Mirac) često je bio nepoznat mnogima, pa smo se trudili donijeti svjetlost na ovu važnu priču iz prošlosti. Jedan od ključnih istorijskih trenutaka na ovoj stazi dogodio se 31. maja 1838. godine, kada je Crnu Goru posjetio saksonski kralj Fridrih Avgust sa velikom pratnjom. Bio je to prvi put da je krunisana glava posjetila Crnu Goru. Staza kojom smo hodali bila je put kojim su često prolazili ne samo Fridrih Avgust već i drugi vladari i vladike crnogorske dinastije Petrovića, naročito prilikom njihovih boravaka u kući crkvenoj na Majstorima. Fridrih Avgust, osim što je bio saksonski kralj, pokazao se kao strastveni ljubitelj botanike. Bio je privučen kuriozitetima flore Crne Gore, a takođe je želio upoznati posebnosti crnogorskog naroda. Putem ga je dočekao sam Njegoš, a susret je zabilježen kod sela Mirca, na granici sa Austrijom, ispred seoske crkve i izvora Sutić. O ovom neobičnom putovanju saksonskog kralja u Crnu Goru, Bartolomeo Bjazoleto, član njegove pratnje, napisao je knjigu koja je prvi put objavljena u Trstu 1841. godine. Dok je koračao stazom “Kraljevskom“ zamislio se i sam Fridrih Avgust promatrajući čuda crnogorske flore, a mi smo se divili ne samo ljepoti pejzaža već i tragovima prošlosti koji su nas okruživali. Ova staza postala je most između vremenskih epoha spajajući nas sa istorijskim događajima koji su oblikovali ovaj kraj i ostavili neizbrisiv trag u knjigama istorije.
Naši koraci kroz beskrajna prostranstva Lovćena nisu bili samo fizički pokreti već i duhovno putovanje kroz istoriju, prirodu i kulturu ovog jedinstvenog mjesta. Staza nas je vodila kroz slikovite pejzaže, otkrivajući nam tajne skrivene između planine Treštenik i žive vode Trešteničkog ubla, koja je postalas poput bisera u kruni Lovćena. Planina Treštenik, visoka i impozantna, pružala je impresivan prizor sa kojeg možete posmatrati veličanstvene vrhove Lovćena kako se stapaju sa nebom. Udaljavajući se od staza, svako uzdizanje donosilo je novo iznenađenje, a pogledi su se gubili u nedogledu. Ova planina, prekrivena raznobojnim tepihom zimskog pokrivača, bila je svjedok vjekovne priče koja se proteže kroz vijekove. Hladna i bistra voda sa Trešteničkog ubla prizivala je osjećaj pročišćenja i obnavljanja, čineći ovu stanicu našeg putovanja posebno značajnom. U blizini smo naišli na ubao Svetog Petra, zaštićenog od strane Uprave za kulturna dobra, koji je predstavljao spoj prirodne ljepote i kulturnog nasljeđa. Njegove su stijene, obrasle mahovinom, svjedočile o vjekovima tišine i promjena koje su oblikovale ovu netaknutu oazu. Ljepota ovog dana nije bila samo u prirodnim čudesima već i u svjedočanstvima koja su se nizala pred nama. Svaki korak bio je poput oživljavanja istorije, đe su se priče o Lovćenu preplićale sa tragovima naše planinarske obuće. Tu su bila sjećanja na vladare i vladike koji su kročili istim putem, na vode koje su odjekivale pričama o prošlim vremenima. Dok smo nastavljali putovanje, osjetili smo se privilegovanim što smo dio ovog trenutka, svjesni da smo samo prolaznici u priči koja se neprestano odvija. Lovćen, obasjan suncem zimskog dana, pružao nam je neizmjerne darove u obliku pejzaža, priča i spoznaja. Naša avantura kroz ova prostranstva postala je više od putovanja – postala je duboko ukorijenjena povezanost sa prirodom, istorijom i nama samima.
RADE KUŠEVIJA I NOVAKOV KAM
Na ovom izuzetnom putovanju, staza nas je vodila do posebnog mjesta (toponima) poznatog kao Novakov kam, omanje stijene koja je postala dragocjeni toponim na Lovćenu. Ovo nije samo geografski dio pejzaža, već i mjesto koje je isprepleteno pričama, legendama i istorijskim značajem. Naš vodič kroz te priče bio je niko drugi do Rade Kuševija, hroničar sa Njeguša, čije posvećeno prikupljanje građe o Njegušima i Lovćenu čini neprocjenjiv doprinos očuvanju kulturnog nasljeđa. Rade Kuševija je decenijama posvetio svoj život proučavanju i sakupljanju građe o Njegušima i Lovćenu. Njegova predanost očuvanju priča, legendi i istorijskih činjenica čini ga nezaobilaznim izvorom informacija o ovom jedinstvenom području. Nesebično dijeleći svoje znanje, Rade je postao živa enciklopedija Lovćena, a njegove priče postale su sastavni dio svih putopisa o ovom magičnom planinskom području.
Novakov kam, omanja stijena koja nas je zaintresova interesovanja, postala je mjesto đe je Rade Kuševija oživio priče o prošlosti. Ona je svjedok vremena, promjena i događaja koji su oblikovali Lovćen. Kroz Radeve riječi, Novakov kam je dobio dušu, postao je više od kamena – postao je dio bogate riznice priča koje su prenosili generacije. Zahvaljujući Rade, mnoge priče i legende su ostale zapisane, čuvane od zaborava. Njegova požrtvaovanost prema očuvanju kulturnog nasljeđa oživljava kroz svaki putopis o Lovćenu, doprinoseći tako širenju svijesti o ovom jedinstvenom dijelu Crne Gore. Dok smo koračali putem kojim su kročili i vladari iz prošlih vremena, Rade Kuševija nam je otvorio vrata u prošlost, omogućavajući nam da osjetimo duh i bogatstvo ovog neponovljivog kraja.
Na našem putovanju kroz Lovćen, tragom staze obasjane pričama, posebno smo se zadržali na mjestu koje nosi ime Novakov kam, ne samo kao geografski pojam već kao mjesto bogato dušom i pričama koje su oživljene zahvaljujući barjaktaru Novaku Ramovu Jovoviću (1834-1910). Priča o ovom neustrašivom junaku postala je neizostavan dio lokalnog nasljeđa i svjedočanstvo o poštovanju prema Njegušima. Novak Ramov Jovović, barjaktar iz sela Markovina, nije bio običan čovjek. Bio je nešto poput žive legende koja je hodala kamenim stazama od svog sela prema Njegušima, noseći na sebi crnogorsko odijelo i opasan oružjem. Njegova pojava bila je dovoljna da izazove poštovanje i znatiželju svih koji su ga susreli na tom putu. Kada bi se približio selu Dugi-Do, i crkvi Svetog Nikole a Njeguši bili na vidiku, Novak Ramov bi se skinuo sa konja. Držeći crnogorsku kapu u ruci, nastavljao bi pješice vodeći konja uz sebe. Ovaj gest, ispunjen simbolikom, imao je duboko ukorijenjeno značenje. Na pitanje Vukova (Ivova) Popovića, koji je bio znatiželjan zbog ovog postupka, Novak je odgovorio sa riječima koje su odjekivale poštovanjem i dubokim razumijevanjem tradicije: “Svaki Crnogorac koji prođe kroz Njeguše treba u znak poštovanja i stradalništva Njeguša da ovim putem prođe u miru i dostojanstvu. Na taj način odajem poštovanje ljudima i junacima koji su kroz istoriju ovih planina i kamena ostavili neizbrisiv trag.“ Ova priča o barjaktaru Novaku Ramovu postala je simbol ljubavi prema tradiciji, poštovanju prema onima koji su živjeli prije njega i odavanju dužnog poštovanja mjestu koje nosi istorijski i kulturni teret. Kroz njegove korake, osjetili smo duboko ukorijenjeno poštovanje prema Njegušima i Lovćenu koji su oblikovali istoriju.
Novakov kam, koji nosi njegovo ime, postao je ne samo stijena na stazi već i mjesto đe žive uspomene i poruke o poštovanju prema istoriji i nasljeđu. Po izuzetno toplom danu, barjaktar Novak Ramov Jovović započeo je svoj dugi put iz sela Markovine prema selu Majstori. Bio je to neobičan susret dva barjakara, jer je Novak putovao kako bi posjetio alaj-barjakara Maša Mijatova Kustudiju. Jašući sa konjem kroz gustu bukovu šumu, prelazeći prostrane pašnjake i savladavajući strme padine, Novak je osjećao umor. Kako bi se odmorio i osvježio se, Novak je odlučio napraviti kraću pauzu pored puta, pronalazeći utočište na omanjoj stijeni koja je strpljivo čekala putnike da na njoj odmore. Dok je sjedio na toj stijeni, Novak je posmatra okolinu. Njegovo prisustvo na toj stijeni postalo je značajno, postavši dijelom priče koja će oblikovati ovu priču. Od tada, ta omanja stijena predstavlja Novakov kam – toponim koji svjedoči o značaju te stijene na kojoj je Novak Ramov Jovović predahnuo. I dan danas ovaj toponim čuva uspomenu na tog hrabrog barjaktara. Ova priča o Novakovu kamu svjedoči o važnosti svakog trenutka na putovanju i o tome kako i najmanje stvari mogu postati simbolični spomenici naših života.
DOLAZAK U SELO MAJSTORI
Nakon što smo odmorili uz Novakov kam, nastavili smo put prema selu Majstori pod okriljem blagodati sunčevih zraka. Staza koja je vodila kroz šumu postepeno se otvarala, otkrivajući prostranu zaravnu pred nama, na čijem horizontu smo nazirali pogled na selo Majstori. Koraci su nas vodili sa kamena na kamen dok smo se približavali centru sela. Sve je bilo obasjano toplim svjetlom sunca koje je stvaralo nježne igre svjetlosti i sjene među drvećem i napuštenim kućištima. Pred nama se pružala slika idiličnog seoskog kraja, đe su se polja i šume stapali u skladnoj harmoniji. Spuštajući se prema centru sela, primijetili smo značajnu građevinu na lijevoj strani – velepno guvno koje je čvrsto stajalo kao neki arhitektonski spomenik. Uz guvno se uzdizala “Crkovna kuća,“ rezidencija Petrovića, čije zidine su svjedočile o dugoj istoriji ovog sela. Ova impozantna građevina bila je poput čuvara vremena, čije priče sežu kroz vjekove. “Crkovna kuća“ bila je ne samo dom Petrovića već i svjedok njihovog prisustva kroz različite ere i vjekove. U svojoj arhitektonskoj raskoši, sačuvane su na stotine priča o životu, radu i borbi vladara koji su se borili za Crnu Goru. Kroz decenije postojanja, ova rezidencija je bila mjesto susreta, odluka, radosti i tuge. Dok smo prolazili pokraj “Crkovne kuće,“ osjećali smo prisustvo prošlosti koje je obavijalo zidove. Svaki kamen, svaka greda, svaki prozor nosili su teret vremena i priče koje su se tu odvijale. Petrovići su ostavili svoj neizbrisiv trag, a ova kuća je postala simbol kontinuiteta i tradicije. S obzirom na to da smo nastavljali put prema centru sela Majstori, bili smo svjesni da je svaki korak našeg putovanja bio korak u prošlost u vremenu, približavajući se srcu jednog zajedničkog života. Selo Majstori su, poput dragulja u kruni, čuvala svoju prošlost, a “Crkovna kuća“ stajala je kao nijemi svjedok, prizivajući duhove prošlih vremena koji su oblikovali ovu slobodarsku seosku zajednicu.
Nastavljajući putem prema centru sela Majstori, naš pogled privukla je kuća Duška i Draga Ivova Kustudije-Kustudića, o ovom domaćinstvu bine se njihova majka Ike. Ova kuća, sazidana od kamena i očuvanim tradicionalnim karakterom, predstavljala je pravu oazu dobrodošlice usred prelijepog seoskog ambijenta. Ova kuća postala je svojevrsno svratište i boravište putnika i planinara koji prolaze kroz Nacionalni park Lovćen. Tu su se rađale mnoge priče, a tradicionalno gostoprimstvo porodice Kustudić-Kustudija postalo je sinonim za ljubaznost i toplinu. Oni su bili domaćini nebrojenim putnicima, dijeleći sa svakim šolju kisjelog mlijeka, parče domaćeg sira i pršuta, stvarajući uspomene koje su postale dijelom modernih priča. U dvorištu stari brijest na terasi sa pogledom na zeleno planinsko okruženje, ljudi su dijelili priče o svojim putovanjima, doživljajima sa Lovćena i okolnih vrhova. Porodica Kustudija-Kustudić ne čuva samo svoju kuću; oni čuvaju i duh gostoljubivosti, prenoseći ga sa generacije na generaciju. Tako, uz šolju hladnog kisjelog mlijeka, putnici su postajali dio lokalne priče, a mnoge su se prijateljske veze i avanture rodile upravo pod krovom ove gostoljubive kuće. Ovo mjesto nije bilo samo geografski označeno na karti, već je postalo duhovno utočište za sve one koji su žudjeli za trenucima istinske povezanosti sa prirodom i ljudima.
U samom srcu sela Majstori, dostojanstveno stoji toponim nazvan “Šator.“ Ovaj poseban prostor obilježen je spomenikom podignutim 1977. godine, posvećen hrabrim Kustudijama-Kustudićima koji su svoje živote položili u borbi za svetu slobodu tokom Drugog svjetskog rata. Na ovom mjestu, đe se zemlja susrijeće sa nebesima, uspravljena je monumentalna struktura koja ne samo da podsjeća na prošle herojske dane već i odašilje duh otpora i hrabrosti. Spomenik je svjedok nemilosrdne odmazde nacista tokom Drugog svjetskog rata prema Kustudijama-Kustudićima. Njihova hrabrost, odanost domovini i žrtva za slobodu ostavili su neizbrisiv trag na ovom često krvlju poškropljenom zemljom. Dodirujući ovaj spomenik, osjetili smo ne samo hladan kamen pod prstima, već i puls prošlosti, koji nam je pričao o životima ljudi koji su se odupirali okrutnosti nacističke okupacije. Jeza i poštovanje preplavili su nas dok smo stajali uz spomenik, svjesni veličine žrtve koju su podnijeli Kustudije-Kustudići. Njihova sudbina postala je vječiti podsjetnik na cijenu slobode i hrabrosti, ali i na neprolaznu ljubav prema sopstvenoj domovini. Dok sam stajao na tom svetom zemljištu, prošle priče su se slagale u vazduhu. Živopisne priče o Kustudijama-Kustudićima, koje bi nam, da su živi, ispričali o ponosu i borbi koja se pruža kroz vijekove. Svaki kamen ovdje svjedoči o njihovom junaštvu, a spomenik postaje centralno mjesto đe se sjećanje prepliće sa trenom ponosa i tugama. Eh, da su živi ovi stradalnici, pomislio sam, ispričali bi nam njihove priče koje su svjetionik koji vodi kroz tamne staze istorije, podsjećajući nas na važnost borbe za pravednost, slobodu i ljubav prema zavičaju. Sjetnost me obuzela, ali i ojačala, jer u tim trenucima svetosti ovog spomenika osjećao sam se povezan sa duhovima prošlosti, a njihova hrabrost postala je vječni izvor inspiracije.
Nakon kratkog odmora ispred spomenika posvećenog Kustudijama-Kustudićima, nastavili smo naš put kroz selo Majstori, sada pored kuće Gojka Kustudića, hroničara koji je posvetio svoj život bilježenju priča i događaja ovog mjesta. Njegova kuća postala je svojevrstan arhiv života Majstora, đe se svaka priča čuva poput dragocjenog blaga. Zatim nas susrijeće sljedeći toponim Vratno, koji predstavlja prijelaz iz jednog svijeta u sasvim drugi, kao prelazak ka primorskoj podgorini. Putevi su se razvijali ispod naših nogu, otkrivajući pred nama čaroliju pejzaža koja je postajala sve različitija. Koložunjske grede, visoko iznad nas, uzdizale su se kao moćni čuvari vjekova, štiteći ovo maleno selo i njegove tajne od zaborava. Nastavljajući dalje, susreli smo toponim poznat kao Pasja ploča. Ovaj dio staze prema manastiru Stanjevići poznat je vjekovima po svojim izazovima. Veliki vjetrovi, snjegovi, gromovi i oluje često su bili najjači upravo na ovom mjestu. Pasja ploča postala je sinonim za prirodu u svojoj najmoćnijoj i najneukroćenijoj formi. Dok smo koračali tim putem, osjećali smo snagu prirode koja je ovdje vladala vjekovima unazad. Pasja ploča svjedočila je o silovitosti prirodnih pojava koje su oblikovale ovo područje. Nekada su se ovdje odvijale borbe između čovjeka i divljine, izazova koje je trebalo savladati kako bi se došlo do cilja, bilo da je to bio manastir ili samo druga strana tog prirodnog carstva. Dok smo prolazili kroz Pasju ploču, osjećali smo spoj sa prošlim vremenima, poštovanje prema hrabrosti onih koji su se suočavali sa prirodnim silama. Svaki toponim na ovom putu bio je poput stranice u staroj knjizi koja čeka da bude pročitana. Priče o ljudima, prirodi i izazovima oblikovali su ovo područje, a mi smo bili sretni što smo imali priliku kročiti stazama koje su bile svjedoci vjekovnih priča.
KOLOŽUNJSKO ŽDRIJELO I STAZA KA MANASTIRU STANJEVIĆI
Svojim koracima smo napustili visine i otvorio se grandiozan pogled na plavo Jadransko more i Budvanski zaliv, koji se presijavao poput ogledala pod srebrnim zracima sunca. Tih trenutaka, priroda se predstavljala u svojoj najljepšoj formi, stvarajući pejzaž koji bi oduzeo dah i oživio dušu. Dok smo silazili stazom, u daljini smo čuli jak huk podlovćenkih izvorskih voda, melodiju prirode koja nam je najavljivala prisustvo izvora života. Staza se nježno spuštala ka Koložunjskom ždrijelu, odakle se pružao izbor puteva koji vode ka selima njeguškog podvršja, Kotoru i Budvi. Mirisi sasušenih lovćenskih trava još su nas pratili, podsjećajući nas na bogatstvo aromatičnih biljaka koje krase ovu planinsku regiju. U tom ambijentu, dok smo polako koračali prema ždrijelu, primijetili smo dva mlada orla koji su izvodili svoj ples na nebu. Njihova krila su se širila pod plavim nebom, stvarajući harmoniju pokreta i slobodu leta. Bili su poput umjetnika u baletu, prepoznajući svoje mjesto u ovom prirodnom teatru. Gledajući taj ples nebeskih gospodara, osjetili smo se povezani sa prirodom na ličan način. Njihov let bio je podsjetnik na slobodu koju priroda pruža, na ljepotu koja je uvijek prisutna oko nas, i na neopisivu harmoniju koja se stvara između svih živih bića. I tako, nastavili smo svoje putovanje, s plavetnilom mora i neba nad nama, sa mirisima planinskih trava, sa hukom izvorskih voda u ušima i sa plesom orlova kao snažnim podsjetnikom na čuda koja nam priroda nudi. Putovanje nije bilo samo fizičko kretanje, već i duhovno iskustvo koje nas je približilo divljini i ljepoti koja je oduvijek bila tu, čekajući da bude otkrivena.
Sjeli smo na Koložunsko ždrijelo, očaravajuće mjesto đe se preplijeću prošlost i sadašnjost a putevi i karavanske staze vode u različite smjerove, čineći ih vezom između prostranstva planine i obala Jadranskog mora. Ovo ždrijelo nije samo geografska tačka, već i portal kroz vrijeme, čiji su kameni putokazi svjedoci brojnih priča i događaja. Odatle, staze nas vode ne samo ka selima primorske podgorine, đe se miješaju mirisi soli i planinskih trava, već i prema brojnim izvorima čije vode teku poput života kroz ovo planinsko carstvo. Putevi koji se račvaju kroz ovo ždrijelo postali su putokazi sudbina mnogih – pastira koji su čuvali stada na pašnjacima, trgovaca koji su nosili terete preko planina, vojnika koji su branili granice, careva i kraljeva koji su u svojim povorkama prolazili ovim stazama, ostavljajući svoje otiske u vremenu. Dok smo sjedili na tom strateškom položaju, mogli smo zamisliti kaleidoskop prolaznika koji su ovuda prošli. Pastiri sa svojim stadima, ozareni izlaskom sunca, tragovi tovarnih životinja sa teškim teretima, vojnici u bronzanim oklopima, i povorka careva sa krunama na glavama – svi su dijelili iste staze koje sada sjajno dočaravaju raznovrsnost iskustava koja su se odvijala na ovim prostorima. Te staze nisu samo fizički povezivale mjesta; one su bile žile života, prenoseći ne samo robu i stoku, već i ideje, kulture i tradicije. Putujući ka Cetinju, ti putnici su u stvari putovali ka duhu slobodarstva, dijelu Crne Gore đe su se rađale ideje o nezavisnoti i hrabrosti. Dok smo posmatrali te staze, osjetili smo duboko poštovanje prema svima koji su kročili ovim putevima, gradeći put za buduće generacije. Koložunjsko ždrijelo, sa njegovim raskršćima svjedoči o neizbrisivim tragovima ljudi koji su se hrabro kretali kroz ove planine.
DOLAZAK U MANASTIR STANJEVIĆE
Nastavili smo svoj put uz usku stazu koja je vodila ka prelijepom vidikovcu. Sa pogleda na to uzvišenje, otvorio se čaroban prizor – ostrvo Sveti Nikola dominiralo je plavetnilom Jadranskog mora, dok je drevni grad Budva mirno spavao pod bljeskom decembarskog sunca. Vidikovac nam je bio kao čarobno ogledalo koje je odslikavalo ljepotu primorske panorame. Nastavljajući uz stazu, koja se protezala između gustih šuma i kamenih litica, polako smo koračali prema nižim nadmorskim visinama. Drevni manastir Stanjevići ukazivao nam se kao spokojno utočište, smješteno usred netaknute prirode. Na putu prema dolje, prizori koje smo posmatrali izgledali su kao slika koja oživljava pred našim očima. Staza je postajala uska, prateći krivulje terena i nagib planine, dok smo se polako spuštali prema manastiru. Izvor Lovćena, poznat kao Mirčetića izvor, postajao je sve izraženiji kako smo se približavali. Tu smo pronašli oazu osvježenja, đe smo se umivali ovim čistim darom planina. Zvuk hučanja voda stvarao je svojevrsni prirodni koncert, podsjećajući nas na snagu i vitalnost prirode. Ovo jednostavno, ali blagoslovljeno iskustvo umivanja izvorskom vodom Lovćena postalo je ritul, poput dodira sa dušom planine. Svaki kapljica vode na našoj koži nosila je sa sobom energiju vjekovne prirode. Osjećali smo se povezano sa ovim darom, a istovremeno smo bili svjesni jedinstvene prilike da se osvježimo na putovanju kroz ove planinske predjele. Naš cilj, manastir Stanjevići, postajao je sve bliži, a svaki korak bio je poput napretka ka unutrašnjem putovanju. Nismo samo koračali stazom, već smo išli i prema srcu planine, prema korijenima priče koja se proteže kroz vjekove. U neposrednoj blizini manastira Stanjevići, prostirala su se brojna plandišta koja su bila poput arhiva pod otvorenim nebom, oživljavajući priču tog mjesta. Plandišta su bila domaćini stotinama stabala hrasta, koja su svojim granama i krošnjama pričala priču o vjekovnoj prisutnosti i životu u ovom svetom kutku planine Lovćen. Na ovim plandištima, pod krošnjama hrasta, osjetili smo duboko poštovanje prema prirodi i njenom nesalomivom duhu. Stoljetna stabla, snažna i postojana, postala su simbol kontinuiteta, čuvajući uspomene na sve one koji su prolazili ovim putem, bilo da su bili putnici, monasi ili obični ljudi koji su osjetili snagu ovog svetog mjesta. Dok smo prolazili kroz ova plandišta, osjećali smo se kao da se vraćamo koracima prošlosti u vremenu. Prizori visokih hrastova koji su štitili ovo zemljište poput staratelja prirodne baštine bili su nevjerojatno impozantni. Njihove grane isprepletane su stvarale prirodni krov koji je (ljeti) donosio hlad i sjenu, pružajući kroz decenije trenutke mira i tišine.
