Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Lovćen ima svoje mnogobrojne katune koji su u prošlosti imali veliki značaj za stanovnike podlovćenskih sela. Jedan od tih katuna neobičnog imena je i Babina kruška koji pripada Očinićima. Kolski put do ovog katuna vodi vas preko katuna Lubenice i zaseoka Poljana, ka prostranoj visoravni na kojoj se nalaze dolovi i doci različite površine tu je katun Babina kruška. Odatle put dalje vodi ka Siljevičkom ždrijelu, đe se jedan put razdvaja ka Grabovom dolu a drugi ide ka rezervatu bukovih sastojina Malo i Veliko Konjsko. Legenda o samom nastanku imena katuna je intresantna. Od samog katuna Babina kruška vodi stara pješačka staza kojom se stiže do Uganjskih sela. Na jednoj okuci kamenje posloženo u krug predstavlja grob đe je u dalekoj prošlosti sahranjena starija žena kako su u blizini rasla brojna stabla divljih krušaka i sam katun dobi nazv Babina kruška. Ovog puta posjetio sam domaćina koji me je svesrdno i toplo dočekao on je svoju porodičnu kuću na ovom katunu obnovio i sačuvao njegovo ime je Vladimir-Vlado (Blažov) Rudović.
Vladimir-Vlado (Blažov) Rudović rođen je 1950 godine na samom katunu Babina kruška i jedinac je među četri sestre Radmila, udata Miković, Bose udata Borozan, Marta udata Dajković i Nada udata Marković. O prošlosti ocu Blažu mnogobrojnim životnim borbama i nedaćama ispričao mi je detalje životne priče svojih predaka: ,,Otac mi Blažo je rođen je na Blagovjest 1924. godine poslije dvije sestre Bose i Milene. Blažo je bio neumorni radnik i mučenik od samog rođenja pa do duboke starosti, jedva je ostao kao dijete jer je bio nedonošče. Osnovnu školu je završio u Očiniće. Iznenanada mu umre majka Gospava rođena (Batrićević) to mu je kao dječaku jako teško palo jer je bio vezan za nju. Kada su sestre odrasle otišle su vrlo mlade da služe u Paštroviće i Brajiće i tamo su se udale. Tetka Bose se udala za Prentovića sa Brajića a tetka Milena je bila najljepša đevojka u ovim podlovćenskim krajevima udala se za Kažanegru kod Svetog Stefana. Blažo je nakon majčine smrti nastavio sam sa ocem da se bori kroz život imali su samo jednu kozu i malo obradive zemlje koju su radili. Težak je život bio ovdje ispod planine Hum i više je uzimao nego davao. ”
Nakon kraćeg predaha uz ispijenu kafu Vladimir-Vlado Rudović nastavlja dalje priču: ,,Kada je počeo II svjetski rat Blažo je imao je nepunih 17 godina i nije se opredjeljivao ni za partizane ni za ostale vojske. Po pričanju Blažovom mnoge su vojske prelazile preko planine i đed mi Savo uvjek im je davao hranu ono što se imalo toga trena u kuću nekad malo a nikad mnogo. Blažo je bio vrlo mlad ratne okolnosti, nedovoljna informisanost pa ni znanje kako će se II Svjetski rat završiti mučilo ga je kao i mnoge ljude tog vremena. Na početku je želio da se prudruži partizanima no ipak je otišao u vosjku Krsta Popovića u kojoj je proveo 15 dana kako nije dobio oružje napustio je vojsku. Kasnije je učestvovao je u borbama na Rudenicama protiv Njemaca. Ujaka Buturu Batrićeviuća su uhapsili partizani. On pođe da pita visokog oficira Marinovića za ujakovui sudbinu. Oni su mu odgovorili da nisi sin (Sava Nikova) i ti bi večeras bio kod njega. Ujak je stradao kao i mnogi u tim ratnim okolnostima. Partizani puste Blaža da se vrati kući. Nakon rata 1945. godine se ženi u jesen sa majkom mi Velikom rođenom Vujović sa Ubala Čevskih, vjenčaju se crkveno u crkvu Milića u Bjelice. Po pričanju to je bio dan kada je bilo veliko nevrijeme, snijeg, kiša, mećava naiđe kamion i vozač kamiona ih primi na karoseriju za mog oca nije bilo mjesta i on se pješke vrati iz Bjelica na Babinu krušku. Svatovi dođu pješki sa Cetinja mokri promrzli pravo na veselje na katun malo ih je bilo. Posle par sati dođe mi i otac na katun Babina kruška a đed Savo mu reče: ,,Dođe li Blažo evo dođoh. Znaš li koje je zlo vrijeme danas bilo i koje je sada treba živjeti i boriti se a to danas nije lako niti je ikada bilo. Neka vam je sa srećom.” Nastavili su zajedno kroz život. Prvo dijete im rano umre tako da je to ostavilo traga na njima. Godine 1946 pozvan je da služi armiju mornaričku pješadiju u Zadar. No i taj boravak u vojsci pratile su teške porodične okolnosti. Dok je Blažo bio u vosjci đed Savo umre. Tetka Ikara Ilije Kaluđerovića je vodila brigu stalno o Savu. Kada je tetka došla viđela je da je đed umro i javi to u selo. Uzmu ga i snesu na Očiniće, plemenici i kumovi među kojima je i Tomo (Perov) Batrićević đed Savo je sahranjen pred crkvom Svetog Jovana na Očinićima. Drago Marinović kao služebenik iz mjesne zajednice poslao je pismo Blažu u vojsku o smrti njegovog oca. Blažo je odslužio pune tr godine vojnog roka. Nakon odsluženja vojnog roka dođe Blažo na Očiniće. Otišavši prvo na grob svom ocu. Blažo je proveo veoma težak život. Nastavio je da živi sa svojom suprugom Velikom u velikoj borbi za nas. Sve radove vezane za selo i planinu od koševine, branja
drva, okopavanja i obrađivanja zemlje, zidanja međa, pravljena bistijerne gradili su u njemu gorštaka na čijim su se rukama ali i čelu ispisale mnogobrojne bore života. Uvjek je Blažo pun elana trudio se da stvori više nego što se iskreno moglo, u Blažovom društu su željeli da budu brojni seljani zbog njegove duhovitosti i vrcava duha koji je krasio njegov uvjek vedar lik.”
BLAŽOVE ŽIVOTNE BORBE ZE NAPREDAK PORODICE
,,Blažo je počeo da radi svoju kuću 1952. Godine u zaseoku Borišići na Očinićima. Morao je da proda dva dobra komada zemlje na Babinoj krušci da bi tu kuću izgradio. Te 1952 godine Blažo je izgubio svoga sina moga brata koji je umro sa pola godine života. Nakon 1958. godine preselio u kuću na Borišiće. Kada sam ja počeo u školu išao sam oskudno odjeven. U Borišiće smo teško živjeli ja sam iako mlad više bio vezan za Babinu krušku jer sve naše porodične priče i lijepe i teške vezane su za ovaj katun i ovaj kamen. Godine 1965. smo kupili još zemlje na Babinoj krušci, i otac pošalje pare iz dva puta poštom rođacima u Lovćenac a novac se teško sastavljao ali se riječ morala održati i poštovati riječ je bila svetinja. Godine 1967. Blažo počinje da obnavlja kuću na našoj starevini Babinoj krušci, nastavili smo 1968 godine a to nije bilo nimalo lako Vido (Mitrov) Kapa je ostavio mnogobrojne dnevnice na radu na našoj kući. Kuća je pokrivena bukovom građom i sa slamom. Simon (Boškov) Glendža je pomagao u sređivanju građe, kuća je imala izbu (konobu) a mi smo bili iznad nje. Babina kruška pripada planini Gornjih Očinića. Kada krenete od kuća Kaluđerovića sa Poljane do Grabova dola ima i dobar dio Ugnjana a u periodu nakon II Svjetskog rata je na ovim područjima boravilo i živjelo pedesetak familija a možda i više. Bratstva koja imaju udjela u katunu Babina kruška: Marinovići, Aladini, Kažići, Batrićevići, Glendže, Paovići, Rudovići, Popovići i Kaluđerovići prema Grabovom dolu su Zuberi i Kape sa Uganja. Ovdje je sijana pšenica, raž, krtola i zelje. Mještani Pobora Gornjih i Donjih i Lapčića dolazili su preko Krsta i išli prema Cetinju na pazar i vraćali se prema Poborima i Crnogorskom primorju. Sa sobom su nosili grožđe, smokve i šipkove. Mijenjali smo sa njima naše poljioprivredne proizvode.”
Dok pravimo mali predah na kafi nam se pridružuje Sveto Paović službenik NP-Lovćen sa sinom koji je izašao na planinu da kosi sijeno. Paovići su od davnina kumovi sa Rudovićima, jer ljude je ovdje uvjek vezivalo prijateljstvo a prijatelji vam se pokažu kada vam je najteže. Vlado nam nakon pozdravljanja sa kumovima Paovićima nastavlja svoju priču: ,,Imao sam želju da učim vojnu školu tada je trebala saglasnost jednog od roditelja jer sam bio jedinac. No kako se Blažo bojao za mene jer je dobro znao što taj poziv nosi bio je protiv toga a i bio sam jedinac. Ja ipak iako mlad falsifikujem potpis moga oca da daje pristanak za vojnu školu. Dušan Kadija koji je bio službenik Vojnog odsjeka nije tada primijetio da sam taj rukopis mog oca falsifikovao. Dušan Kadija nam je bio vođa puta. Te godine pošao sam u tuđu garderobu bez znanja oca i sestara za Sarajevo zajedno sa Dušanom Kadijom. Nakon toga odlazimo na preglede kod vojske međutim zbog neuhranjenosti a bio sam prilično visok su me odbili a nakon pregleda vratimo se u Mostar. Teški su to bili trenuci za mene nakon što su me odbili ipak duboko u sebi sam znao da zbog oca i sestara moram nastaviti svoju dalju borbu. Vratimo se na Cetinje a ja nedugo zastim dobijem poziv za regrutaciju a ja sam u tom vremenu bio naučio sve činove zbog ljubavi prema vojsci. Dođem na redu kod doktora na regrutaciju vidim čin potpukovnika. I ja mu kažem druže poptpukovniče ja sam konkuriso za srednju vojnu školu đe sam odbijen možete li mi pomoći da me uputite u auto jedinicu za vozača. Poptpukovnik mudar i iskusan me predloži za auto jedinicu. Otišao sam u vojsku 1969. godine u JNA u mjesto Kovin kod Pančeva u autojedinicu. Morao sam proći nekoliko ljekarskih komisija i oni me prihvate da sam sposoban za vojnu obavezu. Prvi put sam vidio Beograd a i prvi put ravnicu vojvođansku i prvi put sam imao normalne uslove za život. U vojsci sam se trudio da što više naučim kako iz prakse tako i iz teorije. Saobraćajne propise sam gotovo sve poznavao. Sve sam propise naučio ali za vožnju nisam u samim počecima bio vješt ni dobar. Komisija je bila iznenađena mojim zavidnim znanjem saobraćajnih propisa ali za vožnju nisam bio dobar pa su mi dali sedam dana da opet potvrdim da bolje vozim. Tada sam položio za vozača i prekomandovan sam u Pančevo. Kada sam počeo u Pančevo grabili su se komandiri da budem u njihovim službama. Ja budem raspoređen za vozača pri sistemu veze. Dobili smo tvoje karakteristike reče mi oficir đe se odvajaš to jest ističeš bolje od drugih. Prebace me kasnije u inžinjeriju i dobijem moje prvo vozilo Fap-a i rasporede me u Bihać na areodrom Pješivica u inžinjersku jedinicu. Dobijem novog Tama-5000 i ostanem u Bihaću neko
izvjesno vrijeme nakon toga auto jedinica pređe u Sisak. Posle Siska se vratim u Pančevo i završim vojni rok krajem 1970. Godine. Karakteristike mi napišu dobre. ”
POVRATK NA BABINU KRUŠKU I POČECI RADA U BOJANI
,,Nakon vojske odem kod daljeg rođaka u Beograd koji nije imao porodice da ostanem kod njih. U sebi razmišljam ne mogu sestre svoje same ostaviti u Crnu Goru. Rođaci iz Beograda budu posebno pažljivi za mene vratim se sav preporođen iz vojske. U decenbru mjesecu 1970 godine dođem na Babinu krušku i početkom 1971. godine.auto-transportno preduzeće Bojana raspisuje konkurs zas pomoćnike vozača. U zdravlje Luke Batrićevića mene primaju u Bojanu iako nisam iamo veće iskustvo. Raspoređuju me sa Budom Uskokovićem on je vidio da sam ja tek na samim počecima i raspoređuju me kod vozača Milana Jablana. Ja zadovoljan i Milan Jablan me prihvata kao najrođenijeg. Sa njim sam radio do kraja 1971. Godine. Tada su pomoćnike primali u Bojanu sezonski preko zime ih