Ko živi u laži, završi u paklu: Imamo zločine, nemamo zločince

piše: Edin Smailović

Kaluđerski laz je selo na sjeveru Crne Gore u opštini Rožaje, nedaleko od granice sa Kosovom. Tokom rata na Kosovu 1998/1999. godine ovo je bio put spasa za desetine hiljada Albanaca koji su u tom periodu spas i zaštitu tražili na teritoriji Crne Gore.

Za razliku od ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, vlast u Crnoj Gori se u ovom ratu distancirala od zločinačkog režima Slobodana Miloševića. Ova odluka crnogorskih vlasti dovela je situaciju u Crnoj Gori do usijanja i na ivicu rata. Sa jedne strane su se nalazili crnogorska policija, u tom trenutku ojačana rezervnim sastavom, a sa druge strane jedinice Vojske Jugoslavije. Posebnu brigu crnogorskim vlastima zadavao je tzv. Sedmi bataljon, organizovan na sličan način kao paravojne jedinice po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu.

Ubistvo izbjeglica sa Kosova

Kako je rat na Kosovu neprekidno eskalirao to je i broj izbjeglica sa Kosova neprekidno rastao. Naročito će do eksplozije izbjegličke krize doći u periodu mart-jun 1999. godine. Tako će mala Crna Gora sa 600 hiljada stanovnika postati dom za 160 hiljada izbjeglica sa Kosova. O koliko se ogromnom teretu radilo a koji je Crna Gora tada junačka podnijela, govori  i podatak da se populacija Rožaja (pograničnog grada sa Kosovom) uvećala tokom ovog perioda sa 20 hiljada na 80 hiljada stanovnika.

Iako se trudila, crnogorska policija jedva da je uspijevala da zaštiti sebe i građane Crne Gore, a kamoli sve izbjeglice koje su pristizale u Crnu Goru. Tako su mnoge od izbjeglica na teritoriji Crne Gore zlostavljane i opljačkane od strane pripadnika Vojske Jugoslavije. Nažalost, mnogi od njih su i ubijeni u pograničnom području, u nadi da će prelaskom na teritoriju Crne Gore biti sigurni.

Kulminacija nasilja nad albanskim izbjeglicama sa Kosova desiće se 18. aprila 1999. godine. U napadu će biti ubijeno šest, a ranjeno pet izbjeglica. U periodu od 18. aprila do 21. maja ukupno je na ovom području ubijeno 22 osobe albanske nacionalnosti. Svi ubijeni su bili civili a među njima starci, žene i djeca. Cijeli slučaj je po ovom najmasovnijem zločinu nazvan po selu Kaluđerski laz.

Iako je od početka bilo jasno da su zločin počinili pripadnici Vojske Jugoslavije, niko se nikada, naravno, porodicama žrtava nije izvinio zbog ovih nedjela.

Prikrivanje zločina

Pokretanje procesa protiv osumnjičenih za ove zločine je išlo jako sporo. Čekalo se dugo i na izručenje glavnog osumnjičenog iz Srbije u Crnu Goru. A proces je tekao očekivano, kao uostalom i svi ostali procesi za ratne zločine u Crnoj Gori. Iako vlast u Crnoj Gori nije imala nikakve veze sa zločinom u Kaluđerskom lazu, nažalost, pravosuđe Crne Gore pokazalo se neefikasno kao i u svim ostalim procesima (od zločina u Štrpcima, preko zločina za deportaciju, zločina u Bukovici itd.)

Shodno tome, epilog je bio i očekivan. Svi osumnjičeni za ovaj zločin (njih osam) oslobođeni su pred sudom.

Od konačne oslobađujuće presude optuženim u ovom slučaju prošlo je sedam godina. Od tada do danas nema nikakvih pomaka. Crnogorski pravosudni organi očigledno ništa ne rade da nađu krivce za ovaj zločin. Ali ono što je puno strašnije je nešto drugo. Svi u Crnoj Gori, a i van nje znaju da je pravosuđe u Crnoj Gori apsolutno zavisno od političara na vlasti. A volja onih na vlasti tada, kao i onih sada,  a bojim se i onih što  se spremaju da preuzmu vlast, jeste politika zaborava.

Maksima te politike bi mogla glasiti ovako: “Imamo zločine, nemamo zločince”. I odista, po tome je Crna Gora jedinstven slučaj u svijetu. Ako biste čitali presude crnogorskih sudova za počinjene ratne zločine tokom devedesetih možete izvesti jedan jedini zaključak: ljude u Kaluđerskom lazu, kao i one na drugim stratištima devedesetih, ubili su vanzemaljci.To je  jedino objašnjenje koje može da potkrijepi ovakve sudske presude.

Da se presude odnose na nešto drugo, a ne na najmračnije stvari koje ljudi mogu uraditi ljudima, crnogorsko pravosuđe i njeni zaposlenici bi bili samo predmet podsmijeha i inteligentnih viceva. Ovako, oni  su saučesnici u još jednom pokopavanju žrtava, u svjesnom poduhvatu trajnog pokopavanja istine.

A sa njom i savjesti cijelog crnogorskog društva.

Crna Gora kao bezosjećajno društvo

Ono što nam pored toga još ostavljaju u amanet je i da su Crnu Goru pretvorili u bezosjećajno društvo u kojem je sve prihvatljivo. A u društvu u kojem je sve prihvatljivo, sve je laž.

Lažne su ideologije, lažne su političke parole, lažna je solidarnost, lažna je religioznost.

A ko živi u laži, završi u paklu, rekao je veliki Danilo Kiš.

Zato je istina o Kaluđerskom lazu i suđenje i kažnjavanje počinilaca, kao i dostojno obilježavanje svih mjesta stradanja ljudi u ovoj zoni, danas najbitnije građanima Crne Gore.

Svaki dan odlaganja sa suočavanjem sa istinom, je samo rad u korist štete svih građana Crne Gore. Svakim danom laganja samih sebe da se to nije dogodilo, ili da su to počinili  “vanzemaljci”, znači ugraditi po jednu ploču na autoputu pakla kojim Crna Gora sve brže ide.

Za sada nema nade da će se neko omesti ovaj posao. Ni političke snage u Crnoj Gori, a niti međunarodna zajednica rješavanje pitanja ratnih zločina i ratnih zločinaca ne drže važnim i ne pokazuju volju da se ovo riješi. To pitanje je još samo formalno na stolu.

Niko ne pokazuje volju da se sa ovim ozbiljno uhvati u koštac jer računa da to nije politički profitabilno.

Nažalost, nikako da shvatimo da je nepravda stvar koja na duže staze proizvodi najgore posljedice.

Ali za ovo bismo već trebali imati državnike,  a ne politikante.

Do tada, pravda za žrtve Kaluđerskog laza i drugih zločina čekaće na red.

Neoprostivo dugo.