Stigomo i prođeosmo pored izvora uz same zidine manastira Stanjevići. Manastir Stanjevići, smješten nadomak Budve, predstavlja duhovni biser na južnim obroncima lovćenskog masiva, koji se sa ponosom spušta prema obali Jadranskog mora, iznad sela Pobori. Ime ovog manastira nosi pečat poborskog bratstva Stanjevići, a pominjanje manastira prvi put zabilježeno je u istoriji 1714. godine, kada je vladika Danilo pronašao sklonište unutar njegovih utvrđenih zidina. Sagrađen u prvoj polovini XVIII vijeka uz zalaganje vladike Save Petrovića, manastir Stanjevići predstavlja svjetionik duhovnosti i kulturnog naslijeđa Crne Gore. Njegov kompleks čine prelijepa crkva posvećena Svetoj Trojici i konak, đe su kroz vjekove odjekivali molitveni glasovi i razgovori o važnim političkim pitanjima. Više od sto godina, manastir je bio kulturni i politički epicentar Crne Gore, često nazivan drugom prijestonicom. On je svjedočio ključnim trenucima u crnogorskoj istoriji a posebno se ističe kao mjesto đe je na narodnoj skupštini održanoj 18. oktobra 1798. godine, izglasan prvi Crnogorski zakonik Petra I. Ovaj značajan dokument, s 16 članova, kasnije je dopunjen na skupštini održanoj na Cetinju, postavši temelj crnogorskog pravnog sistema. Nažalost, slavni manastir doživio je tragičnu sudbinu u sukobima sa Austrijom 1868. godine, kada je porušen. Iako su zidine manastira bile urušene, njegova prisutnost i utjicaj nastavljaju živjeti kroz usmena predanja i sjećanja, ostavljajući neizbrisiv trag u duši Crne Gore. Manastir Stanjevići ostaje ne samo arhitektonsko čudo, već i simbol otpora, vjere i kulturne baštine koja se prenosi sa naraštaja na naraštaj.
Manastir Stanjevići za Petroviće nije bio samo kameni kompleks, već sveto zemljište đe su pronalazili duhovno uzdizanje. Bio je ovo prostor đe su se moćni Petrovići, vladarska dinastija Crne Gore, povezivali sa dubokim korijenima vjere, molitve i mira. Pod sjenkom stoljetnih hrastova, ovo mjesto postalo je svetilište, mjesto đe su njihova srca išla u potragu za duhovnom snagom. Posebno značajno mjesto unutar manastirskih zidina bilo je posvećeno Svetom Petru Cetinjskom, duhovnom vođi koji je svoje najljepše poslanice ispisivao upravo pod hladovinom hrasta. Te veličanstvene drvene krošnje postale su svjetionik inspiracije za Svetog Petra Cetinjskog, đe je njegovo pero tkalo poruke koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskoj književnosti i duhovnosti. U sjenci tih hrastova, Petrovići su pronašli mir, snagu i smiraj, a Sveti Petar Cetinjski je uspostavljao dijalog sa prirodom, tražeći inspiraciju za riječi koje će oblikovati identitet Crne Gore. Petrovići su ostavili svoj pečat na ovom svetom zemljištu a hrastovi su postali simbol snage, izdržljivosti i vjernosti koja se prenosi kroz vjekove. Manastir Stanjevići, kao mjesto duhovnog uzdizanja, ostaje ne samo dijelom crnogorske istorije već i izvorom inspiracije za sve one koji traže smiraj u tišini prirode.
Nakon osvježenja i opuštajuće kafe pred manastirom, krenuli smo u obilazak manastirskog kompleksa, đe se istorija i duhovnost Crne Gore isprepliću kroz kamene zidove. Prošli smo kroz vrata koja čuvaju tajne vjekova, ulazeći u sveti prostor đe brojni portreti vladara i duhovnika svjedoče o bogatoj baštini ovog kraja. U unutrašnjosti manastira, svaki portret nosio je priču o vremenima prošlim, o hrabrosti vladara koji su čuvali svoj narod, i o mudrosti duhovnika koji su širili svjetlost vjere. Kroz kamene hodnike, osjećali smo prisutnost tih velikana, njihov pogled koji je posmatrao kroz vjekove i očekivao da se sačuva naslijeđe Crne Gore. Mir i tišina, kao nijemi svjedoci, progovarali su kroz kamene zidove manastira. Svaki korak bio je poput putovanja kroz vrijeme, đe se prošlost i sadašnjost stapaju u jedinstvenom iskustvu. Mirna atmosfera unutar manastira podsticala nas je na kontemplaciju, na razmišljanje o snazi crnogorskog naroda i duhovnom naslijeđu koje se prenosi generacijama. Manastir Stanjevići, sa bogatim galerijama portreta i utemeljenim u kamenu, postao je prostor đe je snaga Crne Gore postala opipljiva. U tišini tih svetih zidova, doživjeli smo duboko poštovanje prema duhu našeg naroda, njihovoj izdržljivosti, hrabrosti i vjeri koja je uvijek bila temelj naše zajednice. Dok smo napuštali manastir, nosili smo sa sobom ne samo sjećanje na portrete vladara i duhovnika, već i osjećaj povezanosti sa nečim većim, sa duhom Crne Gore koji je ostavio neizbrisiv trag u našim dušama. Manastir Stanjevići postao je ne samo turistička destinacija već i sveti prostor đe se istorija, duhovnost i ljepota prirode sjedinjuju u jedinstvenom doživljaju.
Nakon što smo prešli devet kilometara staze, krenuli smo prema Cetinju, putujući udobnim službenim vozilom. Tokom vožnje, razmišljao sam o značaju staze koju smo prešli i njenom nazivu – “Kraljevska“. Čini se da je ta staza, iako možda zaboravljena u trenutnom vremenu, jedan od tih dragulja koji krase Nacionalni park Lovćen, čekajući da ponovno zablista u svjetlu pažnje i turističke valorizacije. Naziv “Kraljevska“ sam po sebi nosi težinu i odjek prošlosti, podsjećajući nas na vremena kada su kraljevi i vladari hodali tim stazama, ostavljajući svoje tragove na kamenjaru Lovćena. Možda su ti putnici, uzvišeni i hrabri, pronalazili posebnu ljepotu i značenje upravo na ovoj stazi, davno prije nego što je postala skriveni dragulj. Vjerujem da će se staza “Kraljevska“ ponovno otkriti i zaživjeti, postajući jedan od mnogih bisera koji krase Nacionalni park Lovćen. Uz pažljivo planirane aktivnosti promocije, očuvanja i oživljavanja, ova staza može privući ljubitelje prirode, avanturiste i putnike koji traže autentična iskustva u divljini. Kroz obnovu i oživljavanje staze “Kraljevska“, možemo očekivati da će se i njena priča obnoviti. Ona će postati put kojim putnici, poput kraljeva nekad, mogu koračati i doživjeti duh prošlosti, okruženi netaknutom prirodom Lovćena. Ovi zaboravljeni dragulji često su oni koji čekaju da budu ponovno otkriveni, noseći sa sobom bogatstvo priča i ljepotu koja je vječna.