Dragoljub Đuričić je preminuo. Čuveni bubnjar je tokom svoje bogate karijere svirao u mnogim bendovima i ostavio je neizbrisiv trag na jugoslovenskoj sceni.
On je svakako najpoznatiji bubnjar sa ovih prostora, a tokom nekoliko decenija duge karijere svirao je na svim kontinentima, kao i sa brojnim jugoslovenskim muzičarima i grupama, među kojima su Kornelije Kovač, Vlatko Stefanovski, Leb i sol, Kerber, Yu grupa…
Odrastao je na Cetinju i u Herceg Novom, a taj period, kako je pričao, to nosi određeni pečat u njegovom životu. Rekao je i da se nada se da će starost provesti baš u tom lijepom primorskom gradu u kom ima kuću.
Na njegovu veliku radost, nije primljen u muzičku školu u Dubrovniku, gdje bi, da je uspio, svirao rog, a rogova, kako kaže, “po Cucama imate, i to pravih!”
Iako je iza sebe imao oko 6.000 koncerata, znanja i priznanja kao malo koji muzičar sa prostora bivše Jugoslavije, nije im pridavao važnost.
Dalje je Dragoljub pričao o porodici. Kada je njegov otac punio 90 godina, došao je na ideju da u Kobiljem dolu pokrene manifestaciju Cucka jeka, koja je odmah postala svojevrstan kulturološki fenomen. I sada, kako kaže, ima planova kao da mu je 18 godina.
“Cetinje pedesetih i danas, hm… Dva različita grada, bile su na cijeni neke sasvim druge vrijednosti, obraz, hrabrost, poštenje su bile nedostižne vrline za mnoge gradove. Cetinje je imalo gospodu u pravom smislu te reči, modu na ulici vrlo sličnu onim u Parizu, Londonu, Rimu. Kada se rodiš na Cetinju ne može da ti se dogodi da se rodio niko, već si rođenjem odmah neko! I danas po svijetu kada kažem da sam rođen na Cetinju, ljudi me pitaju: “Života ti, koliko je to Cetinje, malo, malo pa se pojavi neko važan u bilo kojoj životnoj sferi? Pitaš ga odakle si, a on odgovara: ‘Sa Cetinja’”, kaže slavni muzičar.
“Nostalgični osvrt na djetinjstvo je uvijek nešto posebno što čuvate duboko u duši. Nema tu nedostajanja, čovek živi i seća se, ništa ne stoji u mestu, ne daj Bože da stane. I danas kada priđem Cetinju osjetim neko posebno uzbuđenje. Da ne budem neiskren, moje odrastanje u Herceg Novom takođe nosi određeni pečat u životu i vrlo je važno pomenuti ga. To su dva mentaliteta vrlo različita, koja su se isprepletala u mom životu. Šta je od mene pravilo boljeg, a šta lošijeg, to ni đavo ne bi mogao utvrditi. Mislim da su oba grada jednako važna i hvala roditeljima što su imali viziju želje boljeg života i nisu bili kukavice da ništa ne urade za svoju djecu”, dodaje Dragoljub.