Kolaboracija je naš otpor

Piše: Andrej Nikolaidis

“Ako ne mogu plesati ne želim biti dio vaše revolucije”.

Citat je to na koji ste svakako već naišli. Te je riječi izgovorila Emma Goldman, anarhistkinja i feministkinja.

Zbilo se to tridesetih (možemo pretpostaviti: u drugoj polovini tridesetih) godina XX vijeka, na nekoj ljevičarskoj zabavi gdje se raspravljalo o ustanku koji će promijeniti svijet. Navedene riječi bile su odgovor Emmae Goldman na tvrdnju tada golobradog Alberta Meltzera, koji je sa gađenjem ples nazvao babskim.

Suština riječi Emme Goldman nije odbrana plesa niti odbrana uloge umjetnosti u “svjetskoj revoluciji”, kako se često tumači. Držim da je u rečenom bitno drugo. Goldman je ustala protiv ideje o uniformnosti borbe, protiv ideje o tome da postoje više i manje važni (ili posve nevažni) vidovi otpora.

Meltzer, odrastao u siromaštvu, postaće pisac. No tada se bavio boksom – bio je mlad i nije znao da je svijetu i konstitutivnoj mu nepravdi moguće zadati kudikamo jače udarce no što je onaj pesnicom. Borbeni Meltzer odgovorio je: “Ako ćemo samo plesati, to nije moja revolucija”.

Plesali ili ne plesali, svijet nećete promijeniti. Zato što je svijet nemoguće promijeniti – čak ni na gore. Da je moguće, neko bi to dosad jamačno učinio – naime, imalo se kad.

No ako ćemo propasti, ako je naša sudbina da budemo poraženi – a jeste – zašto ne otplesali u propast? Istovremeno – zašto, prije nego nas više ne bude, ne zadati koji udarac? Napokon: ako iko pleše, čine to dobri bokseri, poput rasplesanog Muhammada Alija. Nije ili-ili. Nego je, kao i obično, i-i: i ples i boks.

Pretpostavljam da je jasno da u ovom tekstu “ples” i “boks” funkcionišu kao metafore vidova otpora. Kojih je, rekosmo, mnoštvo. Postoji, recimo, i radikalni bojkot. Koji zahtijeva radikalnu samodisciplinu, pa ga možemo smatrati asketskom formom otpora.

Takav otpor opisuje Vercors u “Tišini mora”. Roman je napisan 1941, objavljen sljedeće godine. Govori o starcu i njegovoj nećaki koji se protiv nacističkog oficira koji je uselio u njihovu kuću bore ćutnjom. Nacista je čovjek takozvane visoke kulture: kompozitor, naime. On je veliki poštovalac francuskoga duha. Izražava ideju o zajedništvu u veličini njemačke i francuske umjetnosti. On bi da bude prijatelj sa ljudima čiju kuću i zemlju je porobio. No njegovi komplimenti domaćinima ne znače ništa: on je samo okupator. I svo njegovo slatkorječje ne može izbrisati tu činjenicu.

U romanu, starac i nećaka svojim prezirom slome nacistu, unište njegov duh, te on odlazi na Istočni front da tamo pogine. Knjiga je, izlišno je napomenuti, bila veliki i tajni hit u okupiranoj Francuskoj.

Ako već nije bilo “boksa”, Francuzi su barem “plesali”: otpora kojega nije bilo u stvarnosti bilo je u umjetnosti.

Ono što smo znali kao suverenističku većinu iz 2006. opredijelilo se za četvrtu vrstu otpora. Nesvakidašnja je to vrsta. Neobično liči na kolaboraciju.