Subota, 13 Aprila, 2024
Rubrika:

Imaginarne guje i akrepi Joanikija II

Jedan od najglasnijih propagatora okupacionih vlasti bio je ondašnji mitropolit Crkve Srbije Joanikije Lipovac

piše: Aleksandar Radoman

Prije nekoliko mjeseci iz štampe je izašla izvrsna knjiga Bobana Batrićevića U kandžama jevrejske aždaje u kojoj je autor osvijetlio gotovo sasvim nepoznati fragment crnogorske istorije – antisemitsku propagandu u Crnoj Gori u toku Drugoga svjetskoga rata.

Naslovna sintagma preuzeta je iz jednoga od antisemitskih tekstova objavljenih u ondašnjoj štampi koja je izlazila pod egidom okupacionih vlasti a u kojoj su antifašistička borba i njeni ključni protagonisti, komunisti, predstavljani kao proizvod jevrejske zavjere.

U Crnoj Gori – u kojoj jepred izbijanje Drugoga svjetskog rata po istraživanjima Františeka Šisteka bilo svega 50-akJevreja – nacistički odijum prema Jevrejima kao uzročniku svih ovozemaljskih nedaća, prenio se na komuniste kao nosioce antifašističkoga otpora. Jedan od najglasnijih propagatora okupacionih vlasti bio je ondašnji mitropolit Crkve Srbije Joanikije Lipovac.

Kad su aprila 1941. godine na Cetinje umarširale fašističke okupacione trupe, srdačni doček priredio im je upravo mitropolit Joanikije I, kojega je Sveti Sinod Crkve Srbije prije 20-ak godina proglasio svecem, valjda mu posebno vrednujući to što je podjednaku ushićenost demonstrirao i prema talijanskim fašistima zahvaljujući im što su Crnu Goru oslobodili od „strašnog zla“ u obličju NOP-a, i prema njemačkim nacistima, kličući Vermahtu kao „najslavnijoj vojsci svijeta iz svih vremena“. I površan osvrt na djelovanje i javne nastupe Joanikija I tokom Drugoga svjetskoga rata – od njegova dosljednog služenja svim okupacionim režimima, preko propagandnih poruka usklađenih s fašističkim i nacističkim premisama pa sve do huškanja na slamanje antifašističkoga pokreta – ne ostavlja dilemu da je riječ o jednoj mračnoj ličnosti naše istorije, paradigmi kolaboracionizma i promocije fašističkih i nacističkih uvjerenja.

Da Joanikije II Mićović ne nosi uzalud kaluđersko ime svojega pretka na katedri mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori, svjedoči i njegov potonji javni nastup u kojem je svojega predšasnika opisao kao mučenika koji je postradao „za Hrista i svoj narod“ i kojeg su i „posthumno raspinjali“.

Za smrt Joanikija Lipovca Mićović je optužio komuniste kojima je bio „kriv zbog toga što je branio svoju vjeru“. A kakva bi to hagiografija bila da je prošla bez naravoučenija koje u Mićovićevoj izvedbi glasi ovako: „Nadamo se da to vrijeme prolazi. I čini mi se da su ova savremena iskušenja zapravo poslednji trzaji te komunističke aždaje, koja je opaka. I kada umire, ona opet pokazuje svoju zlobu. Ali mislim da svemu tome polako dolazi kraj, da se polako vraćamo svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim ocima i praocima, svojim svetinjama, jedni drugima, sebi samima.“

Baš onako kako su u ratu s antifašistima kolaboracionisti prizivali „jevrejsku aždaju“, tako i danas promoteri iste ideologije za koju smo vjerovali da je poražena u Drugome svjetskom ratu, prizivaju nekakvu „komunističku aždaju“. Onako kako je „jevrejska aždaja“, u zemlji u kojoj je živjelo 50-ak Jevreja, bila samo propagandna matrica za obračun s antifašistima, tako je danas „komunistička aždaja“, 30 godina nakon propasti komunizma, metafora za obračun s Crnogorcima.

Ideologem Crkve Srbije da su Crnogorci „komunistički nakot“, „Đilasovo kopile“ proizašlo iz „Brozovog jajca“, produkt vatikansko-kominternovske zavjere protiv Srba, korespondira s teorijom zavjere da su komunisti kao predvodnici antifašističke borbe produkt famozne jevrejske zavjere protiv čovječanstva. I u jednome i u drugome slučaju dehumanizovanome neprijatelju, „opakoj aždaji“, namijenjena je sudbina nestanka kao preduslov za opstanak „čiste zajednice“. Metaforama manje sklon rođeni brat Joanikija II Mićovića „isto to, samo malo drugačije“ saopštio je u svojoj knjizi Luče u tami Crne Gore, nagrađenoj na sramotu Crne Gore prestižnom državnom nagradom Miroslavljevo jevanđelje, đe Crnogorce naziva „nula ljudima, ništa ljudima, nikogovinom, nikogovićima, nesojem, sitnežom“ najavljujući da taj „otpad modernog svijeta“ čeka „kašenje i gaženje“.

Cijela je priča o potrebi za pomirenjem koju nam već godinama nude propagatori Crkve Srbije stala u beśedu Joanikija II Mićovića. Pomirenje koje nam nudi Crkva Srbije moguće je, dakle, samo kad se opaka „komunistička aždaja“, čitaj Crnogorci, sasvim iskorijene. Kao u kakvoj Borhesovoj priči, vijetajući skori kraj Crnogorcima, Joanikije II samo ponavlja riječi kojeje prije 8 decenija izgovarao Joanikije I prorokujući propast antifašističkoga pokreta.

Govor je mržnje danas legitimisan kao „sloboda mišljenja“, a promoteri fašizma i nacizma, poput Joanikija II, postali su ideolozi ovoga društva. Zato kad čujem parolu da je najveći problem Crne Gore i regiona korupcija, zvuči mi to kao da se čovjeku oboljelom od karcinoma kao ključni zdravstveni problem identifikuje karijes. Nakon ratova 90-ih, podstaknutih velikodržavnom ideologijom duboko utemeljenoj u fašizmu, ni Crnoj Gori ni regionu se zapravo nije desila defašizacija.Zato nam ta ideologija, makar njeni emisari bili u lažnim haljama slugu Gospodnjih, svako malo pokuca na vrata, prijeteći novim pogromima u ime nacionalne i vjerske čistote.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve