DIO III: Ko su profesionalci Dejana Vukšića?

Čitalac portala Aktuelno dostavio nam je treće otvoreno pismo upućeno direktoru Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Dejanu Vukšiću. Iz objektivnih razloga potpisan je kao ”PROFESIONALAC”, a puno ime i prezime je poznato našem uredništvu.

Njegovo treće pismo prenosimo u cjelosti:

Mihailo Martinović

Jedan od važnijih „profesionalaca“ Dejana Vukšića, koji se svojski trudi da ukaže na navodna nepočinstva i zloupotrebe bivšeg menadžmenta, iako je od njega bio udaljen svjetlosnu godinu, je Mihailo Martinović, zvani Mićko, među kolegama poznat kao Alapača.

Martinović je poznat kao saradink (doušnik) Sektora koji se bavi kontraobavještajnom zaštitom (unutrašnjom kontrolom, ili špijanjem kolega), što je angažman posebno omražen kod većine službenika. Očigledne sklonosti ka špijanju i ogovaranju bile su preporuka Martinoviću da vrlo brzo po dolasku u Agenciju, krajem 90-ih godina, bude zavrbovan od pomenutog Sektora kako bi preko njega dolazili do podataka o aktivnostima i podobnostima ostalih službenika. Alapača je imao prepoznatljiv stil – navodno vječito ogovaranje i oponiranje svemu i svakome, uključujući i najviše funkcionere, čime je navlačio ostale kolege, pogotovo početnike, da i oni iznesu slične stavove, koje bi odmah prenosio svojim nalogodavcima. Veliki broj službenika je zahvaljujući Martinovićevom djelovanju zapečatio svoje karijere, a pojedini i ostajali bez posla.

Sektor za KOZ je u skladu sa svojim potrebama Martinovića šetao iz jedne u drugu organizacionu jedinicu, a jedno vrijeme je, po njihovom zadatku, bio angažovan i kao vozač u jednom crnogorskom DKP, odakle je redovno slao izvještaje u vidu službenih zabilješki koje su se uglavnom odnosile na kolege diplomate i njihove porodice (isti postoje u dokumentaciji Sektora za KOZ).

Iako je bio veoma aktivan, angažman po nalogu nadležnog sektora nije zadovoljavao njegovu potrebu za špijanjem i ogovaranjem kolega, tako da je istovremeno radio za sve druge koji su iz ovih ili onih razloga ispoljavali želju da dođu u posjed informacija o službenicima. Kasnije smanjenje interesovanja Sektora za KOZ za njegove usluge, koje je bilo sve izraženije sa profesionalizacijom i promjenom interesovanja Agencije, iz čije su pažnje izašla pitanja po kojima je Martinović jedino mogao da pruži doprinos – moralno politička podobnost službenika, izazvalo je njegovu frustraciju od koje se nikada nije oporavio.

Martinović je za minuli rad nagrađen unapređenjem na osnovu kupljene fakultetske diplome iz nekog od „poznatih“ srbijanskih univerzitetskih centara, koju je inače stekao na pragu pete decenije života.

Međutim, opsesivna potreba za špijanjem i ogovaranjem nije dozvolila Martinoviću da se skrasi, već je srljao svuda okolo nudeći svoje usluge svima redom, ali uglavnom bezuspješno, budući da je bio kompromitovan kao „špijun“, te da njegove sposobnosti nijesu bile u korelaciji sa željom i sopstvenim mišljenjem o svojim dometima. Da bi potencijalnim nalogodavcima dokazao svoju lojalnost i iskrenost, Martinović je često špijao i ogovarao i lica iz svog okruženja, među kojima su i rođena braća i maćeha, iako oni ni u kom slučaju nijesu bili predmet interesovanjna Agencije.

Izuzetan marketinški dar, te beskrupuloznost Martinovića, naišli su na plodno tle ni manje ni više nego kod novog premijera, Zdravka Krivokapića, što i nije iznenađenje s obzirom na premijerov izvanredan dar i ogromno znanje o državničkim poslovima, uključujući i bezbjednost. Problem je gospodine Premijeru što informacije Martinovića liče na dokaze isto koliko i pokretna klima na šreder. Da ste se i malo naslonili na njih moguće da bi to i shvatili i prema njima se odnijeli isto kao i Vaši prethodnici prema onima koje im je dostavljao isti autor o tadašnjim pretpostavljenim i direktorima službe – provukli kroz šreder jer je on korišten upravo za takva „tajna dokumenta“.

Osim Krivokapića, Martinović je osvojio i po mnogo čemu sličnog novog direktora Vukšića, koji ga je, sa sve kupljenom diplomom, unaprijedio za šefa važne organizacione jedinice, umjesto čovjeka kojeg je lažno optužio za zloupotrebe i nezakonitu primjenu sredstava i metoda Agencije. Dodatno, Martinovićeve izjave uzeo je kao respektabilne dokaze na kojima zasniva optužbe za navodne zloupotrebe i nepočinstva bivšeg menadžmenta. O njihovoj relevantnosti govori i CV Martinovića, koji svjedoči o njegovoj uspješnoj karijeri – portira i vozača, čiji je vrhunac bilo mjesto operativca, ali onog najnižeg ranga, i to ne zbog referenci, već zbog „posebnih zasluga“.

Moguće da je iskusni obavještajac Vukšić prepoznao do sada neotkrivene talente Martinovića, ili prije da je u ogromnoj želji da uništi Agenciju i proslavi se nasjeo na one davno otkrivene i izraubovane, na osnovu kojih je postao Alapača. Ono što bi možda Vukšić trebao da ukalkuliše je sklonost Martinovića da radi za svakoga i protiv svakoga, te da je već radio za sve ove koje danas njemu špija.

PROFESIONALAC