nisu primali jer takav jer raspored bio da prikolice ne voze zimi. U februaru 1972. godine u preduzeću mi kaže vozač Vlado Vujanović: ,, Rudoviću ako ćeš da radiš da idemo zajedno.” Ja srećam i zadovoljan odmah to prihvatim. Počesmo zajedno da vozimo ukupno dvije godine on me naučio svemu vezanom za saobraćajnu struku. Nakon tzoga on postaje vozač ditektora a na njegovo mjesto dođe jedan od najvećih mojih prijatelja Miloš Jovanov Gradašević. Miloš je bio izuzetno gostopriman i ljucak prema meni. Primjera radi kada smo išli na put morali smo prvo kod njega na kuću na čast i dan danas sam sa tom porodicom prijatelj. U Bojani sam bio u periodu od 1971-1974 imao sam položeno i za autobus i sa čuvenim Radovanom Jovanovićem-Bjelošom se dogovorim i odobre mi da radim u Taru đe sam proveo nepune dvije godine. Godine 1976 sam se vratio u Bojanu i upoznajem svoju suprugu Ljiljanu rodom Đurašević sa njom stupam u brak i dobijam godine 1977 sina Neđeljka-Neđa. Sa Ljiljanom sam u početku živio na Očiniće. Kasnije smo se razveli. Neđeljko je svoje djetinjstvo provodio ovdje na katunu Babina kruška. Imao sam sreću što sam se opet kasnije vratio u Bojanu. Zemljotres iz 1979. godine me zadesio u Beograd a ja već sjutradan u Kinkindu tovarim robu za Bar. Dođem u tadašnji Titograd sjutradan i kažu mi ne možeš za Bar vijadiukt je uništen. Tada je u preduzeću Servis-import predam robu i dođem na Očiniće. Vidim kuća razdvojena na sve četri strane posle nekoliko dana dođe komisija koja stavi tri crvene boje i zabrani ulazak u kuću. Te 1979. godine smo i pored toga u njoj proveli zimu. Dobili smo kredit i pripremamo se za iduću godinu da je obnovimo na istim osnovama. Kuću smo obnovili maja 1980. godine. Godine 1983 sam se ponovo oženio sa suprugom Milevom-Đina (Vujović) sa kojom imam šćer Anu i sina Miloša. U Bojani sam bio do 1998. godine kada je Bojana potpuno propala, uzeo sam jedan kamion i sredio sam ga i počeo sam da vozim. Dragan Mrvljavić iz Budve i Miško Vujović-Lipa su me podržali da započnem sa prevozom bijele tehnike. U penziju sam otišao 2007. godine. Za Babinu krušku sam bio i ostao jako vezan više nego za Očiniće i Cetinje. Od odlaska u penziju uređujem ovo imanje đe najviše vremena provodim. Sa velikim zadovoljstvom čuvam ovu starevinu. Sve što vidite se radilo na motiku na ralo i plug. Ovdje voda nema pa smo vodu donosili sa Ruceve lokve ili čak sa Uganjskih vrela. Babina kruška je za mene slika moga djetinjstva moga odrastanja pogotvo skromnosti male kuće i pojate koju smo imali. Tu vječito u mojim mislima živi mi slika oca Blaža i majke Velike. Kada pogledam svoj život a svi smo mi prolazni ponosan sam kako su me sa ljutoga podlovćenkog krša ispod samog Huma, Blažo i Velika odgojili i mene i moje sestre. Čini mi se da je danas sve manje takvih gorostasa koji su bili prirodno inteligentni i sve stvarali svojim rukama a takvi su bili ljudi iz ovih krajeva. Mladima bih rekao prvo ovim mojima da posjete i da se vrate svojim korijenima ne moraš živjeti ovđe ali moraš čuvati i njegovati svoje kporijene. ” Završih razgovor sa Vladom (Blažovim) Rudovićem koji je zajedno sa svojom suprugom Đinom pripremio posluženje i ispratio me dobar dio makadamskog puta. A ja napravih ovaj zapis kao sjećanje i uspomenu na one gorštake koji su svoj život časno proveli ma koliko da im je bilo teško.
Toponimi katuna Babina kruška: put za Konjsko, Babin grob-pašnjak, do Blaža ruda, doline Zuberove. njiva, Kvadratuša-njiva, Sjenokos-šuma i pašnjak, Golubinka-planina, Hum-planina, Javorov do-pašnjak,njiva, Srednjačka poljana-pašnjak, Do Krsta-pašnjak, Pobreža-katun, Ploče-pašnjak-šuma, Pod skalom-dolovi, put između Pobreža i Javorova dola.